Twilight Serbia
DOBRODOSLI NA FORUM O TWILIGHT-U!!
P.S.Forum je noviji...
GOSTI NE VIDE CEO FORUM,TEK KAD SE REGG MOZETE VIDETI FORUM!A VERUJTE MI NECETE SAZALII!
TAKO DA SE TRAZE 2 MODERATORA i DIZAJNERE!!
REGISTRUJTE SE,BUDITE REDOVNI I AKO ZNATE DA RADITE U PS ILI IMATE ISKUSTVA SA FORUMIMA PRIJAVITE SE!
ADMIN TEAM!
Twilight Serbia
DOBRODOSLI NA FORUM O TWILIGHT-U!!
P.S.Forum je noviji...
GOSTI NE VIDE CEO FORUM,TEK KAD SE REGG MOZETE VIDETI FORUM!A VERUJTE MI NECETE SAZALII!
TAKO DA SE TRAZE 2 MODERATORA i DIZAJNERE!!
REGISTRUJTE SE,BUDITE REDOVNI I AKO ZNATE DA RADITE U PS ILI IMATE ISKUSTVA SA FORUMIMA PRIJAVITE SE!
ADMIN TEAM!
Twilight Serbia
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Twilight Serbia


 
PrijemPortalLatest imagesTražiRegistruj sePristupi

 

 10.Proplanak

Ići dole 
AutorPoruka
*TWILIGHT girl*
THE CULLEN CLAN
THE CULLEN CLAN
*TWILIGHT girl*


Ženski Ovan Broj poruka : 5935
Vampire age : 7381
Reputation : 1
Datum upisa : 11.06.2009
Godina : 28
Lokacija : in Forks with Edward.....xDD

10.Proplanak Empty
PočaljiNaslov: 10.Proplanak   10.Proplanak EmptyPet Jun 11, 2010 11:42 am

Jacob me nije nazvao.
Kad sam prvi put ja njega nazvala, javio mi se Billy i
rekao da je Jacob još u krevetu. Postala sam radoznala i
pitala Billyja je li ga odveo liječniku. Billy je rekao da jest,
ali nisam mu vjerovala, iz nekog razloga koji nisam mogla
odrediti. U iduća dva dana zvala sam ih opet, nekoliko
puta dnevno, ali nikad više nikoga nisam uspjela dobiti.
U subotu sam ga odlučila posjetiti, bila ja pozvana
ili ne. Ali crvena je kućica bila prazna. To me prestrašilo
– zar se to Jacob tako razbolio da je morao u bolnicu?
Svratila sam u bolnicu na povratku kući, ali sestra na
recepciji kazala mi je da ni Jacob ni Billy nisu bili tamo.
Natjerala sam Charlieja da nazove Harryja Clearwa-
tera čim se vratio s posla. Čekala sam u strepnji dok je
Charlie čavrljao sa starim prijateljem; činilo mi se da
razgovor traje cijelu vječnost a da nisu ni spomenuli Ja-
coba. Izgleda da je Harry bio u bolnici... na nekakvim
pretragama za srce. Charlieju se celo skroz naboralo, ali
Harry je stao zbijati šale, omalovažavajuci sve to, sve dok
se Charlie nije opet nasmijao. Tek ga je tada Charlie upi-
tao za Jacoba, a zatim nisam uspijevala mnogo što cuti
iz njegove strane razgovora, samo obilje komentara po-
put hmm i aha. Lupkala sam prstima o kuhinjsku radnu
plohu pokraj njega, sve dok mi nije stavio ruku na šaku,
da me zaustavi.
Charlie je napokon spustio slušalicu i obratio mi se.
“Harry kaže da su imali problema s telefonskim lini-
jama, pa zbog toga nisi mogla dobiti vezu. Billy je odveo
Jakea do njihovog mjesnog doktora, i cini se da je dobio
mononukleozu. Jako je umoran, pa je Billy rekao da ne
smije primati posjete”, izvijestio me je.
“Ne smije primati posjete?”, ponovila sam u nevjerici.
Charlie je podigao obrvu. “Cuj, nemoj sada biti na-
pasna, Bells. Billy zna što je najbolje za Jakea. Brzo ce on
opet biti na nogama. Samo se strpi.”
Nisam ustrajala. Charlie je bio odviše zabrinut za
Harryja. To je ocito bilo bitnije pitanje – ne bi bilo u redu
da ga gnjavim svojim sitnijim brigama. Umjesto toga, otiš-
la sam ravno u svoju sobu i upalila racunalo. Našla sam
medicinski portal i utipkala “mononukleoza” u tražilicu.
O mononukleozi sam znala samo to da se navodno
prenosi ljubljenjem, što s Jakeom ocito nije bio slucaj.
Brzo sam procitala simptome – groznicu neprijeporno
ima, ali što je s ostalim? Nije imao ni grozno upaljeno
grlo, nije ni bio iscrpljen, niti je imao glavobolje, bar ne
prije nego što je otišao kuci iz kina; rekao je da se osjeca
“zdrav k’o dren”. Zar ga je zaista tako naglo spopala? Iz
opisa u prilogu cinilo mi se da se bolovi javljaju prvi.
Oštro sam gledala u monitor i pitala se zbog cega ja
tacno radim sve ovo. Zbog cega sam tako... tako sum-
njicava, kao da ne vjerujem u ono što mi je Billy rekao?
Zbog cega bi Billy lagao Harryju?
Po svoj prilici se ponašam blesavo. Samo sam zabri-
nuta, a, iskreno receno, uplašila sam se da necu smjeti
posjetiti Jacoba – to me prepalo.
Letimice sam pregledala ostatak priloga, u potrazi za do-
datnim informacijama. Zastala sam kad sam došla do navo-
da da mononukleoza može potrajati duže od mjesec dana.
Od mjesec dana? Zinula sam u cudu.
Ali Billy ne može tako dugo braniti posjete. Naravno
da ne može. Jake bi poludio da mora ležati u krevetu
tako dugo bez ikoga s kim bi popricao.
Cega se, uostalom, Billy tako boji? U prilogu je pisa-
lo da se osoba koja boluje od mononukleoze treba cuvati
tjelesnih napora, ali posjete se nisu spominjale. Bolest
nije narocito zarazna.
Dat cu Billyju tjedan dana, odlucila sam, prije nego
što navalim. Tjedan dana je više nego dovoljno.
Tjedan dana je više nego dugo. Do srijede sam bila
sigurna da necu doživjeti subotu.
Kad sam odlucila ostaviti Billyja i Jacoba tjedan dana
na miru, nisam doista vjerovala da ce se Jacob držati Bil-
lyjevog pravila. Svakoga dana sam, po povratku kuci iz
škole, trcala do telefona da provjerim poruke. Nikad ni-
sam imala ni jednu.
Triput sam varala i pokušala ga nazvati, ali linije su
još uvijek bile u kvaru.
Daleko previše vremena provodila sam u kuci, i dale-
ko precesto sama. Bez Jacoba, bez adrenalina i razonode,
sve što sam dotad potiskivala pocelo me opet spopadati.
Snovi su opet postali teški. Više nisam uspijevala pred-
vidjeti kraj. Samo ono užasno ništavilo – pola puta u
šumi, pola puta u onom praznom papratnom moru gdje
više nema bijele kuce. Katkad bi u šumi opet bio Sam
Uley i gledao me. Nisam se obazirala na njega – njegova
me nazocnost nije smirivala; od njega se nisam osjecala
nimalo manje usamljena. Od njega se nisam prestala bu-
diti od vrištanja iz noci u noc.
Rupa u grudima boljela me jace no ikad. A mislila
sam da je dovodim pod kontrolu, ali iz dana u dan zatje-
cala sam se kako se grcim, primam za slabine i s mukom
lovim zrak.
Nisam baš dobro podnosila samocu.
Nemjerljivo mi je laknulo kad sam se jednog jutra
probudila – od vrištanja, naravno – i sjetila da je subota.
Danas mogu nazvati Jacoba. A ako su linije još uvijek
u kvaru, onda idem u La Push. Na ovaj ili onaj nacin,
današnji dan bit ce mi bolji od ovog samotnog tjedna.
Okrenula sam broj i pricekala bez ocekivanja. Izne-
nadila sam se kad se Billy javio na drugo zvono.
“Halo?”
“O, hej, telefon opet radi! Bok, Billy, Bella ovdje.
Samo zovem da pitam kako je Jacobu. Je li vec spreman
za posjete? Mislila sam navratiti – ”
“Žao mi je, Bella”, prekinuo me Billy, a ja sam se
upitala gleda li on televiziju; zvucao je smeteno. “Nema
ga kod kuce.”
“O.” Trebala mi je sekunda da se snadem. “Onda, to
znaci da mu je bolje?”
“Aha.” Billy je oklijevao s odgovorom trenutak pre-
dugo. “Ispalo je da uopce nije imao mononukleozu.
Nego samo neki drugi virus.”
“A tako. Onda... gdje je?”
“Odvezao se s nekim prijateljima gore u Port Angeles
– mislim da su otišli pogledati dva flma za redom, ili
tako nešto. Neće ga biti cijeli dan.”
“Pa, to mi je drago čuti. Tako sam se brinula. Drago
mi je što mu je bilo dovoljno dobro da izađe.” Glas mi
je zvučao grozno neiskreno dok sam tako brbljala dalje.
Jacobu je bolje, ali ne i dovoljno dobro da me nazove.
Vani je s prijateljima. Ja sjedim kod kuće i iz trenutka u
trenutak sve mi više nedostaje. Usamljena sam, zabrinu-
ta, utučena od dosade... šuplja – a sada još i sva jadna,
jer sam shvatila da tjedan dana razdvojenosti nije jedna-
ko djelovalo na njega.
“Jesi li htjela nešto konkretno?”, pristojno me upitao
Billy.
“Ne, zapravo nisam.”
“Pa, reći ću mu da si zvala”, obećao mi je Billy. “Bok,
Bella.”
“Bok”, odgovorila sam mu, ali on je već spustio slu-
šalicu.
Ostala sam na trenutak stajati sa slušalicom u ruci.
Jacob se zacijelo predomislio, baš kao što sam se i
bojala. Odlučio je prihvatiti moj savjet i više ne trošiti
vrijeme na osobu koja mu ne može uzvratiti osjećaje.
Osjetila sam kako mi krv istječe iz lica.
“Nešto nije u redu?”, upitao me Charlie kad je sišao
s kata.
“Ne”, slagala sam mu i spustila slušalicu. “Billy kaže
da je Jacobu bolje. Nije imao mononukleozu. Tako da
je to dobro.”
“Hoće li on doći ovamo, ili ti ideš do njega?”, usput
me upitao Charlie, dok je čeprkao po hladnjaku.
“Ni jedno, ni drugo”, priznala sam mu. “Izašao je s
nekim drugim prijateljima.”
Ton moga glasa napokon je privukao Charliejevu
pažnju. Naglo me pogledao, prepadnuto, ruke ukocene
oko paketica sirnih listica.
“Zar nije malo prerano za užinu?”, upitala sam ga što
sam opuštenije mogla, da mu odvratim pažnju.
“Ne, samo pakiram nešto da ponesem na rijeku...”
“O, danas idemo na pecanje?”
“Pa, nazvao me Harry... a ne pada kiša.” Pritom je
slagao hrpu hrane na pult. Odjednom me opet pogle-
dao, kao da je upravo nešto shvatio. “Cuj, hoceš da osta-
nem s tobom, kad je vec Jake izašao?”
“Sve je u redu, tata”, rekla sam, nastojeci zvucati ne-
hajno. “Ribe bolje grizu kad je vrijeme lijepo.”
Gledao je u mene, ocito neodlucan. Znala sam da se
brine, da se boji ostaviti me samu, za slucaj da opet ne
“objesim nos”.
“Ozbiljno, tata. Mislim da cu nazvati Jessicu”, brzo
sam se izvukla. Radije bih bila sama nego da me on cijeli
dan cuva. “Moramo uciti za ispit iz algebre. Dobro bi mi
došla njezina pomoc.” To je i bila istina. Ali morat cu se
snaci bez nje.
“To si se dobro sjetila. Koliko si cesto uz Jacoba, osta-
li prijatelji ce pomisliti da si ih zaboravila.”
Osmjehnula sam mu i kimnula glavom, kao da me
briga što moji ostali prijatelji misle.
Charlie je pošao dalje, ali onda se zabrinuto okrenuo
na peti. “Hej, ucit cete tu ili kod Jess, zar ne?”
“Naravno, pa gdje bi drugdje?”
“Pa, samo bih htio da paziš da ne zalaziš u šumu, kao
što sam ti vec rekao.”
Trebao mi je trenutak da shvatim, onako obuzetoj
drugim mislima. “Opet nevolje s medvjedom?”
Charlie je namršteno kimnuo. “Nestao nam je jedan
planinar – šumari su mu rano jutros pronašli logor, ali
ni traga od njega. Zatekli su otiske neke jako velike ži-
votinje... jasno, mogli su nastati i kasnije, kad je došla
njuškati u potrazi za hranom... Uglavnom, upravo joj
postavljaju zamke.”
“O”, rekla sam neodredeno. Nisam istinski slušala
njegova upozorenja; mnogo me više brinula situacija s
Jacobom od mogucnosti da me pojede medvjed.
Bilo mi je drago što se Charlieju žurilo. Nije price-
kao da nazovem Jessicu, pa mu bar nisam morala mazati
oci. Obavila sam sve radnje oko skupljanja udžbenika
na kuhinjskom stolu da ih spremim u torbu; time sam
vjerojatno pretjerala, pa da se nije tako žurio da ode u
ribe, možda bi i posumnjao.
Tako sam se zauzela nastojanjem da izgledam zau-
zeto da me svirepo prazni dan preda mnom nije zaista
prikliještio sve dok Charlie nije otišao od kuce. Trebala
sam samo dvije minute zuriti u telefon u kuhinji koji
ne zvoni pa da odlucim da danas ne ostajem kod kuce.
Odvagnula sam opcije.
Nisam kanila nazvati Jessicu. Koliko sam uspjela vi-
djeti, Jessica je prešla na tamnu stranu.
Mogla sam se odvesti u La Push i uzeti svoj motocikl
– privlacna pomisao, uz jedan problemcic: ko ce me od-
vesti na hitnu pomoc ako mi poslije zatreba?
Ili... u kamionetu su mi vec naša karta i kompas. Bila
sam prilicno sigurna da sad vec dovoljno dobro shva-
cam postupak da se ne izgubim. Možda danas uspijem
odraditi dvije crte, da imamo više vremena kad me Jacob
odluci napokon opet pocastiti svojim društvom. Odbila
sam pomisliti koliko bih se još na to mogla nacekati. Ili
hocu li to uopce docekati.
Nacas me zapekla savjest kad sam shvatila kako bi se
Charlie osjetio da sazna za ovo, ali zanemarila sam taj
osjecaj. Naprosto nisam mogla i danas ostati kod kuce.
Nakon nekoliko minuta našla sam se na poznatoj ze-
mljanoj cesti koja nije vodila nikamo konkretno. Spu-
stila sam prozore i vozila najbrže što je moj kamionet
mogao podnijeti, nastojeci uživati u vjetru na licu. Bilo
je oblacno, ali gotovo suho – vrlo lijep dan, za Forks.
Nisam pocela s takvom lakocom kao Jacob. Nakon
što sam parkirala na uobicajenom mjestu, morala sam
provesti dobrih petnaest minuta u proucavanju iglice na
kompasu i oznaka na sad vec izlizanoj karti. Kad sam
bila razmjerno sigurna da slijedim pravu crtu na mreži,
zašla sam u šumu.
Medu drvecem je danas vrvjelo od života, jer su sva
mala stvorenja uživala u privremenoj suhoci. Ipak mi je,
nekako, usprkos svemu tom cvrkutu i graktanju ptica,
bucnom zujanju kukaca oko glave i povremenom pro-
trcavanju poljskih miševa kroz nisko raslinje, šuma da-
nas djelovala jezovitije; podsjetila me na moju najnoviju
moru. Znala sam da je to samo zato što sam sama, što
mi nedostaje Jacobovo bezbrižno zviždukanje i zvuk još
jednog para nogu što šljapka mokrim tlom.
Taj osjecaj nelagode bivao je to jaci što sam dublje za-
lazila medu drvece. Sve sam teže disala – ne zbog umora,
nego zato što me opet mucila ta glupa rupa u grudima.
Cvrsto sam se uhvatila oko trupa i nastojala otjerati bol
iz misli. Došlo mi je da se vratim, ali nisam htjela potra-
titi vec uloženi napor.
Ritam koraka poceo mi je otupljivati misli i bol dok
sam se vukla dalje. Disanje mi se napokon ujednacilo,
i bilo mi je drago što nisam odustala. Ovo snalaženje u
prirodi išlo mi je sve bolje od ruke; zapažala sam da se
krecem sve brže.
Nisam shvatila koliko sam zapravo brža. Mislila sam
da sam prešla možda cetiri kilometra, pa ga još nisam
ni bila pocela tražiti. A onda sam, tako naglo da sam
se smela, prošla kroz niski luk dvaju krošanja šumskog
javora – probijajuci se kroz paprat u visini grudi – i isko-
racila na proplanak.
Bilo je to isto ono mjesto; u to sam odmah bila sigur-
na. Nikad nisam vidjela drugu tako simetricnu cistinu.
Bila je savršeno okrugla, kao da je neko namjernim cu-
panjem drveca stvorio besprijekoran krug, ali ne ostav-
ljajuci traga trganja u valovitoj travi. S istocne strane
tiho je klokotao potok.
Bez sunca tu nije bilo ni izbliza onako divno kao pri-
je, ali i dalje je bilo vrlo lijepo i spokojno. Nije bilo doba
godine u kojem raste šumsko cvijece; na zemlji je rasla
gusta, visoka trava što se povijala na lakom povjetarcu
kao što se voda mreška na jezeru.
Bilo je to isto ono mjesto... ali nije u sebi imalo ono
što tražim.
Osjetila sam razocaranje gotovo istodobno s prepo-
znavanjem. Svalila sam se na zemlju tamo gdje sam sta-
jala, kleknuvši na rubu cistine, dok sam polako ostajala
bez zraka.
Ima li smisla da idem dalje? Ništa se ovdje nije zadr-
žalo. Ništa više od uspomena koje sam mogla prizvati
kad god sam htjela, ako bih ikada bila voljna podnijeti
popratnu bol – bol koja me sada spopada, nesmiljeno
spopada. Nicega ovdje posebnog nema bez njega. Nisam
bila posve sigurna što sam se to nadala tu pronaci, ali na
proplanku nije bilo atmosfere, nije bilo nicega, baš kao i
svugdje drugdje. Baš kao i u mojim nocnim morama. U
glavi mi se zavrtjelo od mucnine.
Barem sam sama došla ovamo. Osjetila sam naglu za-
hvalnost na tu spoznaju. Da sam otkrila proplanak uz
Jacoba... pa, nikako ne bih uspjela prikriti bezdan u koji
sada ponirem. Kako bih mu mogla objasniti zbog cega
se raspadam na komadice, zbog cega se moram cvrsto
sklupcati ne bih li sprijecila da me šuplja rupa rastrga?
Itekako je bolje što nemam publike.
A necu morati nikome ni objasniti zbog cega mi se
tako žuri odavde. Jacob bi pretpostavio da cu se, kad sam
se vec toliko pomucila da nadem ovo glupo mjesto, htjeti
ovdje zadržati više od nekoliko sekundi. Ali vec sam se
pokušavala nekako osoviti na noge, trudila se otklupcati
kako bih mogla pobjeci. U ovoj praznini bilo je previše
nesnosne boli – otpuzat cu odavde, budem li morala.
Kakve li srece što sam sama!
Sama. Ponovila sam tu rijec s mracnim zadovolj-
stvom kad sam silom ustala, usprkos boli. Upravo u tom
trenu, jedna je prilika iskoracila iz drveca na tridesetak
koraka sjeverno od mene.
U sekundi me prožeo cijeli spektar zapanjujucih osje-
caja. Prvi je bio iznenadenje; ovdje sam bila daleko od
svakog markiranog puta, pa nisam ocekivala društvo.
Zatim, kad sam bolje pogledala tu nepomicnu priliku i
razabrala njezinu krajnju smirenost i blijedu kožu, pro-
parao me nalet prodorne nade. Suspregnula sam je iz sve
snage, opiruci se jednako oštrom udarcu agonije kad mi
je pogled prešao na lice podno crne kose, lice koje nije
bilo ono koje sam htjela vidjeti. Nakon toga je stigao
strah; ovo nije bilo ono lice za kojim sam tugovala, ali
bilo mu je dovoljno slicno da shvatim kako muškarac
koji stoji nasuprot meni nije nikakav zalutali planinar.
I nakon svega, na kraju, stiglo je prepoznavanje.
“Laurent!”, viknula sam iznenadeno i razdragano.
Reakcija mi je bila iracionalna. Vjerojatno bi mi bilo
pametnije da sam se zadržala na strahu.
Kad smo se upoznali, Laurent je bio pripadnik Jame-
sovog kovena. Nije sudjelovao u lovu koji je uslijedio – u
lovu na mene – ali samo zato što se prepao; štitio me
koven veci od njegovoga. Bilo bi drugacije da je situacija
bila suprotna – tada se uopce ne bi bio libio objedova-
ti me. Naravno, sada se sigurno promijenio, jer je bio
otišao na Aljasku živjeti s drugim tamošnjim uljudenim
kovenom, drugom obitelji koja iz etickih razloga odbija
piti ljudsku krv. S drugom obitelji poput... ali nisam se
mogla natjerati da pomislim na to ime.
Da, strah bi imao više smisla, ali osjecala sam samo
premocno zadovoljstvo. Proplanak je ponovno postao
carobno mjesto. Mracnije carobno nego što sam oceki-
vala, jasno, ali svejedno carobno. Evo one spone za ko-
jom sam tragala. Dokaza, ma kako dalekog, da – negdje
u istom ovom svijetu u kojem živim – doista postoji on.
Laurent je izgledao neshvatljivo isto kao i prije. Valjda
bi bilo vrlo blesavo i ljudsko od mene da ocekujem neka-
kvu promjenu u ovih godinu dana. Ali nešto se... nisam
mogla tacno odrediti što.
“Bella?”, oslovio me, izgledajuci zaprepaštenije nego
što sam se ja osjecala.
“Sjecaš me se.” Nasmiješila sam se. Smiješno što sam
toliko ushicena jer mi jedan vampir zna ime.
Široko se osmjehnuo. “Nisam te ovdje očekivao.” La-
gano je krenuo prema meni, smješkajući se.
“Zar ne bi trebalo biti obratno? Ipak ja ovdje živim.
Mislila sam da si ti otišao na Aljasku.”
Zastao je na desetak koraka od mene i nakrivio glavu.
Od pamtivijeka nisam vidjela lice lijepo poput njegovo-
ga. Proučila sam mu crte s neobično pohlepnim osjeća-
jem oslobađanja. Evo nekoga pred kojim se ne moram
pretvarati – nekoga ko već zna sve ono što nikada ne bih
mogla reći.
“U pravu si”, složio se. “Jesam, bio sam na Aljasci.
Ipak, nisam očekivao... Kad sam zatekao kuću Culleno-
vih praznu, mislio sam da su se odselili.”
“O.” Ugrizla sam se za usnu kad su me nezarasli ru-
bovi rane zapekli na spomen tog imena. Trebala mi je
sekunda da se priberem. Laurent je samo čekao i rado-
znalo me promatrao.
“Jesu, odselili su se”, napokon sam mu uspjela reći.
“Hmm”, promrmljao je. “Iznenađuje me što nisu po-
veli i tebe. Zar im ti nisi bila svojevrsni mezimac?” U
očima mu nije bilo ni traga namjere da me uvrijedi.
Oporo sam se osmjehnula. “Tako nekako.”
“Hmm”, ponovio je, opet zadubljen u misli.
Upravo u tom trenutku shvatila sam zašto izgleda
isto – odviše isto. Nakon što nam je Carlisle rekao da je
Laurent otišao živjeti s Tanyjinom obitelji, počela sam
ga predočavati sebi, u rijetkim prilikama kad bih ga se
uopće sjetila, s istim onim zlaćanim očima koje imaju...
Cullenovi – istjerala sam to ime iz sebe, lecnuvši se. Koje
imaju svi dobri vampiri.
Nehotice sam ustuknula, a njegove znatiželjne, ta-
mnocrvene oči popratile su taj pokret.
“Cesto ti dolaze u posjet?”, upitao me, i dalje onako
usput, ali premještajuci težište prema meni.
“Laži”, prišapnuo mi je onaj prekrasni baršunasti glas
iz uspomena, pun strepnje.
Prenula sam se na zvuk njegovoga glasa, ali nije me
trebao iznenaditi. Zar se nisam našla u najgoroj zamisli-
voj opasnosti? Motocikl je bio bezopasan poput macica
u usporedbi s ovim.
Postupila sam kako mi je glas kazao.
“Tu i tamo.” Pokušala sam zvucati nehajno i opu-
šteno. “Meni se cini da ti razmaci duže traju, rekla bih.
Znaš kako im nešto uvijek odvrati pažnju...” Pocela sam
brbljati. Morala sam se silom ušutkati.
“Hmm”, opet je rekao. “Kuca mi je mirisala kao da
vec duže u njoj nikog nije bilo...”
“Moraš bolje lagati, Bella”, naložio mi je glas.
Pokušala sam. “Moram spomenuti Carlisleu da si
svratio. Bit ce mu krivo što je propustio tvoj posjet.”
Pretvarala sam se da se kratko premišljam. “Ali vjerojat-
no to ne bih smjela spomenuti... Edwardu, valjda – ”,
jedva sam mu uspjela izgovoriti ime, a pritom mi se lice
tako izoblicilo da mi je upropastilo blef , “– jer se on
tako lako razljuti... pa, sigurna sam da se sjecaš i sâm.
Još uvijek je osjetljiv na sve što se dogodilo s Jamesom.”
Zakolutala sam ocima i odmahnula rukom na to, kao
da je sve to odavno prošlo, ali u glasu mi se cuo tracak
histerije. Upitala sam se hoce li ga razabrati.
“Zar zaista?”, upitao me Laurent pristojno... sumnjicavo.
Šturo sam mu odgovorila, da me ne oda panika u
glasu. “Mm-hmm.”
Laurent je nehajno stao u stranu, promatrajuci mali
proplanak. Nije mi promaklo da je tim korakom došao
bliže meni. Glas u mojoj glavi reagirao je potmulim re-
žanjem.
“Onda, što je novo u Denaliju? Carlisle je rekao da
živiš s Tanyom?” Glas mi je bio previsok.
Zastao je na to pitanje. “Tanya mi je vrlo draga”, za-
mišljeno je rekao. “A njezina sestra Irina još i više... Ni-
kad prije nisam se zadržao tako dugo na jednom mjestu,
i gode mi prednosti i novosti koje to nudi. Ali ogranice-
nja mi teško padaju... Iznenaduje me što bilo ko od njih
može tako dugo izdržati.” Zavjerenicki mi se osmjeh-
nuo. “Katkad varam.”
Nisam mogla progutati slinu. Stopalo mi se polako
pocelo odmicati, ali ukocila sam se kad je treptajem cr-
venih ociju opazio moj pokret.
“O”, rekla sam slabašnim glasom. “I Jasper ima ta-
kvih problema.”
“Ne mrdaj”, šapnuo mi je glas. Pokušala sam ga po-
slušati. Nije mi bilo lako; gotovo da nisam mogla obuz-
dati nagonsku potrebu da šmugnem.
“Zar zaista?” Cinilo se da Laurenta to zanima. “Jesu
li zbog toga otišli?”
“Ne”, iskreno sam mu odgovorila. “Jasper je pažljiviji
kod kuce.”
“Da”, složio se Laurent. “Ja sam takoder.”
Sada je posve otvoreno zakoraknuo prema meni.
“Je li te Victoria ikako uspjela naci?”, upitala sam ga,
sva bez daha, ocajnicki mu nastojeci odvratiti pažnju. To
mi je pitanje prvo palo na pamet, i zažalila sam cim sam
ga izgovorila. Na Victoriju – koja je otišla s Jamesom
u lov na mene, a zatim nestala – nisam htjela misliti u
ovom trenutku.
Ali pitanje ga je ipak uspjelo zaustaviti.
“Jest”, rekao je, zastavši pri tom koraku. “Zapravo,
došao sam ovamo da njoj ucinim uslugu.” Složio je facu.
“Nece joj biti drago kada to cuje.”
“Kada cuje što?”, znatiželjno sam rekla, pozivajuci
ga da nastavi. Zagledao se u drvece, u stranu od mene.
Iskoristila sam taj trenutak njegove nepažnje i kriomice
se odmaknula za korak.
Opet me pogledao i osmjehnuo se – s tim izrazom
lica sad je izgledao kao crnokosi andeo.
“Kada cuje da sam te ubio”, odgovorio mi je, preduci
zavodljivo.
Zateturala sam još za korak unatraške. Od mahnitog
režanja u glavi bilo mi je teško išta cuti.
“Htjela je to sacuvati za sebe”, veselo je nastavio.
“Ona se, recimo to tako... ljuti na tebe, Bella.”
“Na mene?”, zacviljela sam.
Odmahnuo je glavom i zacerekao se. “Znam, i meni
se to cini malo zaostalim. Ali James joj je bio partner, a
tvoj Edward ga je ubio.”
Cak i tu, na pragu smrti, njegovo mi je ime zastruga-
lo po nezaraslim ranama kao nazubljena oštrica.
Laurent nije mario za moju reakciju. “Smatrala je
da je dolicnije ubiti tebe nego Edwarda – poštena raz-
mjera, partnericu za partnera. Zamolila me da joj izvi-
dim teren, da tako kažemo. Nisam ocekivao da ce biti
tako lako doci do tebe. Znaci da njezin plan možda ima
manu – ocito joj nece pružiti osvetu kakvu bi htjela, jer
ti njemu sigurno nisi narocito bitna ako te nezašticenu
ostavio ovdje.”
Još jedan udarac, još jedno trganje u mojim grudima.
Laurent je blago premjestio težište, a ja sam teturavo
ustuknula još za jedan korak.
Namrštio se. “Pretpostavljam da ce se svejedno na-
ljutiti.”
“Pa zašto da je onda ne pricekaš?”, nekako sam pro-
tisnula iz sebe.
Zlocesto se iscerio, tako da mu se lice izoblicilo. “Pa
cuj, ulovila si me u teškom trenutku, Bella. Nisam ova-
mo došao po Victorijinom zadatku – nego u lovu. Baš
sam žedan, a tvoj miris je tako... slastan da mi naprosto
cure sline.”
Laurent me pohvalno pogledao, kao da je to kazao
kao kompliment.
“Zaprijeti mu”, naredila mi je predivna obmana, gla-
sa izoblicenog od straha.
“Znat ce da si ti to ucinio”, poslušno sam prošaptala.
“Neceš se izvuci iz ovog.”
“A zašto ne bih?” Laurent se osmjehnuo još šire. Pre-
šao je pogledom po maloj cistini usred šume. “Iduca ce
kiša sprati miris. Niko ti nece naci tijelo – jednostavno
ceš nestati, kao i toliko, toliko drugih ljudi. Nema ra-
zloga da Edward pomisli na mene, sve i ako mu se bude
dalo istražiti što se zbilo. Ovo nije ništa osobno, uvjera-
vam te, Bella. Samo sam žedan.”
“Zamoli ga”, usrdno mi je kazala halucinacija.
“Molim te”, nekako sam progovorila.
Laurent je odmahnuo glavom, toplo me gledajuci.
“Shvati to ovako, Bella. Imaš itekakve srece što sam te
upravo ja našao.”
“Imam li?”, bezglasno sam rekla, zateturavši još za
korak unatraške.
Laurent je slijedio moj pokret, gipko i graciozno.
“Da”, potvrdio mi je. “Obavit cu to vrlo brzo. Ništa
neceš osjetiti, obecavam ti. O, jasno, poslije cu lagati
Victoriji, čisto da je udobrovoljim. Ali kad bi samo zna-
la što je sve ona naumila učiniti s tobom...” Polako je
odmahnuo glavom, gotovo zgađeno. “Kunem ti se da bi
mi bila zahvalna.”
Užasnuto sam gledala u njega.
Onjušio je lahor koji je do njega nosio miris moje
kose. “Slasno”, ponovio je i duboko udahnuo.
Napela sam se da skočim, zaškiljivši od grčenja kad
mi je Edwardov daleki urlik odjeknuo u mislima. Nje-
govo se ime probilo kroza sve zidove koje sam podigla
da ga zatočim. Edwarde, Edwarde, Edwarde. Poginut ću.
Nema veze ako sada pomislim na njega. Edwarde, volim
te.
Stisnutim sam očima opazila kako Laurent zastaje
usred udisaja i naglo okreće glavu ulijevo. Bilo me strah
odmaknuti pogled s njega, okrenuti se kamo i on, prem-
da se doista nije trebao služiti odvraćanjem pažnje, a ni
bilo kakvom drugom smicalicom, da me nadvlada. Kad
je počeo polako uzmicati od mene, tako sam se zaprepa-
stila da nisam uspjela osjetiti olakšanje.
“Pa ne mogu vjerovati”, rekao je, tako tiho da sam ga
jedva čula.
Nato sam morala pogledati. Očima sam prešla preko
proplanka, tražeći tu smetnju koja mi je za nekoliko se-
kundi produžila život. Isprva ništa nisam opazila, pa mi
se pogled vratio na Laurenta. On se sada brže povlačio,
čvrsto zagledan u šumu.
Tada sam ga ugledala; golemi crni stvor polako se
pomolio između stabala, tih kao sjena, i odlučno kre-
nuo prema vampiru. Bio je ogroman – visok kao konj,
ali zbijeniji, daleko mišićaviji. Iskezio je dugu njušku,
otkrivajući red sjekutića oštrih poput bodeža. Surovo re-
žanje prodrlo mu je kroz zube, razlijegavši se cistinom
poput otegnute grmljavine.
Onaj medvjed. Samo, to uopce nije bio medvjed.
Ipak, sigurno su se upravo ove divovske crne nemani svi
toliko uplašili. Izdaleka bi svako pretpostavio da je rijec
o medvjedu. Što bi drugo moglo biti tako golemo, tako
mocno gradeno?
Voljela bih da sam bila te srece da ga vidim izdaleka.
A ovako, necujno je prošao na mekim šapama jedva tri
metra od mjesta na kojem sam stajala.
“Ne pomici se”, šapnuo mi je Edwardov glas.
Zurila sam u cudovišno stvorenje, zgranuto nastojeci
pridodati mu neko ime. Oblikom i kretanjem izrazito
me podsjecao na psa. Onako ukipljenoj od užasa, na pa-
met mi je padala samo jedna mogucnost. No nikada ne
bih mogla ni zamisliti da bi vuk mogao biti tako velik.
Režanje mu se opet razleglo iz grla, a ja sam zadrhtala
i odmaknula se od tog zvuka.
Laurent je uzmicao prema rubu drveca, a mene je
kroz studenu stravu obuzela zbunjenost. Zašto se Lau-
rent povlaci? Dobro, vuk je cudovišno velik, ali ipak je
to samo životinja. Zbog cega bi se jedan vampir bojao
životinje? A Laurent se bojao. Užasnuto je razrogacio
oci, baš kao i ja.
Kao u odgovor na moje pitanje, mamutski vuk odjed-
nom više nije bio sam. Još dvije divovske zvijeri odjed-
nom su mu uz oba boka necujno izašle na proplanak.
Jedna je bila zagasito siva, druga smeda, obje nešto niže
od prve. Sivi je vuk prošao drvecem samo na nekoliko
koraka od mene, pogleda uprtog u Laurenta.
Prije nego što sam stigla reagirati, za njima su naišla
još dva vuka, postrojeni u obliku slova V, kao guske kad
lete na jug. A to je znacilo da je neman smeckaste boje
hrde koja se zadnja provukla kroz raslinje prošla dovolj-
no blizu meni da je mogu dotaknuti.
Nehotice sam zinula u cudu i odskocila – što mi je
bio najgluplji moguci potez. Opet sam se ukipila, ce-
kajuci da se vukovi okome na mene, mnogo slabiju od
dvije raspoložive žrtve. Nacas sam poželjela da Laurent
vec jednom prione na posao i sredi taj copor vukova
– njemu bi to trebalo biti tako jednostavno. Izmedu
dvije mogucnosti koje su se našle preda mnom, cinilo
mi se da bi mi gotovo sigurno bilo gore da me pojedu
vukovi.
Vuk najbliži meni, onaj crvenkastosmedi, blago je
okrenuo glavu kad je cuo kako lovim zrak.
Oci tog vuka bile su tamne, gotovo crne. Promatrao
me djelic sekunde dubokim ocima koje su mi se ucinile
odviše inteligentnima za jednu divlju životinju.
Dok je gledao u mene, odjednom sam se sjetila Jaco-
ba – opet sa zahvalnošcu. Barem sam sama došla ovamo,
na ovaj proplanak iz bajke, pun mracnih nemani. Ba-
rem Jacob sada nece stradati. Barem necu nositi njegovu
smrt na duši.
Zatim je voda opet potmulo zarežao, a ridi je vuk
naglo okrenuo glavu natrag prema Laurentu.
Laurent je zurio u copor cudovišnih vukova u nepri-
krivenom šoku i strahu. Prvo sam još i mogla shvatiti.
Ali zaprepastila sam se kad se neocekivano okrenuo na
peti i nestao medu drvecem.
Pobjegao je.
Vukovi su za tren oka pojurili za njim, pretrcavši
otvorenu livadu u nekoliko mocnih skokova, tako gla-
sno režeci i škljocajuci zubima da sam nagonski dlano-
vima prekrila uši. Zvuk se iznenadujuce naglo izgubio
nakon što su zašli u šumu.
A onda sam opet ostala sama.
Koljena su me izdala, pa sam pala na ruke, dok su mi
jecaji navirali iz grla.
Znala sam da moram otici, smjesta otici. Koliko ce
dugo vukovi goniti Laurenta prije nego što se vrate po
mene? Ili ce se Laurent okomiti na njih? Hoce li se on to
vratiti po mene?
Ipak, isprva se nisam mogla pomaknuti; ruke i noge
su mi drhtale, i nisam znala kako stati na noge.
Svijest mi nije mogla nadici strah, užas i zbunjenost.
Nisam shvacala što sam to upravo vidjela.
Vampir nije smio samo tako pobjeci od obicnih go-
rostasnih pasa. Kako bi njihovi zubi mogli nauditi nje-
govoj granitnoj koži?
A vukovi su trebali zaobici Laurenta u širokom luku.
Cak i ako ih je iznimna velicina naucila da se niceg ne
boje, svejedno nije imalo smisla da ga krenu natjeravati.
Sumnjala sam da njegova ledena mramorna koža miriše
iole nalik hrani. Zašto bi zaobišli nešto toplokrvno i sla-
bašno poput mene i nadali se u potjeru za Laurentom?
Nije mi to išlo u glavu.
Hladan povjetarac prostrujao je proplankom, povija-
juci travu kao da se nešto krece njome.
Nekako sam se osovila na noge, uzmicuci od vjetra,
premda je bezopasno pirio oko mene. Zateturala sam
u panici, okrenula se i šmugnula glavom bez obzira u
šumu.
Sljedecih nekoliko sati provela sam u agoniji. Tri-
put mi je duže trebalo da pobjegnem iz šume nego da
stignem do proplanka. Isprva nisam marila za to kuda
idem, usredotocena samo na ono od cega bježim. Kad
sam se napokon dovoljno pribrala da se sjetim kompasa,
bila sam duboko u neznanoj i prijetecoj gustoj šumi.
Ruke su mi se tako silovito tresle da sam morala položi-
ti kompas na blatnu zemlju kako bih ga mogla ocitati.
Svakih nekoliko minuta zastajala sam, odlagala kompas
na tlo i provjeravala da se i dalje krecem na sjeverozapad,
svjesna – kada mahnito šljapkanje mojih koraka nije za-
krivalo te zvukove – tihog šapata neopazivih stvorova što
se krecu kroz lišce.
Na kreštanje šojke odskocila sam i pala u guštik mla-
dih jela, tako da su mi se ruke izgrebale, a kosa slijepila
smolom. Iznenadno veranje vjeverice uz deblo omorike
natjeralo me u tako glasan vrisak da su me vlastite uši
zaboljele.
Napokon se medu drvecem ispred mene ukazala ci-
stina. Izbila sam na praznu cestu nekih kilometar i pol
od mjesta gdje sam ostavila kamionet. Onako iscrplje-
na, trcala sam putem sve dok ga nisam našla. Kad sam
se napokon opet smjestila u kabinu, opet sam jecala. Iz
sve snage stisnula sam obje krute brave prije nego što
cu izvuci kljuceve iz džepa. Rika motora zvucala mi je
utješno i suvislo. Pomogla mi je da obuzdam suze dok
sam punom brzinom kamioneta jurila do glavne auto-
ceste.
Kad sam stigla kuci, bila sam mirnija, ali i dalje sva
izvan sebe. Charliejev policijski automobil stajao je na
prilaznom putu – nisam shvatila koliko je vec sati. Nebo
se vec mracilo.
“Bella?”, pozvao me Charlie kad sam zalupila vratima
iza sebe i brže-bolje okrenula zasune.
“Da, ja sam.” Glas mi je podrhtavao.
“Gdje si ti to bila?”, grmnuo je, izlazeci na kuhinjska
vrata s prijetecim izrazom lica.
Zastala sam, oklijevajuci. Vjerojatno je nazvao Stan-
leyjeve. Bolje mi je da mu kažem istinu.
“U prirodi”, priznala sam mu.
Gledao me stisnutim ocima. “A što je bilo s odlaskom
do Jessice?”
“Nije mi se danas ucila algebra.”
Charlie je prekrižio ruke na prsima. “Zar te nisam
zamolio da ne ideš u šumu?”
“Ma da, znam. Ne brini, necu to više ponoviti.” Sva
sam se stresla.
Kao da me tek tada prvi put dobro pogledao. Sjetila
sam se da sam danas provela neko vrijeme na šumskom
tlu; sigurno izgledam grozno.
“Što se dogodilo?”, strogo me upitao Charlie.
Opet sam odlucila da mi je najpametnije reci istinu,
bar djelomicnu. Bila sam previše potresena da se pretva-
ram kako sam provela opušten dan uz foru i faunu.
“Vidjela sam onog medvjeda.” Pokušala sam to smi-
reno reci, ali glas mi je bio visok i drhtav. “Samo što to
nije medvjed – nego nekakav vuk. I pet ih je. Veliki crni,
i sivi, i crvenkastosmedi...”
Charlie je iskolacio oci od užasa. Brzo mi je prišao i
cvrsto me uhvatio oko ramena.
“Jesi li dobro?”
Slabašno sam kimnula da jesam.
“Reci mi što je bilo.”
“Nisu uopce marili za mene. Ali nakon što su otišli,
pobjegla sam i pritom puno padala.”
Pustio mi je ramena i cvrsto me zagrlio. Dugo je
samo šutio.
“Vukovi”, promrmljao je.
“Što?”
“Lovočuvari su rekli da otisci ne odgovaraju medvje-
đima – ali da vukovi nikad ne izrastu toliki...”
“Ovi su bili ogromni.”
“Što kažeš, koliko si ih vidjela?”
“Pet.”
Charlie je odmahnuo glavom, zabrinuto se mršteći.
Napokon je progovorio tonom s kojim se nije dalo ra-
spravljati. “Nema više planinarenja.”
“Nema problema”, usrdno sam mu obećala.
Charlie je nazvao postaju da prijavi što sam vidjela.
Malo sam muljala oko mjesta gdje sam tačno vidjela vu-
kove – rekla sam da sam bila na putu koji vodi na sjever.
Nisam htjela da moj tata sazna koliko sam duboko zašla
u šumu usprkos njegovoj želji, niti sam, što je još bitnije,
htjela da iko odluta blizu mjesta gdje me Laurent možda
traži. Smučilo mi se na tu pomisao.
“Jesi li gladna?”, upitao me kad je spustio slušalicu.
Odmahnula sam glavom, premda sam sigurno skapa-
vala. Cijeli dan ništa nisam stavila u usta.
“Samo sam umorna”, rekla sam mu. Pošla sam prema
stubištu.
“Hej”, rekao je Charlie, zvučeći odjednom opet sum-
njičavo. “Nisi li rekla da je Jacob otišao iz mjesta na cijeli
dan?”
“Tako mi je Billy rekao”, kazala sam mu, zbunjena
njegovim pitanjem.
Malo je proučio izraz moga lica, i očito je bio zado-
voljan onime što je ondje vidio.
“Ha.”
“Zašto pitaš?”, upitala sam ga. Zvučalo je kao da želi
reci da sam mu jutros lagala. I to ne samo o tome da cu
ici uciti s Jessicom.
“Pa cuj, kad sam otišao po Harryja, vidio sam Ja-
coba kako stoji ispred onog njihovog ducana s nekim
prijateljima. Mahnuo sam mu, ali on je... pa, ne mogu
baš reci je li me vidio. Mislim da se možda prepirao s
prijateljima. Izgledao mi je cudno, kao da ga nešto ljuti.
I... promijenio se. Kao da to dijete naocigled raste! Sve
je veci svaki put kad ga vidim.”
“Billy je rekao da Jake i njegovi prijatelji idu gore u
Port Angeles, pogledati neke flmove. Po svoj prilici su
samo cekali da još neko dode.”
“A, tako.” Charlie je kimnuo glavom i krenuo u kuhinju.
Ostala sam u hodniku, misleci o toj Jacobovoj pre-
pirci s prijateljima. Upitala sam se nije li pozvao Em-
bryja na red zbog situacije sa Samom. Možda me se zbog
toga danas riješio – ako ce to znaciti da može razriješiti
probleme s Embryjem, bilo mi je drago što je tako po-
stupio.
Zastala sam da još jedanput provjerim brave prije
nego što cu otici u sobu. Baš sam bila blesava. Kako bi
jedna brava mogla sprijeciti ijedno cudovište koje sam
danas vidjela? Pretpostavila sam da bi sama kvaka osu-
jetila vukove, jer nemaju nasuprot postavljene palce. A
ako Laurent dode amo...
Ili... Victoria.
Legla sam na krevet, ali tako sam se snažno tresla da
se nisam mogla nadati snu. Zgrceno sam se sklupcala
pod jorganom i suocila s užasnim cinjenicama.
Ništa tu ne mogu uciniti. Nikakve predostrožnosti
ne mogu poduzeti. Nigdje se ne mogu sakriti. Niko mi
ne može pomoci.
Želudac mi se mucno okrenuo kad sam shvatila da je
situacija još i gora. Jer sve to takoder vrijedi za Charlieja.
Moj otac, koji spava odmah tu, u sobi do mene, nalazi se
samo za milimetar od nišana usmjerenog u mene. Moj
ce ih miris dovesti ovamo, bila ja ovdje ili ne.
Drhtaji su me potresali tako jako da su mi zubi poceli
cvokotati.
Da se primirim, uobrazila sam si nemoguce: zami-
slila sam da su veliki vukovi sustigli Laurenta u šumi
i rašcerecili tog neuništivog besmrtnika kao bilo kojeg
normalnog covjeka. Ako su ga vukovi sredili, onda nece
moci reci Victoriji da sam ovdje sasvim sama. Ako se ne
vrati, možda ce ona misliti da me Cullenovi još uvijek
štite. Kad bi samo vukovi mogli odnijeti prevagu u ta-
kvoj borbi...
Moji dobri vampiri nikad se nece vratiti; kako mi je
godilo zamišljati da bi i oni drugi mogli nestati.
Cvrsto sam zažmirila i pricekala da se obeznanim –
gotovo nestrpljivo želeci da mi mora pocne. Bolje i to
od onog blijedog, lijepog lica što mi se sada smješkalo
pod kapcima.
U mojoj predodžbi, Victoriji su oci bile crne od žedi
i sjajne od želje, a usne su joj se s nasladom odizale od
blistavih zuba. Crvena joj je kosa bila jarka poput vatre;
kaoticno je vijorila oko njezinog mahnitog lica.
Laurentove su mi se rijeci ponovile u glavi. Kad bi
samo znala što je sve ona naumila uciniti s tobom...
Zarila sam šaku u usta da ne vrisnem.
Nazad na vrh Ići dole
http://twilightserbia-4ever.vampire-legend.com
 
10.Proplanak
Nazad na vrh 
Strana 1 od 1

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Twilight Serbia :: Twilight saga :: Mlad mesec-
Skoči na: