Twilight Serbia
DOBRODOSLI NA FORUM O TWILIGHT-U!!
P.S.Forum je noviji...
GOSTI NE VIDE CEO FORUM,TEK KAD SE REGG MOZETE VIDETI FORUM!A VERUJTE MI NECETE SAZALII!
TAKO DA SE TRAZE 2 MODERATORA i DIZAJNERE!!
REGISTRUJTE SE,BUDITE REDOVNI I AKO ZNATE DA RADITE U PS ILI IMATE ISKUSTVA SA FORUMIMA PRIJAVITE SE!
ADMIN TEAM!

Twilight Serbia


 
PrijemPortalČesto Postavljana PitanjaTražiLista članovaRegistruj sePristupi

Delite | 
 

 14.Porodica

Ići dole 
AutorPoruka
*TWILIGHT girl*
THE CULLEN CLAN
THE CULLEN CLAN
avatar

Ženski Ovan Broj poruka : 5935
Vampire age : 7381
Reputation : 1
Datum upisa : 11.06.2009
Godina : 23
Lokacija : in Forks with Edward.....xDD

PočaljiNaslov: 14.Porodica   Pet Jun 11, 2010 11:38 am

Skutrila sam se uz Jacoba, prelazeći pogledom po
šumi u potrazi za ostalim vukodlacima. Kad su se poja-
vili, izlazeći dugim koracima iz drveća, nisu bili ono što
sam očekivala. U glavi mi se zadržala slika vukova. A ovo
su bila samo četvorica vrlo krupnih, polugolih dječaka.
Opet su me podsjetili na braću, četvorke. Zato što
su gotovo sinkroniziranim kretnjama zastali preko puta
nas, zato što su imali jednako duge, oble mišiće pod
istom crvenkastosmeđom kožom i jednako kratko pod-
šišanu crnu kosu, i zato što su im se izraz lica promijenio
tačno u istom trenutku.
Isprva su bili radoznali i oprezni. Kad su me ugledali
ondje, napola skrivenu pokraj Jacoba, sve ih je u istoj
sekundi obuzela srdžba.
Sam je i dalje bio najveći, iako mu se Jacob već do-
brano bližio. Sam se nije zaista ubrajao u dečke. Lice mu
je bilo starije – ne u smislu bora ili tragova starenja, već
prema zrelosti, strpljivom držanju.
“Što si to učinio, Jacobe?”, oštro ga je upitao.
Jedan od ostalih, meni nepoznatih – Jared ili Paul –
progurao se pokraj Sama i progovorio prije nego što se
Jacob stigao opravdati.
“Zašto ti je tako teško slijediti pravila, Jacobe?”, vi-
knuo je, dižući ruke u zrak. “Koji ti je vrag bio na pame-
ti? Je li ona važnija od svega – od cijelog plemena? Od
ljudi koji gube živote?”
“Ona nam može pomoći”, tiho je rekao Jacob.
“Pomoći!”, podviknuo je ljutiti dečko. Ruke su mu
počele podrhtavati. “Ma kako da ne! Siguran sam da ta
obožavateljica pijavica naprosto umire od želje da nam
pomogne!”
“Ne govori tako o njoj!”, viknuo je Jacob na njega,
pogođen momkovom kritikom.
Drhtaj je protresao dečka, prošavši mu kroz ramena
i niz hrbat.
“Paul! Mirno!”, naredio mu je Sam.
Paul je protresao glavu, ne prkosno, već kao da se
nastoji primiriti.
“Čovječe, Paul”, promrsio je jedan od ostalih moma-
ka – vjerojatno Jared. “Daj se saberi.”
Paul je okrenuo glavu prema Jaredu, zadižući ozloje-
đeno usne. Zatim mu je pogled prešao na mene. Jacob
je iskoraknuo da se postavi preda me.
Time je prevršio mjeru.
“I još nju štitiš!”, zaurlao je uvrijeđeno Paul. Još jedan
drhtaj, grčevit, protresao mu je tijelo. Zabacio je glavu, a
stvarno režanje prodrlo mu je kroz zube.
“Paul!”, viknuli su Sam i Jacob u isti mah.
Paul kao da je pao prema naprijed, silovito podrhta-
vajuci. Nasred pada zaculo se glasno drapanje, i decko
je prasnuo.
Tamno srebrno krzno izletjelo je iz momka i stopilo
se u oblik više nego pet put veci od njega – masivnu
priliku u cucnju, spremnu na skok.
Vuk je zadigao njušku preko zuba, i novo mu je reža-
nje zatutnjalo iz divovskih prsa. Svoje je tamne, gnjevne
oci upro ravno u mene.
Iste te sekunde Jacob je vec trcao preko ceste, ravno
prema nemani.
“Jacobe!”, vrisnula sam.
Usred koraka, dugi je drhtaj prošao niz Jacobov hr-
bat. Skocio je uvis, naglavce se bacivši u prazno.
Zaculo se još jedno oštro drapanje, i Jacob je pra-
snuo. Izletio je iz svoje kože – crne i bijele krpice frcnule
su u zrak. To se zbilo tako brzo da bih, da sam trepnula,
propustila cijeli preobražaj. Jedne sekunde Jacob je pa-
dao zrakom, a sljedece je divovski, crvenkastosmedi vuk
– tako golem da mi nije išlo u glavu da ta masa nekako
stane u Jacoba – jurio na zgrcenu srebrnu zvijer.
Jacob je ceomice docekao napad drugog vukodlaka.
Njihovo bijesno režanje odjeknulo je s krošanja poput
grmljavine.
Komadici crne i bijele tkanine – ostaci Jacobove
odjece – dolepršali su na tlo tamo gdje je nestao.
“Jacobe!”, opet sam vrisnula i zateturala prema na-
prijed.
“Ostani na mjestu, Bella”, naredio mi je Sam. Teško
sam ga cula od rike vucijeg dvoboja. Škljocali su zubi-
ma i pokušavali se ugristi, sijevajuci oštrim zubima pre-
ma grkljanu protivnika. Cinilo mi se da je vuk-Jacob u
prednosti – bio je vidno veci od drugog vuka, a izgledao
je i jaci od njega. Udarao je i udarao ramenom u sivoga
vuka, odgurujuci ga unatrag, prema drvecu.
“Vodite je Emily”, viknuo je Sam preostaloj dvojici,
koji su zaneseno pratili sukob. Jacob je uspio odgurati
sivoga vuka s ceste i sad su nestajali u šumi, premda se
njihovo režanje i dalje glasno culo. Sam je potrcao za
njima, izuvajuci se u trku. Kad je uletio medu drvece,
drhtao je od glave do pete.
Režanje i škljocanje gubili su se u daljini. Zvuk je
odjednom nestao, a na cesti je sve utihnulo.
Jedan je decko prasnuo u smijeh.
Pogledala sam ga razrogacenim ocima – tako ukoce-
nima da mi se cinilo da ne mogu ni trepnuti.
Decko kao da se smijao izrazu mog lica. “Eto necega
što se ne vida svaki dan”, poceo se kliberiti. To mi je lice
odnekud bilo poznato – uže od ostalih... Embry Call.
“Ja to vidam”, progundao je drugi decko, Jared. “Sva-
ki Božiji dan.”
“Ma daj, Paul ne gubi živce svaki dan”, usprotivio mu
se Embry, cerekajuci se i dalje. “Možda samo cetiri-pet
puta tjedno.”
Jared je podigao nešto bijelo s tla. Pokazao je to Em-
bryju; iz ruke su mu visile rastrgane trake.
“Potpuno su se razderale”, rekao je Jared. “Billy je
rekao da je to zadnji par koji može sebi priuštiti – Jacob
ce ocito ubuduce morati hodati bos.”
“Ova se sacuvala”, rekao je Embry i pokazao mu bijelu
tenisicu. “Jake može skakutati”, dodao je i nasmijao se.
Jared je poceo skupljati razlicite komade tkanine sa
zemlje. “Daj donesi Samove cipele, može? Sve ovo ostalo
ide ravno u smece.”
Embry je pokupio cipele i otrčao među drveće na
mjestu gdje se izgubio Sam. Vratio se za nekoliko sekun-
di s parom skraćenih traperica prebačenim preko ruke.
Jared je prikupio izdrapane ostatke Jacobove i Paulove
odjeće i smotao ih u loptu. Kao da se odjednom sjetio
da sam i ja tu.
Pažljivo me pogledao, premišljajući se.
“Hej, nećeš se onesvijestiti, ili ispovraćati, ili tako ne-
što?”, naglo me upitao.
“Mislim da neću”, propentala sam.
“Ne izgledaš mi baš dobro. Možda bi trebala malo
sjesti.”
“Okej”, promrmljala sam. Drugi put u istom jutru
stavila sam glavu među koljena.
“Jake nas je trebao upozoriti”, potužio se Embry.
“Nije smio uvući svoju curu u ovo. Što je mogao oče-
kivati?”
“Pa, vuk više nije u vreći.” Embry je uzdahnuo. “Sva-
ka ti čast, Jake.”
Podigla sam glavu da prostrijelim pogledom ta dva
klinca koji sve to tako olako doživljavaju. “Zar se baš
nimalo ne brinete za njih?”, strogo sam ih upitala.
Embry je iznenađeno trepnuo. “Da se brinemo? Zašto?”
“Pa mogli bi ozlijediti jedan drugoga!”
Embry i Jared pukli su od smijeha.
“Nadam se da će ga Paul dobro izgristi”, rekao je Ja-
red. “Da nauči svoju lekciju.”
Problijedjela sam kao krpa.
“Ma, baš!”, usprotivio mu se Embry. “Jesi li vidio Ja-
kea? Čak se ni Sam nije mogao tako fazirati u letu. Vidio
je da se Paul gubi, i trebalo mu je, koliko, pola sekunde
za napad? Dečko je nadaren.”
“Paul ima više iskustva u borbi. Kladim se u deset
dolara da ce mu ostaviti ožiljak.”
“Prihvacam. Jake je prirodno nadaren. Paul nema ni-
kakvih izgleda.”
Rukovali su se sa širokim osmijesima na licu.
Pokušala sam doživjeti to što ih nije briga kao utje-
hu, ali nisam se mogla otresti brutalnog prizora dvaju
vukodlaka u borbi. Želudac mi se okretao, ispacen i pra-
zan, a glava me boljela od brige.
“Idemo mi vidjeti Emily. Znaš da je sigurno pripre-
mila nešto za jesti.”
Embry me pogledao svisoka. “Možeš nas odbaciti?”
“Nema problema”, prostenjala sam.
Jared je podigao obrvu. “Radije ti vozi, Embry. Ona
mi još izgleda kao da bi mogla rigati.”
“Dobro kažeš. Gdje su kljucevi?”, upitao me Embry.
“U paljenju.”
Embry je otvorio suvozacka vrata. “Udi”, vedro je
rekao, jednom me rukom podigao sa zemlje i strpao na
moje sjedalo. Procijenio je preostali prostor. “Morat ceš
se voziti otraga”, rekao je Jaredu.
“Drage volje. Imam slab želudac. Ne bih htio biti
naprijed kad iz nje provali.”
“Kladim se da ce izdržati. Ipak ona trci s vampirima.”
“U pet dolara?”, upitao ga je Jared.
“Dogovoreno. Neugodno mi je što ti tako uzimam
novac.”
Embry je ušao u auto i upalio motor, dok je Jared
okretno skocio u prtljažni prostor. Cim je zatvorio vra-
ta, Embry mi je šapnuo: “Nemoj povratiti, okej? Imam
samo deset, a ako Paul ugrize Jacoba...”
“Okej”, promrmljala sam.
Embry nas je povezao natrag prema selu.
“Hej, kako je Jakeu uopce uspjelo zaobici zaštitnu
mjeru?”
“Zaštitnu... što?”
“Eh, naredbu. Znaš, da drži jezik za zubima. Kako ti
je rekao za ovo?”
“A, to”, rekla sam i sjetila se kako se Jacob sinoc sav
gušio u nastojanju da mi priopci istinu. “Nije. Tacno
sam pretpostavila.”
Embry je naškubio usne; nije se cinilo da ga je to
iznenadilo. “Hmm. Valjda može i tako.”
“Kamo smo pošli?”, upitala sam ga.
“Do Emily. Ona je Samova djevojka... ne, sad mu
je vec zarucnica, valjda. Naci cemo se kod nje s njima
nakon što im Sam dâ jezikove juhe zbog ovoga što se
dogodilo. I nakon što Paul i Jake nekako nabave novu
odjecu, ako je Paulu uopce išta još ostalo.”
“Zna li Emily za... ?”
“Aha. I, cuj, ne bulji u nju. To smeta Samu.”
Mrko sam ga pogledala. “Zašto bih buljila?”
Embryju je postalo nelagodno. “Kao što si upravo vi-
djela, druženje s vukodlacima povlaci odredene rizike.”
Brzo je promijenio temu. “Hej, tebi ne smeta sve ono s
crnokosim krvopijom na proplanku? Nije nam izgledalo
kao da ti je prijatelj, ali...” Embry je slegnuo ramenima.
“Ne, nije mi bio prijatelj.”
“Drago mi je to cuti. Nismo htjeli ništa zapoceti,
prekršiti pogodbu, znaš.”
“E, da, Jake mi je svojedobno spomenuo tu pogodbu.
Zašto bi je prekršili ubojstvom Laurenta?”
“Laurenta”, podrugljivo je ponovio, kao da mu je smi-
ješno što je vampir imao ime. “Pa, tehnicki gledano, bili
smo na terenu Cullenovih. Zabranjeno nam je napasti bilo
koga od njih, Cullenovih, izvan svoje zemlje – osim ako
oni prvi ne prekrše pogodbu. Nismo znali je li taj crnokosi
njihov rodak ili nešto takvo. Cinilo nam se kao da ga znaš.”
“Što bi znacilo da su oni prekršili pogodbu?”
“Da ugrizu covjeka. Jakeu baš nije bilo stalo dopusti-
ti da baš dotle dode.”
“A tako. Ovaj, hvala. Drago mi je da niste cekali.”
“Bilo nam je zadovoljstvo.” Zvucalo je kao da doslov-
no tako misli.
Embry je prošao kraj najistocnije kuce na autocesti
prije nego što ce skrenuti na uski zemljani put. “Kamio-
net ti je spor”, primijetio je.
“Žao mi je.”
Na kraju odvojka stajala je kucica koja je nekoc bila
siva. Kraj izblijedjelih modrih vrata stajao je samo jedan
uzak prozor, ali žardinjera ispod njega bila je prepuna
jarkonarancastih i žutih nevena, što je cijelom ambijen-
tu davalo vedar ton.
Embry je otvorio vrata kamioneta i duboko udah-
nuo. “Mmm, Emily kuha.”
Jared je iskocio s prtljažnog prostora i krenuo prema
ulazu, ali Embry ga je zaustavio, stavivši mu ruku na
prsa. Znacajno me pogledao i nakašljao se.
“Nemam novcanik kod sebe”, rekao je Jared.
“Nema problema. Necu zaboraviti.”
Prešli su prag i ušli u kucu bez kucanja. Plaho sam
ušla za njima.
Glavna se prostorija, kao u Billyjevoj kuci, sastojala
uglavnom od kuhinje. Mlada žena satenski meke bakre-
naste kože i duge, ravne vrane kose stajala je za radnom
plohom pokraj sudopera, vadila velike cajne kolace iz
limenog kalupa i stavljala ih na papirnati pladanj. Na se-
kundu sam pomislila da mi je Embry rekao da ne buljim
u nju zbog toga što je djevojka iznimno lijepa.
A onda je pjevno upitala: “Gladni ste, decki?”, i okre-
nula se prema nama, sa smiješkom na pola lica.
Desnom stranom lica, od ruba kose do brade, prola-
zile su joj tri debele, crvene brazgotine, izrazito intenziv-
ne boje, premda su odavno vec bile zarasle. Jedna joj je
spuštala kut tamnog bademastog desnog oka, a druga joj
je izvijala desni kut usana u trajnu grimasu.
Zahvalna zbog Embryjeva upozorenja, brzo sam spu-
stila pogled na kolace u njezinim rukama. Prekrasno su
mirisali – kao svježe kupine.
“O”, rekla je iznenadeno Emily. “Ko je ovo?”
Pogledala sam je, nastojeci se usredotociti na lijevu
polovicu njezina lica.
“Bella Swan”, kazao joj je Jared i slegnuo ramenima.
Ocito se vec o meni pricalo. “A ko drugi?”
“Mogla sam i misliti da ce se Jacob nekako izvrdati”,
promrmljala je Emily. Zabuljila se u mene, a nijedna
polovica njezinog nekoc lijepog lica nije bila prijazna.
“Znaci, ti si ta vampirska cura.”
Isprsila sam se. “Jesam. Jesi li ti vucija cura?”
Nasmijala se, kao i Embry i Jared. Lijeva polovica lica
smekšala joj se. “Pa valjda jesam.” Obratila se Jaredu.
“Gdje je Sam?”
“Bella je, ovaj, jutros iznenadila Paula.”
Emily je zakolutala zdravim okom. “Ah, Paul”, uz-
dahnula je. “Misliš da ce im dugo trebati? Upravo sam
mislila poceti pripremati jaja.”
“Ništa se ti ne brini”, rekao joj je Embry. “Ako zaka-
sne, necemo dopustiti da ništa propadne.”
Emily se zahihotala i otvorila hladnjak. “Ne sum-
njam”, složila se. “Bella, jesi li gladna? Samo izvoli, po-
služi se kolacem.”
“Hvala.” Uzela sam jedan s pladnja i pocela ga gric-
kati po rubu. Bio je vrlo ukusan i prijao mi je u izmu-
cenom želucu. Embry je zgrabio vec treci i cijeloga ga
strpao u usta.
“Ostavi malo i braci”, prekorila ga je Emily i lupila ga
kuhacom po glavi. Ta me rijec iznenadila, ali ostali su je
posve prirodno primili.
“Prasac jedan”, prokomentirao je Jared.
Oslonila sam se na kuhinjski pult i gledala kako se
njih troje prepucava kao obitelj. Emilyna kuhinja bila je
ugodan, svijetao prostor, s bijelim ormaricima i parke-
tom od blijedog drveta. Na okruglom je stolicu napukli
porculanski bokal s bijelo-plavim uzorkom bio prepun
šumskog cvijeca. Embry i Jared ovdje su mi djelovali
potpuno opušteni.
Emily je muckala ogromnu kolicinu jaja, nekoliko
desetaka njih, u velikoj žutoj zdjeli. Zasukala je rukave
košulje boje lavande, pa sam opazila da joj ožiljci sežu
cijelom dužinom ruke do desne nadlanice. Druženje s
vukodlacima doista povlaci odredene rizike, baš kao što
je Embry rekao.
Otvorila su se ulazna vrata i Sam je ušao u kucu.
“Emily”, rekao je, glasom tako prepunim ljubavi da
mi je postalo neugodno, kao da mi tu nije mjesto, dok
sam ga gledala kako jednim korakom prelazi sobu i ši-
rokim rukama prima njezino lice. Prignuo se i poljubio
joj tamne ožiljke na desnom obrazu prije nego što ce je
poljubiti u usta.
“Hej, nema toga”, potužio se Jared. “Jedem.”
“Onda šuti i jedi”, predložio mu je Sam i opet polju-
bio Emilyne unakažene usne.
“Joj”, prostenjao je Embry.
Ovo je bilo gore od svakog romanticnog flma; ovo je
bilo tako stvarno da je žarko blistalo radošcu, životom i
pravom ljubavi. Odložila sam kolac i prekrižila ruke pre-
ko praznih grudi. Zagledala sam se u cvijece, trudeci se
zanemariti krajnji spokoj njihova susreta i mucnu, tupu
bol mojih rana.
Laknulo mi je kad se to prekinulo jer su se Jacob i
Paul pojavili na vratima, a onda sam se zgranula kad sam
opazila da se vedro smiju. Casak potom, Paul je opalio
Jacoba u rame, a Jacob ga je zauzvrat bubnuo u bubreg.
Opet su se nasmijali. Obojica su ocito bila citava.
Jacob je prešao pogledom preko sobe i ugledao me
gdje stojim, zbunjena, kao da ondje ne pripadam, uz
radnu plohu u suprotnom kutu kuhinje.
“Hej, Bells”, veselo me pozdravio. Zgrabio je dva ko-
laca u prolazu pokraj stola i došao do mene. “Oprosti za
ono”, tiho je promrmljao. “Kako se ti držiš?”
“Ne brini se, u redu sam. Dobri kolaci.” Opet sam
uzela svoj i ponovno ga pocela grickati. Bilo mi je bolje
u grudima cim se Jacob našao kraj mene.
“Ma, covjece!”, jauknuo je Jared, prekidajuci nas.
Pogledala sam prema njemu, i opazila da on i Embry
pregledavaju rumenu, zaraslu posjekotinu na Paulovoj
podlaktici. Embry se ushiceno cerio od uha do uha.
“Petnaest dolara”, uzviknuo je pobjedonosno.
“Jesi li mu ti to napravio?”, šapnula sam Jacobu, sje-
tivši se oklade.
“Jedva da sam ga i pipnuo. Bit ce potpuno zdrav do
navecer.”
“Do navecer?” Pogledala sam ozljedu na Paulovoj
ruci. Cudno, cinila mi se tjednima stara.
“Vucija stvar”, prišapnuo mi je Jacob.
Kimnula sam, nastojeci ne izgledati kao da mi je to
krajnje cudno.
“Jesi li ti okej?”, upitala sam ga ispod glasa.
“Bez ogrebotine.” Pogledao me samodopadno.
“Hej, decki”, glasno je kazao Sam, prekidajuci sve
razgovore u maloj prostoriji. Emily je bila za štednja-
kom i lopaticom miješala smuckana jaja u velikoj tavi,
ali Sam joj je i dalje jednom rukom dodirivao križa, po-
sve nesvjesno. “Jacob ima nove podatke za nas.”
Paul nije izgledao iznenadeno. Jacob je ocito vec to
objasnio njemu i Samu. Ili su mu... culi misli.
“Znam što crvenokosa želi.” Jacob se obratio Jaredu i
Embryju. “To sam vam prije pokušao kazati.” Šutnuo je
nogu stolice na koju se smjestio Paul.
“I?”, upitao ga je Jared.
Jacob se uozbiljio. “Ona stvarno pokušava osvetiti
partnera – samo što to nije bio onaj crnokosi krvopija
kojeg smo mi ubili. Cullenovi su joj prošle godine ubili
partnera, pa se namjerila na Bellu.”
Ovo mi nije bila novost, ali svejedno sam zadrhtala.
Jared, Embry i Emily pogledali su u mene i iznena-
deno zinuli.
“Ali ona je obicna djevojka”, pobunio se Embry.
“Nisam rekao da to ima smisla. Ali zato se pijavica
pokušava probiti kroz nas. Ona želi u Forks.”
Nastavili su još jedan dugi trenutak zuriti u mene,
zijevajuci i dalje. Pognula sam glavu.
“Izvrsno”, napokon je rekao Jared, sa smiješkom u
kutu usana. “Imamo mamac.”
Zapanjujuće brzo, Jacob je dohvatio otvarač za li-
menke s radne plohe i bacio ga Jaredu u glavu. Jared je
podigao ruku nepojmljivo brzo i ulovio alatku netom
prije nego što će ga udariti u lice.
“Bella nije mamac.”
“Znaš na što mislim”, rekao je Jared, i dalje drzak.
“Tako da ćemo promijeniti raspored”, rekao je Sam,
zanemarivši njihovo koškanje. “Pokušat ćemo ostavi-
ti pokoju rupu, da vidimo hoće li ona nasjesti. Morat
ćemo se razdvojiti, a to mi nije drago. Ali ako se stvarno
namjerila na Bellu, vjerojatno neće pokušati iskoristiti
našu smanjenu brojnost.”
“Quil će nam se sigurno uskoro pridružiti”, promr-
mljao je Embry. “Onda ćemo se moći razdvajati na jed-
nako velike skupine.”
Svi su spustili pogled. Promotrila sam načas Jacobo-
vo lice i vidjela da je puno beznađa, kao jučer popodne
pred njegovom kućom. Ma koliko da su djelovali zado-
voljni svojom sudbinom tu, u ovoj sretnoj kuhinji, nije-
dan od ovih vukodlaka nije želio da ista sudbina zadesi i
njihovog prijatelja.
“Pa, nećemo računati s tim”, rekao je Sam ispod gla-
sa, te nastavio glasno kao i inače. “Paul, Jared i Embry
preuzet će vanjski krug, a Jacob i ja unutarnji. Sjatit
ćemo se oko nje nakon što je namamimo u stupicu.”
Opazila sam da Emily nije naročito sretna zbog toga
što će Sam biti u manjoj skupini. Zbog njezine brige i ja
sam pogledala prema Jacobu, također u brizi.
Sam mi je ulovio pogled. “Jacob smatra da bi bilo
najbolje da što više vremena provodiš tu, u La Pushu.
Da joj ne bude tako lako pronaći te, za svaki slučaj.”
“A Charlie?”, ozbiljno sam ga upitala.
“Ožujsko ludilo još traje”, rekao je Jacob. “Mislim da
Billy i Harry mogu nekako zadržati Charlieja tu dolje
dok nije na poslu.”
“Cekaj”, rekao je Sam, podigavši ruku. Nacas je po-
gledao u Emily, pa opet u mene. “Jacob smatra da je
tako najbolje, ali ti moraš sama donijeti odluku. Tre-
baš vrlo ozbiljno odvagnuti rizike obiju mogucnosti.
Jutros si vidjela kako lako ovdje može postati opasno,
kako brzo situacija izmakne kontroli. Ako odluciš ostati
s nama, ne mogu ti nipošto jamciti da ceš biti sigurna.”
“Ja joj necu nauditi”, promumljao je Jacob, gledajuci
u pod.
Sam se pretvarao da ga nije cuo. “Ako se negdje drug-
dje osjecaš sigurno...”
Ugrizla sam se za usnu. Kamo da podem, a da nekoga
drugog ne dovedem u opasnost? Opet sam se lecnula na
ideju da uvedem Renée u ovo – da je postavim u krug
mete koju nosim na sebi... “Ne želim odvesti Victoriju
nikom drugom”, prošaptala sam.
Sam je kimnuo. “To je tacno. Bolje je da je ona tu,
gdje je možemo dokrajciti.”
Trgnula sam se. Nisam htjela ni da Jacob ni bilo ko
od njih pokuša dokrajciti Victoriju. Pogledala sam Ja-
coba u lice; bilo je opušteno, gotovo jednako onakvo
kakvo sam pamtila prije nego što je zapocela ova vucija
stvar, i na njemu se nije vidjelo ni tracka brige zbog po-
laska u lov na vampire.
“Pazit ceš na sebe, je l’ tako?”, upitala sam ga s cuj-
nom knedlom u grlu.
Decki su prasnuli u glasne, posprdne povike. Svi su
mi se poceli smijati – izuzev Emily. Ulovila je moj po-
gled, a ja sam odjednom opazila simetriju podno njezine
izoblicenosti. Lice joj je i dalje bilo lijepo, i prepuno
brige još žešce od moje. Morala sam pogledati u stranu,
prije nego što me od ljubavi iz koje ta briga potjece opet
sve ne zaboli.
“Hrana je gotova”, tada je izjavila, a razgovor o strate-
giji smjesta je zaboravljen. Decki su se brzo okupili oko
stola – koji je djelovao sicušno, kao da ce ga zdrobiti –
i u rekordnom vremenu smazali hotelsku tavu kajgane
koju je Emily stavila medu njih. Emily je jela naslonjena
o pult, kao i ja – da izbjegne gungulu za stolom – i pri-
vrženo ih promatrala. Na njoj se jasno vidjelo da joj je
to obitelj.
Sve u svemu, nije baš bilo onako kako sam ocekivala
od jednog copora vukodlaka.
Provela sam taj dan u La Pushu, uglavnom u Billyje-
voj kuci. Ostavio je Charlieju telefonsku poruku kod
kuce i u postaji, pa se Charlie pojavio u vrijeme vecere
s dvije pice. Sva sreca da je donio dvije velike; Jacob je
sâm smazao jednu cijelu.
Vidjela sam kako Charlie cijelu vecer sumnjicavo
mjerka nas dvoje, narocito uvelike promijenjenog Jaco-
ba. Upitao ga je zašto se ošišao; Jacob je slegnuo rameni-
ma i rekao da mu je ovako prakticnije.
Znala sam da ce, cim Charlie i ja podemo kuci, Ja-
cob otici – otici vucijim putevima, na koje je cijeli dan
povremeno odlazio. On i njegova svojevrsna braca ne-
prestano su držali stražu, tražeci naznaku Victorijinog
povratka. Ali otkako su je sinoc otjerali s termalnih izvo-
ra – otjerali je na pola puta do Kanade, kako je rekao
Jacob – još se nije usudila izvesti novi upad.
Nisam se uopce nadala da bi mogla samo tako odu-
stati. Nisam ja baš tolike srece.
Jacob me nakon vecere ispratio do kamioneta i zastao
uz prozor, cekajuci da se Charlie prvi odveze.
“Ne boj se veceras”, rekao je Jacob, dok se Charlie
pretvarao da ne može zakopcati sigurnosni pojas. “Bit
cemo u blizini, na straži.”
“Necu se brinuti za sebe”, obecala sam mu.
“Baš si blesava. Zabavno je loviti vampire. To je naj-
bolji dio cijele ove muke.”
Odmahnula sam glavom. “Ako sam ja blesava, onda
si ti opasno neuravnotežen.”
Zahihotao se. “Naspavaj se, Bella, dušo. Izgledaš mi
iscrpljeno.”
“Pokušat cu.”
Charlie je nestrpljivo potrubio.
“Vidimo se sutra”, rekao je Jacob. “Dodi do nas cim
se probudiš.”
“Hocu.”
Charlie se vozio za mnom do kuce. Nisam marila za
farove u retrovizoru. Umjesto toga, pitala sam se gdje su
Sam, Jared, Embry i Paul, kuda to trce kroz noc. Upitala
sam se je li Jacob vec s njima.
Kad smo stigli kuci, potrcala sam na kat, ali Charlie
se našao odmah iza mene.
“Što se to dogada, Bella?”, oštro me upitao prije nego
što sam uspjela pobjeci. “Mislio sam da je Jacob clan
bande i da ste vas dvoje u svadi.”
“Pomirili smo se.”
“A banda?”
“Ne znam – ko ce shvatiti tinejdžere? Prava su zago-
netka. Ali upoznala sam Sama Uleyja i njegovu zarucni-
cu Emily. Stvarno dragi ljudi.” Slegnula sam ramenima.
“Sigurno je sve to bio nesporazum.”
Izraz lica mu se promijenio. “Nisam znao da je to s
njim i Emily sada vec službeno. Baš mi je drago to cuti.
Sirotica.”
“Znaš možda što se to njoj dogodilo?”
“Medvjed ju je napao, sjevernije odavde, za vrijeme
sezone mriješcenja lososa – grozna nesreca. Ima otad
više od godinu dana. Cuo sam da je to Sama stubokom
potreslo.”
“Baš grozno”, ponovila sam za njim. Više od godinu
dana. Bila sam se spremna okladiti da to znaci kako je
do toga došlo dok je u La Pushu postojao samo jedan
vukodlak. Zadrhtala sam pri pomisli kako se Sam zacije-
lo osjeca svaki put kada pogleda Emily u lice.
Te noci sam još dugo ležala budna, nastojeci složiti
u glavi sve što se danas dogodilo. Išla sam unatrag, od
vecere s Billyjem, Jacobom i Charliejem, preko dugog
popodneva u kuci Blackovih, gdje sam u strepnji cekala
da se Jacob javi, preko Emilyne kuhinje i užasnog dvo-
boja vukodlaka, sve do razgovora s Jacobom na plaži.
Sjetila sam se onoga što je Jacob rekao rano tog jutra,
onoga o licemjerju. Dugo sam razmišljala o tome. Nije
mi bila draga pomisao da sam licemjerna, ali kakve svrhe
ima lagati samoj sebi?
Cvrsto sam se sklupcala. Ne, Edward nije ubojica.
Cak ni u svojoj mracnijoj prošlosti, nikad nije oduzimao
živote nevinima, u najmanju ruku.
Ali što da nije tako? Što da se, još dok sam ga pozna-
vala, ponašao kao i svaki drugi vampir? Što da su ljudi ne-
stajali u šumi, baš kao sada? Bi li me to otjeralo od njega?
Tužno sam odmahnula glavom. Ljubav je iracional-
na, podsjetila sam se. Što više nekoga voliš, to manje
smisla sve to skupa ima.
Prevrnula sam se na drugu stranu i pokušala misliti o
necem drugom – i pomislila na Jacoba i njegovu bracu
koji trce tamo negdje, kroz šume. Zaspala sam zamišlja-
juci vukove, nevidljive u noci, što me cuvaju od opa-
snosti. Kad mi je naišao san, opet sam se obrela u šumi,
ali ovaj put nisam lutala. Držala sam Emily za njezinu
ranjenu ruku dok smo skupa stajale okrenute prema sje-
nama i u strepnji cekale da se naši vukodlaci vrate kuci.

_________________
Nazad na vrh Ići dole
http://twilightserbia-4ever.vampire-legend.com
 
14.Porodica
Nazad na vrh 
Strana 1 od 1

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Twilight Serbia :: Twilight saga :: Mlad mesec-
Skoči na: