Twilight Serbia
DOBRODOSLI NA FORUM O TWILIGHT-U!!
P.S.Forum je noviji...
GOSTI NE VIDE CEO FORUM,TEK KAD SE REGG MOZETE VIDETI FORUM!A VERUJTE MI NECETE SAZALII!
TAKO DA SE TRAZE 2 MODERATORA i DIZAJNERE!!
REGISTRUJTE SE,BUDITE REDOVNI I AKO ZNATE DA RADITE U PS ILI IMATE ISKUSTVA SA FORUMIMA PRIJAVITE SE!
ADMIN TEAM!

Twilight Serbia


 
PrijemPortalČesto Postavljana PitanjaTražiLista članovaRegistruj sePristupi

Delite | 
 

 18.Sahrana

Ići dole 
AutorPoruka
*TWILIGHT girl*
THE CULLEN CLAN
THE CULLEN CLAN
avatar

Ženski Ovan Broj poruka : 5935
Vampire age : 7381
Reputation : 1
Datum upisa : 11.06.2009
Godina : 23
Lokacija : in Forks with Edward.....xDD

PočaljiNaslov: 18.Sahrana   Pet Jun 11, 2010 11:32 am

Stuštila sam se u prizemlje i naglo otvorila vrata.
Bio je to Jacob, naravno. Čak i slijepa, Alice nije bila tupa.
Stajao je na oko dva metra od vrata, dižući zgađeno
nos, ali lice mu je inače bilo smireno – poput krinke.
Nije me zavarao; vidjela sam da mu se ruke blago tresu.
Neprijaznost je u valovima istjecala iz njega. To me
podsjetilo na ono grozno popodne kad se odlučio za
Sama, umjesto za mene, i osjetila sam kako u odgovor
nagonski dižem bradu.
Jacobov golf stajao je u leru uz trotoar, s Jaredom za
upravljačem i Embryjem na suvozačkom mjestu. Shvatila
sam što to znači; bojali su se dopustiti mu da sam dođe
ovamo. To me rastužilo, a i pomalo razljutilo. Cullenovi
nisu bili takvi.
“Hej”, napokon sam rekla kad mi se nije obratio.
Jake je stisnuo usne, i dalje se držeći podalje od vrata.
373
Pogledom je prelazio preko pročelja kuće.
Zaškrgutala sam zubima. “Nema je ovdje. Treba ti
nešto?”
Oklijevao je. “Sama si?”
“Jesam.” Uzdahnula sam.
“Mogu li s tobom malo porazgovarati?”
“Naravno da možeš, Jacobe. Daj, uđi.”
Jacob se osvrnuo prema svojim prijateljima u autu.
Vidjela sam kako Embry malčice odmahuje glavom. Iz
nekog razloga, to mi je strašno išlo na jetra.
Opet sam stisnula zube. “Kukavice”, promrsila sam
sebi u bradu.
Jake me naglo opet pogledao, a guste, crne obrve skupile
su mu se pod ljutitim kutom nad upalim očima.
Stisnuo je čeljust, odmarširao – njegovo se kretanje nije
moglo drugačije opisati – uz pločnik, progurao se pokraj
mene i ušao u kuću.
Pogledala sam u oči prvo Jareda, a onda i Embryja
– nije mi se sviđalo kako me čvrsto mjerkaju; zar zaista
misle da bih dopustila da se Jacobu išta ružno dogodi? –
a onda sam im zatvorila vrata.
Jacob je stajao na hodniku iza mene i gledao u hrpu
pokrivača u dnevnoj sobi.
“Pidžama ?”, upitao me sarkastično.
“Aha”, odgovorila sam mu jednako jetko. Nije mi
bilo drago kad je Jacob ovakav. “Što te briga?”
Opet je digao nos, kao da mu tu smrdi. “Gdje ti je
‘prijateljica’?” Čula sam mu navodnike u glasu.
“Otišla je nekim poslom. Slušaj, Jacobe, po što si došao?”
Zbog nečega u sobi postao je sav napet – duge ruke
su mu drhtale. Nije mi odgovorio. Umjesto toga, prešao
je u kuhinju, uznemirenim očima gledajući posvuda.
374 Otišla sam za njim. Koračao je tamo-amo duž kratke
radne plohe.
“Hej”, rekla sam i ispriječila mu se na putu. Prestao
je koračati i zagledao mi se u oči. “Što ti je?”
“Nije mi drago što moram biti ovdje.”
To me zaboljelo. Lecnula sam se, a on me strože pogledao.
“Onda mi je žao što si morao doći”, promrmljala
sam. “Reci što ti treba, pa slobodno otiđi.”
“Samo ti moram postaviti nekoliko pitanja. Neću
dugo. Moramo stići na vrijeme za pogreb.”
“Okej. Da to onda obavimo.” Vjerojatno sam pretjerivala
s antagonizmom, ali nisam htjela da vidi koliko
me ovo boli. Znala sam da nisam fer. Napokon, preksinoć
sam odlučila da ću radije biti s jednom krvopijom
nego s njim. Ja sam njega prva povrijedila.
Duboko je udahnuo, a drhtavi prsti naglo su mu se
smirili. Na lice je navukao krinku smirenosti.
“Neko od Cullenovih boravi ovdje s tobom”, izjavio
je.
“Da. Alice Cullen.”
Zamišljeno je kimnuo glavom. “Koliko dugo će ostati?”
“Koliko dugo želi.” Još mi se u glasu čula ratobornost.
“Ovdje je dobrodošla.”
“Misliš li da bi joj mogla... molim te... reći kako stoje
stvari s onom drugom – Victorijom?”
Problijedjela sam. “To sam joj već rekla.”
Kimnuo je glavom. “Trebala bi znati da mi možemo
čuvati samo vlastite teritorije dok ovdje ima Cullenovih.
Bit ćeš sigurna samo u La Pushu. Ovdje te ne mogu više
štititi.”
375
“Okej”, rekla sam sitnim glasom.
Nato je pogledao u stranu, kroz stražnje prostore.
Nije nastavio.
“Je li to sve?”
Netremice je gledao u okno dok je odgovarao. “Samo
još jedna stvar.”
Pričekala sam, ali nije nastavio. “Da?”, napokon sam
ga potpitala.
“Hoće li se sada i ostali vratiti?”, upitao me hladnim,
tihim glasom. Podsjetio me na Samovo uvijek smireno
držanje. Jacob postaje sve sličniji Samu... Upitala sam se
zbog čega me to tako pogađa.
Sad ja nisam ništa rekla. Pogledao me prodorno u
oči.
“Pa?”, upitao me. Trudio se prikriti napetost ispod
svog spokojnog lica.
“Ne”, rekla sam napokon. Preko volje. “Neće se vratiti.”
Izraz mu se nije promijenio. “Okej. To je sve.”
Oštro sam ga pogledala, opet ozlojeđena. “Dobro, idi
ti sada svojim poslom. Idi reci Samu da strašna čudovišta
neće doći da vas srede.”
“Okej”, ponovio je, i dalje smiren.
To je, očito, bilo sve. Jacob je brzo izašao iz kuhinje.
Pričekala sam da čujem otvaranje ulaznih vrata, ali ništa
nisam čula. Jasno sam čula kucanje sata iznad štednjaka,
pa sam se opet začudila tome koliko je tih postao.
Koja katastrofa. Kako sam ga uspjela tako potpuno
otuđiti od sebe za tako kratko vrijeme?
Hoće li mi oprostiti nakon što Alice ode? A što ako
mi ne oprosti?
Mlitavo sam se oslonila o kuhinjski pult i zarila lice u
dlanove. Kako sam uspjela sve tako upropastiti? Ali što sam
376 mogla drugačije učiniti? Čak i retrospektivno, nije mi padalo
na pamet ništa bolje, nikakav savršeni način odnošenja.
“Bella... ?”, upitao me Jacob izmučenim glasom.
Podigla sam lice iz ruku i ugledala Jacoba kako stoji
na vratima kuhinje i oklijeva; nije otišao kad sam mislila.
Tek kad sam opazila da mi na dlanovima blistaju
bistre kapi shvatila sam da plačem.
Jacob više nije imao onaj smireni izraz; lice mu je bilo
puno tjeskobe i nedoumice. Brzo se vratio i stao pred mene.
Spustio je glavu, da mu se oči nađu bliže razini mojih.
“Opet sam to učinio, je l’ tako?”
“Što si učinio?”, upitala sam ga prepuklim glasom.
“Prekršio obećanje. Oprosti.”
“Ma u redu je”, promrmljala sam. “Ja sam ovaj put
prva počela.”
Lice mu se istegnulo. “Znao sam koliko ti oni znače.
Nisam se trebao onoliko iznenaditi.”
Jasno sam mu vidjela odbojnost u očima. Htjela sam
mu objasniti kakva je Alice doista, obraniti je od njegovih
predrasuda, ali nešto me upozorilo da sada nije
pravo vrijeme za to.
I tako sam samo ponovila: “Oprosti.”
“Pustimo mi to po strani, dobro? Samo je došla u
posjet, zar ne? Otići će, pa će sve biti kao prije.”
“Zar mi ne možete oboje biti prijatelji u isti mah?”,
upitala sam ga, ne skrivajući u glasu ni zrnce boli koju
mi je to nanosilo.
Polako je odmahnuo glavom. “Ne, mislim da ne možemo.”
Šmrcnula sam i zagledala se u njegova krupna stopala.
“Ali ti ćeš se strpjeti, je l’ tako? I dalje ćeš mi biti
prijatelj, makar volim i Alice?”
377
Nisam pogledala u njega, bojeći se vidjeti što misli o
ovom zadnjem. Trebala mu je minuta da mi odgovori,
pa mi je vjerojatno bilo i bolje što ga nisam pogledala.
“Da, uvijek ću ti biti prijatelj”, oporo je rekao. “Bez
obzira na to što sve još voliš.”
“Obećavaš?”
“Obećavam.”
Osjetila sam kako me počinje grliti, i naslonila sam
mu se na prsa, šmrcajući i dalje. “Koja koma.”
“Aha.” Onda mi je onjušio kosu i rekao: “Fuj.”
“Ma što!”, prasnula sam. Pogledala sam mu u lice i
vidjela da opet diže nos. “Zašto mi svi to radite? Ja ne
smrdim!”
Blago se osmjehnuo. “Da, smrdiš – smrdiš po njima. Bljak.
Preslatko – skroz sladunjavo. I... ledeno. Peče me u nosu.”
“Zbilja?” To mi je bilo čudno. Alice je mirisala nevjerojatno
divno. Ljudima, u svakom slučaju. “Ali zašto
onda i Alice misli da smrdim?”
To mu je obrisalo smiješak s lica. “Ha. Možda ni ja
njoj baš ne mirišim. Ha.”
“Pa, meni oboje lijepo mirišete.” Opet sam naslonila
glavu na njega. Kad sam mislila da je izašao iz kuće,
užasno mi je počeo nedostajati. Bila je to grozna kvaka
22 – s jedne strane, htjela sam da Alice ostane dovijeka
sa mnom. Znala sam da ću umrijeti – metaforički – kad
ona ode od mene. Ali kako da ja pritom izdržim iole
duže vrijeme bez Jakea? Koja koma, opet sam pomislila.
“Nedostajat ćeš mi”, šapnuo je Jacob, kao da me čuo.
“Svake minute. Nadam se da će brzo otići.”
“Stvarno ne mora tako biti, Jake.”
Uzdahnuo je. “Da, stvarno mora, Bella. Ti je... voliš.
Tako da je najbolje da ne dolazim ni blizu nje. Ne znam
378 jesam li dovoljno pribran da to izdržim. Sam bi se strašno
razljutio da prekršim pogodbu, a” – glas mu je postao
sarkastičan – “ti vjerojatno ne bi bila oduševljena da ti
ubijem prijateljicu.”
Ustuknula sam od njega kad je to rekao, ali on me
samo čvršće zagrlio, ne dopuštajući mi da pobjegnem.
“Nema smisla izbjegavati istinu. Tako stvari stoje, Bells.”
“Ne sviđa mi se kako stvari stoje.”
Jacob je oslobodio jednu ruku da me krupnom, smeđom
šakom može uhvatiti pod bradu i natjerati da ga
pogledam. “Aha. Bilo je lakše dok smo oboje bili ljudi,
zar ne?”
Uzdahnula sam.
Jedan dugi trenutak samo smo se gledali. Njegova mi
je ruka žarila kožu. Znala sam da mi u licu ne vidi ništa
do čeznutljive tuge – nisam htjela biti primorana na rastanak
s njime, bez obzira na koliko kratko. Isprva je i
on tako gledao u mene, ali kad se nismo prestali gledati,
izraz mu se promijenio.
Pustio me iz zagrljaja i jagodicama prstiju druge ruke
prešao mi preko obraza, sve do čeljusti. Osjećala sam
kako mu prsti drhte – ovaj put ne od bijesa. Prislonio
mi je dlan na obraz, zarobivši mi tako lice svojim vrelim
šakama.
“Bella”, prošaptao je.
Skamenila sam se.
Ne! Nisam još donijela tu odluku. Ne znam mogu li
uopće to učiniti, a sad više nemam vremena za razmišljanje.
Ali bila bih budala da mislim kako bih ga sada
mogla odbiti bez posljedica.
Zagledala sam se i ja u njega. On nije moj Jacob, ali
mogao bi biti. Lice mu je poznato i voljeno. Na toli379
ko stvarnih načina doista ga volim. On mi je utjeha,
sigurna luka. U ovom trenutku, mogla bih izabrati da
on pripadne meni.
Alice se nakratko vratila, ali to ništa ne mijenja. Pravu
sam ljubav izgubila zauvijek. Princ se nikad neće vratiti
da me poljupcem probudi iz začaranog sna. Na koncu
konca, nisam ni ja princeza. Pa čemu onda protokol iz
bajke za druge poljupce? One svakodnevne, kojima se ne
skidaju čarolije?
Možda bi to bilo lako – kao kad ga držim za ruku,
ili kad me grli. Možda bi mi bilo ugodno. Možda se ne
bih osjećala kao izdajnica. Uostalom, koga bih to uopće
time izdala? Samo sebe samu.
Gledajući me netremice u oči, Jacob mi se počeo primicati.
A ja još apsolutno nisam znala što ću.
Kad je telefon resko zazvonio, oboje smo poskočili,
ali on se nije smeo. Uhvatio je slušalicu rukom kojom
mi je dotad držao bradu, ali i dalje mi je čvrsto držao
lice onom rukom na obrazu. Nije me prestao gledati tamnim
očima. Bila sam previše smetena da reagiram, čak
i da iskoristim tu smetnju.
“Kuća Swanovih”, rekao je Jacob polako i uživljeno
svojim hrapavim glasom.
Neko je odgovorio, a Jacob se u hipu promijenio.
Ispravio se i pustio mi lice. Oči su mu utrnule, a lice
otupjelo. Bila sam spremna okladiti se u bijedni preostatak
moje školarine da to zove Alice.
Došla sam sebi i ispružila ruku da mi dade slušalicu.
Jacob me zanemario.
“Nema ga kod kuće”, rekao je Jacob, prijetećim tonom.
Dobio je vrlo kratak odgovor, vjerojatno zahtjev za
pojašnjenem, jer je nevoljko dodao: “Na pogrebu je.”
380 Zatim je Jacob spustio slušalicu. “Prljavi krvopija”,
promrsio je u bradu. Lice koje je zatim okrenuo prema
meni opet je bilo ona ogorčena krinka.
“Kome si ti to sad spustio slušalicu?”, ogorčeno sam
se zgranula. “U mojoj kući, na mom telefonu?”
“Lakše malo! On je spustio meni!”
“On? Ko je to bio?!”
Podrugljivo je izgovorio titulu. “Dr. Carlisle Cullen.”
“Zašto mi nisi dao da razgovaram s njim?!”
“Nije tražio tebe”, hladno je rekao Jacob. Lice mu je
bilo glatko, bezizražajno, ali ruke su mu se tresle. “Pitao
je gdje je Charlie, a ja sam mu rekao. Mislim da nisam
prekršio pravila bontona.”
“Slušaj ti mene, Jacobe Black – ”
Ali očito me nije slušao. Naglo se osvrnuo, kao da
ga je neko oslovio iz susjedne sobe. Razrogačio je oči i
sav se ukipio, a onda počeo drhtati. I ja sam automatski
osluhnula, ali ništa nisam čula.
“Bok, Bells”, procijedio je, okrenuo se i pošao prema
izlaznim vratima .
Potrčala sam za njim. “Što je bilo?”
A onda sam natrčala na njega, jer se okrenuo na peti, psujući
sebi u bradu. Opet se okrenuo i bočno me udario. Zanijela
sam se i srušila na pod, nogu isprepletenih s njegovima.
“Ajoj, kvragu!”, pobunila sam se kad je brzo počeo
izvlačiti noge, jednu po jednu.
Nastojala sam se uspraviti kad je šmugnuo prema
stražnjim vratima; odjednom se opet ukočio.
Alice je nepomično stajala u podnožju stuba.
“Bella”, kazala je kroz stisnuto grlo.
Nekako sam se podigla na noge i pritrčala joj. Oči su
joj ošamućeno gledale nekamo u daljinu; lice joj je bilo
381
ispijeno i bjelje od kosti. Mršavo tijelo podrhtavalo joj
je od nutarnjeg previranja.
“Alice, što se dogodilo?”, jauknula sam. Uhvatila sam
je za lice, ne bih li je umirila.
Oči su joj se naglo uprle u mene, razrogačene od boli.
Samo je prošaptala: “Edward.”
Tijelo mi je reagiralo brže nego što mi je svijest uspjela
shvatiti što sve taj odgovor podrazumijeva. Isprva nisam
shvatila zašto se prostorija vrti oko mene, ili odakle
dopire šuplja rika u mojim ušima. Um mi se upinjao
shvatiti zašto Alice izgleda tako blijedo i kakve to veze
može imati s Edwardom, dok mi se tijelo već njihalo,
tražeći bijeg u nesvjestici prije nego što me stvarnost stigne
smožditi.
Stubište se izvinulo pod strašno čudnim kutom.
Odjednom mi se u uhu našao Jacobov ljutiti glas,
kako ispod glasa psuje bez prestanka. Nejasno mi nije
bilo drago zbog toga. Novi prijatelji očito loše djeluju
na njega.
Našla sam se na kauču ne shvaćajući kako sam onamo
dospjela, a Jacob je i dalje psovao. Činilo mi se kao
da je došlo do potresa – kauč se tresao poda mnom.
“Što si joj to učinila?”, oštro ju je upitao.
Alice ga je zanemarila. “Bella? Bella, dosta toga. Moramo
se požuriti.”
“Ne približavaj se”, upozorio ju je Jacob.
“Samo mirno, Jacobe Black”, naredila mu je Alice.
“Bolje ne izvodi to tako blizu njoj.”
“Ja se itekako dobro mogu suzdržavati”, otpovrnuo
joj je, ali glas mu je zvučao malo smirenije.
“Alice?” Glas mi je bio slab. “Što se dogodilo?”, upitala
sam je, premda nisam htjela to čuti.
382 “Ne znam”, odjednom je zavapila. “Pa što mu je došlo?!”
Teškom sam se mukom pokušavala uspraviti usprkos
vrtoglavici. Shvatila sam da se to pridržavam za Jacobovu
ruku. On je bio taj koji se tresao, a ne kauč.
Alice je iz torbe vadila mali srebrni mobitel kad su je
moje oči ponovno pronašle. Prsti su joj tako brzo otipkali
broj da su mi izgledali mutno.
“Rose, moram smjesta razgovarati s Carlisleom.” Glas
joj je šibao kroz riječi. “U redu, čim se vrati. Ne, bit ću
u avionu. Slušaj, imaš li bilo kakvih vijesti od Edwarda?”
Alice je tada zastala, slušajući s grožnjom koja je rasla
iz sekunde u sekundu. Usta su joj se razjapila u malo,
užasnuto O, a mobitel joj se počeo tresti u ruci.
“Zašto?”, uspjela je nekako protisnuti. “Zašto si to
učinila, Rosalie?”
Od odgovora koji je dobila vilica joj se bijesno stisnula.
Oči su joj bljesnule i stisnule se.
“Pa, samo što ti ni u čemu od toga nisi u pravu, Rosalie,
tako da je to popriličan problem, zar ne?”, jetko ju je
upitala. “Da, tako je. Ona je apsolutno u redu – prevarila
sam se... Duga je to priča... Ali ni u tome nisi u pravu,
zato te i zovem... Da, upravo sam to vidjela.”
Alice je govorila vrlo tvrdim glasom, zadižući usne
preko zuba. “Malo je prekasno za to, Rose. Sačuvaj kajanje
za nekoga ko će ti vjerovati.” Alice je naglim okretom
prstiju zaklopila mobitel.
Oči su joj bile ispaćena kad se okrenula prema meni.
“Alice”, smjesta sam kazala. Nisam joj još mogla dopustiti
da progovori. Trebalo mi je još nekoliko sekundi
prije nego što riječima uništi ono što mi je preostalo od
života. “Alice, slušaj, barem se Carlisle vratio. Nazvao je
netom prije...”
383
Blijedo me pogledala. “Prije koliko?”, upitala me šupljim
glasom.
“Pola minute prije nego što si se ti pojavila.”
“Što je rekao?” Sada se stvarno usredotočila na odgovor
koji ću joj dati.
“Nisam ja razgovarala s njim.” Načas sam pogledala
Jacoba.
Alice je uprla svoj prodoran pogled u njega. Lecnuo
se, ali ostao je čvrsto uz mene. Nespretno je sjedio, gotovo kao da me pokušava zaštititi tijelom.
“Tražio je Charlieja, pa sam mu rekao da Charlieja
nema kod kuće”, promrsio je Jacob s gađenjem.
“I to je sve?”, strogo ga je upitala Alice ledenim glasom.
“Onda mi je poklopio”, procijedio je Jacob. Drhtaj
mu je prošao hrptom, protresavši i mene.
“Kazao si mu da je Charlie na pogrebu”, podsjetila
sam ga.
Alice je naglo okrenula glavu prema meni. “Što ti je
tačno rekao?”
“Rekao je: ‘Nema ga kod kuće’, a kad je Carlisle pitao
gdje je Charlie, Jacob je rekao: ‘Na pogrebu.’”
Alice je prostenjala i svalila se na koljena.
“Reci mi, Alice”, prošaptala sam.
“To nije zvao Carlisle”, beznadno je rekla.
“Hoćeš reći da ja lažem?”, zarežao je Jacob kraj mene.
Alice je to zanemarila, usredotočena na moje smeteno
lice.
“Bio je to Edward.” Izgovorila je to jedva čujno, kroz
stisnuto grlo. “Misli da si mrtva.”
Mozak mi je opet proradio. Nisam strahovala od te
vijesti, pa mi je olakšanje razbistrilo glavu.
384 “Rosalie mu je rekla da sam se ubila, zar ne?”, rekla
sam i uzdahnula od opuštanja.
“Da”, priznala je Alice, a oči su joj opet tvrdo bljesnule.
“U njezinu obranu, doista je u to vjerovala. Stvarno
se previše pouzdaju u moja viđenja, kad su tako nesavršena.
Ali da ga je onda još krenula potražiti da mu
to javi! Zar nije shvatila... ili je nije bilo briga... ?” Užasnuto
je umuknula.
“A kad je Edward nazvao ovamo, pomislio je da Jacob
govori o mom pogrebu”, shvatila sam. Zapeklo me kad
sam shvatila koliko sam blizu bila – tek na pedalj-dva od
njegova glasa. Zarila sam nokte u Jacobovu nadlakticu,
ali nije se ni trgnuo.
Alice me pogledala iskosa. “To te nije pogodilo”, prošaptala
je.
“Pa, čuj, baš se to ružno poklopilo, ali sve će se objasniti.
Kad idući put nazove, neko će mu reći... što se...
zapravo...” Utihnula sam. Riječi su mi zastale u grlu kad
sam vidjela kako me gleda.
Zbog čega je u tolikoj panici? Zbog čega joj se lice
sada iskrivilo od samilosti i prestravljenosti? Što je ona
to maloprije rekla Rosalie preko telefona? Nešto o tome
što je vidjela... i o tome kako se Rosalie kaje; Rosalie se
nikad ne bi kajala zbog nečega što se dogodilo meni. Ali
ako je naudila svojoj obitelji, ako je naudila bratu...
“Bella”, prošaptala je Alice. “Edward više neće nazvati.
Povjerovao joj je.”
“Nije. Mi. Jasno.” Usta su mi nijemo oblikovala svaku
riječ. Nisam mogla protisnuti zrak iz pluća da je doista
i natjeram da mi objasni što je htjela reći.
“Otišao je u Italiju.”
Trebao mi je jedan jedini otkucaj srca da shvatim.
385
Kad sam se sada prisjetila Edwarda, to nije bila ona
savršena imitacija iz mojih obmana. Bio je to samo slabašni,
plošni ton iz mojih uspomena. Ali puke su riječi
dostajale da mi proparaju grudi i u njima ostave zjapeću
šupljinu. Riječi iz vremena kad sam se bila spremna
okladiti u sve što imam, ili što mogu posuditi, na činjenicu
da me on voli.
Pa, nisam namjeravao živjeti bez tebe, rekao je dok
smo gledali kako Romeo i Julija umiru, upravo tu, u
ovoj sobi. Ali nisam bio siguran kako da to izvedem...
znao sam da mi Emmett i Jasper nikad ne bi pomogli... pa
sam mislio da možda odem u Italiju i već nekako isprovociram
Volture... Njima se ne ide uz dlaku. Osim ako ti se
ne mili poginuti.
Osim ako ti se ne mili poginuti.
“NE!” Zgroženi mi je krik bio tako glasan nakon
šapata da smo svi poskočili. Osjetila sam kako mi krv
navire u lice kad sam shvatila što je ona to vidjela. “Ne!
Ne, ne, ne! Ne može! Ne smije!”
“Donio je odluku čim mu je tvoj prijatelj potvrdio da
je prekasno da te spasi.”
“Ali on je... on je otišao! Više me nije htio! Kakve to
veze sada ima? Znao je da ću jednog dana umrijeti!”
“Mislim da te nikad nije namjeravao dugo nadživjeti”,
tiho je rekla Alice.
“Kako se usuđuje!”, vrisnula sam. Skočila sam na
noge, a Jacob je nesigurno ustao da se opet postavi između
mene i Alice.
“Ma, miči mi se s puta, Jacobe!” Odgurnula sam ga
laktom, onako drhtavog, očajno nestrpljiva. “Što da radimo?”,
molećivo sam upitala Alice. Sigurno se nešto može
učiniti. “Zar ga ne možemo nazvati? Može li ga Carlisle?”
386 Odmahnula je glavom. “To sam prvo pokušala. Ostavio
je mobitel u kanti za smeće u Rio de Janeiru – neko
mi se javio...”, prošaptala je.
“Prije si rekla da se moramo požuriti. Kako požuriti?
Daj da to napravimo, što god to bilo!”
“Bella, ma – ma ne mogu takvo nešto tražiti od
tebe...” Nesigurno je umuknula.
“Zatraži!”, naredila sam joj.
Stavila mi je ruke na ramena, zadržavši me u mjestu,
povremeno stežući prste da naglasi što govori. “Možda
smo već zakasnili. Vidjela sam ga kako odlazi Volturima...
i traži da umre.” Obje smo se zgrčile, a meni su
oči odjednom oslijepile. Grozničavo sam zatreptala da
rastjeram suze. “Sve ovisi o njihovoj reakciji. A nju ne
mogu vidjeti dok ne donesu odluku.
Ali ako ga odbiju, što je moguće – Aro je Carlisleov
prijatelj, i ne bi mu se htio zamjeriti – Edward ima i pričuvni
plan. Njima je vrlo stalo da zaštite svoj grad. Ako
Edward nekim svojim postupkom naruši mir, vjeruje da
će ga oni odlučiti spriječiti. I u pravu je. Spriječit će ga.”
Gledala sam u nju, stišćući vilicu od nemoći. Još uvijek
nisam čula ništa što bi mi objasnilo zbog čega i dalje
ovdje stojimo.
“Dakle, ako mu pristanu učiniti uslugu, zakasnile
smo. Ako ga odbiju, a on dovoljno brzo smisli način
da ih uvrijedi, zakasnile smo. Ako dopusti da ga ponese
teatralnost... možda još stignemo.”
“Idemo!”
“Slušaj, Bella! Stigle mi na vrijeme ili ne, naći ćemo
se u srcu volturskoga grada. Uspije li on u svojoj nakani,
mene će smatrati suučesnicom. Ti ćeš biti ljudska
žena koja ne samo da previše zna, već i predobro miriše.
387
Više je nego vjerojatno da će nas sve skupa eliminirati –
premda u tvom slučaju to neće biti toliko kazna koliko
zakuska.”
“I zbog toga smo još ovdje?”, upitala sam je u nevjerici.
“Idem sama, ako je tebe strah.” U glavi sam izračunala
koliko mi je još novca ostalo na računu, i upitala se
hoće li mi Alice posuditi ostatak.
“Samo me strah da ne izgubiš glavu.”
Prezirno sam frknula. “Gotovo gubim glavu praktički
svaki dan! Reci mi što da radim!”
“Napiši poruku Charlieju. Ja ću nazvati za avionske
karte.”
“Charlie”, zgrozila sam se.
Nije da sam ga štitila time što sam kod njega, ali
mogu li ga ostaviti ovdje samoga dok mu prijeti...
“Neću dopustiti da se išta dogodi Charlieju.” Jacobov
glas bio je grub i ljutit. “Goni pogodbu.”
Pogledala sam ga u oči, a on se namrgodio na moj
uspaničen izraz.
“Brže, Bella”, umiješala se Alice u hitnji.
Otrčala sam u kuhinju, pootvarala sve ladice i pobacala
njihovu sadržinu na pod u potrazi za nekakvom
olovkom. Glatka, smeđa ruka pružila mi je penkalo.
“Hvala”, promumljala sam i zubima skinula kapicu.
Šutke mi je dodao blok za zapisivanje telefonskih poruka.
Otrgnula sam listić s vrha i bacila ostatak preko
ramena.
Tata, napisala sam. Ja sam s Alice. Edward je u nevolji.
Slobodno me kazni kad se vratim. Znam da nije dobar
trenutak. Jako mi je žao. Silno te volim. Bella.
“Ne idi”, prošaptao je Jacob. Alice se maknula s vidika,
pa u njemu više nije bilo ni tračka bijesa.
388 Nisam imala namjeru gubiti vrijeme na rasprave s
njim. “Molim te, molim te, molim te, čuvaj mi Charlieja”,
rekla sam mu i otrčala natrag u dnevnu sobu. Alice
me čekala na vratima s torbom prebačenom preko ramena.
“Uzmi novčanik – trebat će ti isprave. Molim te, reci
mi da imaš putovnicu. Ne mogu stići da ti je sada krivotvorim.”
Kimnula sam i otrčala na kat, dok su mi koljena klecala
od zahvalnosti zbog toga što se moja majka htjela
vjenčati s Philom na plaži u Meksiku. Naravno, to se
izjalovilo, kao i svi njezini planovi. Ali ne prije nego što
sam joj obavila sve praktične pripreme koje sam mogla.
Prevrnula sam svoju sobu naopačke. Tutnula sam stari
novčanik, čistu majicu i donji dio trenerke u naprtnjaču,
a onda na to još bacila i četkicu za zube. Stuštila sam
se natrag u prizemlje. Tad sam se već gotovo gušila od
osjećaja déjŕ vua. Ako ništa drugo, za razliku od prošli
put – kad sam pobjegla iz Forksa da pobjegnem žednim
vampirima, umjesto da ih idem pronaći – sada se neću
morati osobno opraštati od Charlieja.
Jacob i Alice stajali su pred otvorenim vratima u nekakvom
suparničkom stavu, na tolikom razmaku da se
isprva ne bi moglo pretpostaviti da vode razgovor. Kao
da nisu opazili moj bučni povratak.
“Ti se još možda tu i tamo i možeš obuzdati, ali one
pijavice kojima je vodiš – ”, bijesno ju je optuživao Jacob.
“Da. U pravu si, psu.” I Alice je režala. “Volturi su
čista suština naše vrste – upravo zbog njih se ti sav nakostriješiš
kad osjetiš moj miris. Oni su srž tvojih noćnih
mora, strava koja ti stvara nagone. Vrlo sam dobro svjesna
toga.”
389
“A nosiš je njima kao bocu vina na večeru!”, viknuo je.
“Misliš da bi bilo bolje za nju da je ostavim ovdje
samu, dok Victoria vreba na nju?”
“Možemo se mi pobrinuti za crvenokosu.”
“Pa zašto je onda ona još lovi?”
Jacob je zarežao, a drhtaj mu je prošao trupom.
“Dosta više!”, viknula sam na oboje, sva izvan sebe od
nestrpljivosti. “Svađajte se kad se vratimo, idemo sada!”
Alice se okrenula prema automobilu i nestala u žurbi.
Ja sam brže-bolje pošla za njom, automatski zastavši da
zaključam vrata.
Jacob me drhtavom šakom uhvatio za podlakticu.
“Molim te, Bella. Preklinjem te.”
Tamne su mu oči svjetlucale od suza. Knedla mi se
stvorila u grlu.
“Jake, ja moram – ”
“Ali ne moraš. Stvarno ne moraš. Možeš ostati ovdje
sa mnom. Možeš ostati živa. Za Charlieja. Za mene.”
Motor Carlisleovog mercedesa zabrundao je; ritam
tog šuma ubrzao se kad je Alice nestrpljivo dodala gas.
Odmahnula sam glavom, a od naglog pokreta suze su mi
frcnule iz očiju. Istrgnula sam ruku, a on mi se nije odupro.
“Nemoj umrijeti, Bella”, protisnuo je. “Ne idi. Nemoj.”
Što ako ga nikad više ne vidim?
Od te pomisli više nisam mogla šutke plakati; jecaj
mi se oteo iz grudi. Obrglila sam ga oko struka i čvrsto
zagrlila na tek jedan, prekratak trenutak, privijajući suzno
lice uz njegova prsa. Stavio mi je krupnu ruku na
tjeme, kao da me time želi zadržati.
“Bok, Jake.” Odmaknula sam mu ruku sa svoje kose
i poljubila je u dlan. Nisam se mogla natjerati da ga pogledam
u lice. “Oprosti”, prošaptala sam.
390 Zatim sam se okrenula na peti i potrčala prema automobilu.
Suvozačka vrata već su me čekala otvorena.
Prebacila sam naprtnjaču na stražnje sjedalo, uvukla se u
auto i zalupila vrata za sobom.
“Čuvaj mi Charlieja!”, okrenula sam se i viknula kroz
prozor, ali Jacoba nije bilo nigdje na vidiku. Kad je Alice
nagazila na papučicu i – dok su gume škripale poput
ljudskih vriskova – okrenula nas u smjeru ceste, opazila
sam bijelu krpicu blizu ruba šume. Komadić tenisice.

_________________
Nazad na vrh Ići dole
http://twilightserbia-4ever.vampire-legend.com
 
18.Sahrana
Nazad na vrh 
Strana 1 od 1

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Twilight Serbia :: Twilight saga :: Mlad mesec-
Skoči na: