9.Treći točak

Vrijeme je počelo protjecati mnogo brže nego prije.
Škola, posao i Jacob – iako ne nužno tim redom – stvo-
rili su mi uredan i nimalo naporan dnevni raspored. A
Charlieju se ispunila želja: više nisam bila potištena. Na-
ravno, nisam se mogla posve zavarati. Kad bih zastala
da podvučem crtu pod svoj život, što sam nastojala ne
raditi prečesto, nisam mogla zanemariti implikacije svog
ponašanja.
Bila sam poput izgubljena mjeseca, čiji je matič-
ni planet nestao u nekom kataklizmičnom događaju
iz flmova katastrofe, ali koji svejedno nastavlja kružiti
uskom, malom orbitom oko praznog prostora koji je za
planetom preostao, ne mareći za zakone gravitacije.
Stjecala sam vještinu u vožnji motora, što je značilo
da sam rjeđe zavojima zabrinjavala Charlieja. Ali to je ta-
kođer značilo da mi se glas u glavi počeo gubiti, sve dok
ga napokon uopce više nisam cula. Pocela sam panicariti
u sebi. S pomalo groznicavom usrdnošcu bacila sam se u
potragu za proplankom. Dovijala sam se domisliti nekoj
drugoj aktivnosti koja bi stvorila adrenalin u meni.
Nisam brojala dane koji prolaze – nije bilo razloga
za to, jer sam nastojala živjeti u sadašnjosti što je više
moguce, bez prošlosti koja blijedi, bez buducnosti koja
prijeti. Stoga me iznenadio datum, kad mi ga je Jacob
spomenuo dok smo jedanput pisali zadacu. Cekao me
vani kad sam se parkirala pred njegovom kucom.
“Sretno ti Valentinovo”, rekao je Jacob, smješkajuci
se, ali izmaknuvši glavu dok me pozdravljao.
Pružio mi je ružicastu kutijicu, stavivši je na dlan.
Razgovorna srdašca.
“Pa, baš se blesavo osjecam”, promrmljala sam. “Da-
nas je Valentinovo?”
Jacob je odmahnuo glavom, praveci se da je žalostan.
“Koji put si stvarno izvan svijeta i vremena. Onda, hoceš
li izaci sa mnom za Valentinovo? Buduci da mi nisi ku-
pila kutijicu bombona za pedeset centi, možeš mi barem
toliko uciniti.”
Postalo mi je neugodno. Rijeci su zvucale zafrkant-
ski, ali samo izvana.
“Što bi to tacno podrazumijevalo?”, oprezno sam kazala.
“Sve uobicajeno – doživotno ropstvo, i tako to.”
“A dobro, ako je to sve...” Uzela sam slatkiše. Ali po-
kušavala sam smisliti kako da mu jasno postavim grani-
ce. Ponovno. Jacobu su se ocito cesto brisale.
“Onda, što nam je u planu za sutra? Planinarenje ili hitna?”
“Planinarenje”, odlucila sam. “Nisi ti jedini koji se
zna sav uživjeti. Polako vec mislim da sam izmislila to
mjesto...” Namrštila sam se u prazno.
“Naci cemo ga”, umirio me. “Motori u petak?”, pred-
ložio je.
Uocila sam priliku i prihvatila je ne uzevši vremena
da pomnije razmislim.
“U petak idem u kino. Vec sto gladnih godina obeca-
vam ekipi iz kantine da cu otici s njima.” Mikeu ce biti
drago.
Ali Jacobu se lice objesilo. Opazila sam mu izraz ta-
mnih ociju prije nego što ih je upro u zemlju.
“I ti ceš s nama, je l’ tako?”, brzo sam dodala. “Ili bi
ti bilo previše naporno uz hrpu dosadnih maturanata?”
Toliko o prilici da se malo razdvojim od njega. Bilo mi je
nesnosno povrijediti Jacoba; kao da smo na neki cudan
nacin bili vezani, a njegova bol tiho je žacala i mene.
Takoder, pojam da cu se uz njega suociti s tom mukom
– dala sam rijec Mikeu, ali stvarno nisam osjecala ni naj-
manje oduševljenje na pomisao da je ispunim – napro-
sto me previše mamio.
“Voljela bi da dodem i ja, uza sve tvoje prijatelje?”
“Da”, iskreno sam mu priznala, znajuci da po svoj
prilici sama sebi pucam u nogu rijecima koje cu zatim
reci. “Bit ce mi daleko zabavnije uz tebe. Povedi Quila,
pa ce biti baš veselo.”
“Quil ce pošiziti. Maturantice.” Iscerio se i zakolutao
ocima. Nisam spomenula Embryja; nije ni on.
I ja sam se nasmijala. “Nastojat cu mu dati dobar
izbor.”
Nacela sam tu temu s Mikeom na casu engleskog.
“Hej, Mike”, rekla sam kad je sat završio. “Slobodan
si u petak navecer?”
Pogledao me, a u plavim ocima smjesta mu se pojavi-
la nada. “Da, jesam. Hoceš da izademo?”
Pažljivo sam srocila odgovor. “Mislila sam izaci u
društvu” – naglasila sam tu rijec – “da skupa pogledamo
Na meti.” Ovaj put sam se pripremila – cak sam pro-
citala cijelu radnju flma, da budem sigurna kako me
ništa nece neugodno iznenaditi. Doticni je flm navod-
no nudio klanje od pocetka do kraja. Nisam se toliko
oporavila da bih mogla podnijeti romantiku. “Zar ne
zvuci baš zabavno?”
“Jasno”, složio se, s upadljivo manje oduševljenja.
“Kul.”
Sekundu potom, živnuo je gotovo koliko i prije. “A
da pozovemo Angelu i Bena? Ili Erica i Katie?”
Cvrsto je odlucio da ovo bude nekakav izlazak za dva
para, po svemu sudeci.
“Može i jedne i druge?”, predložila sam mu. “Kao i
Jessicu, naravno. I Tylera i Connera, a možda i Lauren”,
dodala sam preko volje. Obecala sam Quilu da ce imati
izbor.
“Okej”, promrsio je Mike, znajuci da sam ga nad-
mudrila.
“K tome”, dodala sam, “pozvala sam i nekoliko pri-
jatelja iz La Pusha. Tako da mi se cini da ce nam trebati
tvoj suburban ako svi budu mogli doci.”
Mike je sumnjicavo stisnuo oci.
“To su oni prijatelji s kojima po cijele dane uciš u
zadnje vrijeme?”
“Aha, upravo oni”, vedro sam mu odgovorila. “Prem-
da bi se to moglo nazvati i davanjem poduke – oni ti tek
idu u drugi razred.”
“O”, rekao je Mike iznenadeno. Malo je razmislio, pa
se osmjehnuo.
Na koncu nam suburban ipak nije trebao.
Jessica i Lauren izjavile su da su zauzete cim je Mike
spomenuo da sudjeluje u organizaciji. Eric i Katie vec
su imali drugih planova – slavili su tri tjedna skupa, ili
nešto takvo. Lauren je uspjela doci do Tylera i Connera
prije Mikea, pa su i njih dvojica izjavili da su zauzeti.
Cak je i Quil otpao – nije smio van jer se potukao u
školi. Na kraju su mogli doci samo Angela i Ben, te na-
ravno Jacob.
Ipak, smanjena brojnost nije umanjila Mikeova oce-
kivanja. U petak su mu bila puna usta izlaska.
“Sigurna si da ne bi radije gledala Zasutra i zauvi-
jek?”, upitao me za ruckom, spomenuvši aktualnu i vrlo
popularnu romanticnu komediju. “Ima bolju ocjenu na
portalu Rotten Tomatoes.”
“Gleda mi se Na meti”, ostala sam uporna. “Raspolo-
žena sam za akciju. Daj mi krvi i klanja!”
“A dobro.” Mike se okrenuo, ali uspjela sam opaziti
da me pogledao kao da sam možda ipak luda.
Kad sam se vratila kuci poslije škole, pred kucom mi
je bio parkiran vrlo poznat automobil. Jacob je stajao
oslonjen na haubu, a lice mu je blistalo dok se cerio od
uha do uha.
“Nemoj me zezati!”, viknula sam dok sam iskakala
iz kamioneta. “Završio si! Pa ne mogu vjerovati! Golf je
gotov!”
Ozario se. “Evo, upravo sinoc. Ovo mu je vozno kr-
štenje.”
“Nevjerojatno.” Podigla sam ruku da mu dadem pet.
Pljesnuo me po dlanu, ali nije odmaknuo ruku, vec
je isprepleo prste kroz moje. “Onda, smijem ja veceras
voziti?”
“Svakako”, rekla sam, te uzdahnula.
“Što je?”
“Odustajem – ovo je nenadmašivo. Znaci, ti si pobi-
jedio. Stariji si.”
Slegnuo je ramenima, nimalo iznenaden mojom pre-
dajom. “Pa jasno da jesam.”
Mikeov suburban pojavio se na uglu, brekcuci. Izvu-
kla sam ruku iz Jacobove, a on je složio facu koju nisam
trebala vidjeti.
“Sjecam se ovog tipa”, rekao je prigušenim glasom
dok je Mike parkirao preko puta. “Taj je mislio da si ti
njegova cura. Još uvijek ga to buni?”
Podigla sam obrvu. “Neke ljude je teško razuvjeriti.”
“S druge strane”, zamišljeno je rekao Jacob, “upor-
nost se ponekad isplati.”
“Ipak, uglavnom je samo iritantna.”
Mike je izašao iz auta i prešao ulicu.
“Hej, Bella”, pozdravio me, a onda opreznim pogle-
dom pogledao uvis u Jacoba. I ja sam nacas pogledala
prema Jacobu, nastojeci biti objektivna. Stvarno uopce
nije izgledao kao da mu je mjesto u drugom razredu.
Bio je naprosto prekrupan – Mikeu je glava jedva sezala
iznad Jacobova ramena; nisam htjela ni pomisliti kolika
sam ja spram njega – a i lice mu je izgledalo starije nego
nekada, cak i prije samo mjesec dana.
“Hej, Mike! Sjecaš se Jacoba Blacka?”
“Ne baš.” Mike mu je pružio ruku.
“Stari obiteljski prijatelj”, predstavio se Jacob dok su se
rukovali. Stisnuli su jedan drugome ruke snažnije nego što
je bilo nužno. Kad su ih pustili, Mike je protegnuo prste.
Zacula sam telefon iz kuhinje.
“Idem se bolje javiti – možda zove Charlie”, rekla
sam im i utrcala u kucu.
Zvao je Ben. Angela je dobila želučanu gripu, a nje-
mu se nije išlo bez nje. Ispričao se što odustaje u za-
dnjem trenutku.
Polako, odmahujući glavom, vratila sam se do njih
dvojice. Iskreno sam se nadala da će Angela brzo ozdra-
viti, ali morala sam priznati da me ova novost ljuti iz
sebičnih razloga. Samo nas troje, Mike, Jacob i ja, u ve-
černjem izlasku – baš je to super ispalo, pomislila sam s
mračnim sarkazmom.
Nisam imala dojam da su se Jake i Mike iole čvršće zbližili
dok me nije bilo. Stajali su na razdaljini od nekoliko metara,
okrenuti leđima jedan drugom, dok su me čekali; Mike je
bio sav kiseo, premda je Jacob bio vedar kao i uvijek.
“Ang se razboljela”, smrknuto sam im rekla. “Ona i
Ben neće doći.”
“Gripa očito ponovno hara. Austin i Conner također
su se danas razboljeli. Možda bi bilo najbolje da odgodi-
mo ovo za neki drugi put”, predložio je Mike.
Prije nego što sam se mogla složiti, oglasio se Jacob.
“Meni se i dalje ide. Ali ako bi se ti radije vratio kući,
Mike – ”
“Ne, idem i ja”, upao mu je Mike u riječ. “Samo sam
mislio na Angelu i Bena. Idemo.” Krenuo je prema su-
burbanu.
“Hej, bi li ti smetalo da nas Jacob poveze?”, upitala
sam ga. “Rekla sam mu da može – upravo je dovršio
auto. Sastavio ga je iz dijelova, sasvim sam”, pohvalila
sam ga, ponosna kao mama na roditeljskom sastanku
nakon što je njezino dijete dobilo ravnateljevu pohvalu.
“Pa dobro”, brecnuo se Mike.
“U redu, onda”, rekao je Jacob, kao da se time sve
riješilo. Djelovao je najopuštenije među nama.
Mike se zav zgaden smjestio na stražnje sjedalo golfa.
Jacob je bio raspoložen kao i obicno. Opušteno je ca-
vrljao sve dok nisam gotovo zaboravila da se Mike otraga
šutke duri.
A onda je Mike promijenio taktiku. Nagnuo se pre-
ma nama i naslonio bradu na rub moga naslona; obra-
zom je gotovo dotaknuo moj. Odmaknula sam se, okre-
nuvši leda prema prozoru.
“Pa zar ti ovdje ne radi radio?”, upitao je Mike s trac-
kom osornosti, prekinuvši Jacoba usred rijeci.
“Radi”, odgovorio mu je Jacob. “Ali Bella ne voli
glazbu.”
Iznenadeno sam se zagledala u Jacoba. Nikad mu to
nisam rekla.
“Bella?”, upitao me ozlojedeno Mike.
“Ima pravo”, promrmljala sam, i dalje gledajuci u Ja-
cobov spokojni profl.
“Kako možeš ne voljeti glazbu?”, oštro me upitao
Mike.
Slegnula sam ramenima. “Ne znam. Samo mi ide na
živce.”
“Hmf.” Mike se naslonio natrag na svoje sjedalo.
Kad smo došli u kino, Jacob mi je pružio novcanicu
od deset dolara.
“Što je sad ovo?”, prigovorila sam mu.
“Premlad sam da udem na ovaj flm”, podsjetio me.
Glasno sam se nasmijala. “Toliko o relativnoj dobi.
Hoce li me Billy ubiti ako te prošvercam?”
“Nece. Rekao sam mu da namjeravaš iskvariti moju
djetinju nevinost.”
Pocela sam se kliberiti, a Mike je ubrzao korak da mu
ne odmaknemo.
Bilo mi je gotovo krivo što je Mike odlučio ipak poći
s nama. I dalje se durio – nije baš pridonosio društvu.
Ali nisam htjela ni ostati sama na izlasku s Jacobom. To
ničemu ne bi pomoglo.
Film je bio upravo onakav kakvog su ga i reklamirali.
Već za vrijeme špice četvorica su odletjela u zrak, a jed-
nom su odrubili glavu. Djevojka ispred mene prekrila
si je oči dlanovima i zarila lice u prsa dečka s kojim je
izašla. Počeo ju je tapšati po ramenu, a i sam se povre-
meno trzao od groze. Nije mi se činilo da Mike uopće
gleda flm. Ukočena lica piljio je u resice na zavjesi iznad
ekrana.
Odlučila sam istrpjeti ova dva sata gledanjem boja i
kretanja na ekranu, umjesto razabiranjem oblika ljudi,
automobila i kuća. Ali onda se Jacob počeo cerekati.
“Što je?”, šapnula sam mu.
“Ma daj, molim te”, otpovrnuo mi je oštrim šapatom.
“Iz onog tipa je krv šiknula šest metara u dalj. Može li to
uopće izgledati lažnije?”
Opet se zahihotao, jer je nekog drugog tipa jarbol sa
zastavom sad pak pribio uz betonski zid.
Nakon toga počela sam stvarno gledati predstavu,
smijući se s njim dok je gungula postajala stalno sve
apsurdnija. Kako da se uopće oduprem sve nejasnijim
ograničenjima u našem odnosu kad mi je tako ugodno
biti uz njega?
I Jacob i Mike zauzeli su naslone za ruke s moje obje
strane . Obojica su se ovlaš nalaktili na njih u neprirod-
nom položaju, dlanova prema gore. Kao čeličnih zamki
za medvjede, otvorenih i spremnih. Jacob je imao na-
viku primati me za ruku kad god mu se pruži prilika,
ali ovdje, u mraku kino-dvorane, dok Mike gleda, to bi
imalo drugacije znacenje – a bila sam sigurna da on to
shvaca. Nisam mogla vjerovati da se Mike takoder nada
tome, ali šaku je postavio jednako kao i Jacob.
Cvrsto sam prekrižila ruke na prsima i ponadala se da
ce obojici utrnuti šake.
Mike je prvi odustao. Na oko pola flma povukao je
ruku, nagnuo se prema naprijed i zario lice u dlanove.
Isprva sam mislila da reagira na nešto s ekrana, ali onda
je prostenjao.
“Mike, je li ti dobro?”, šapnula sam mu.
Par ispred nas okrenuo se da ga pogleda kad je opet
prostenjao.
“Nije”, procijedio je. “Mislim da mi je pozlilo.”
Pri svjetlu s ekrana vidjela sam kako mu se znoj pre-
sijava na celu.
Mike je opet prostenjao i odjurio prema izlazu. Ustala sam
da krenem za njim, a i Jacob je smjesta jednako postupio.
“Ne, ostani”, prošaptala sam. “Pobrinut cu se za njega.”
Jacob je svejedno pošao sa mnom.
“Ne moraš i ti izaci. Nagledaj se krvoprolica za osam
dolara”, kazala smo dok smo išli prolazom.
“Nije mi teško. Stvarno znaš izabrati flmove, Bella.
Ovaj je stvarno koma.” Prestao je šaptati i progovorio
normalnim tonom kad smo izašli iz kina.
U hodniku nije bilo ni traga od Mikea, a onda mi je
bilo drago što je Jacob ipak pošao sa mnom – svratio je
u muški toalet da vidi nije li ondje.
Jacob se vratio za nekoliko sekundi.
“O, unutra je on, nego što”, rekao je i zakolutao oci-
ma. “Koja puslica. Strpi se ti dok ne naide neko jaceg
želuca. Netko ko s podsmijehom gleda na krvave prizore
koji slabije tjeraju na povracanje.”
“Dobro, pricekat cu da se neko takav pojavi.”
Bili smo posve sami u hodniku. U oba kina projek-
cije su bile tek na polovici, pa je bilo pusto – dovoljno
tiho da cujemo kako pucketaju kokice na pultu s osvje-
ženjima u predvorju.
Jacob je otišao sjesti na umjetnim baršunom podstav-
ljenu klupu kraj zida i potapšao mjesto do sebe.
“Zvucalo mi je kao da još dosta dugo nece izaci odan-
de”, rekao je i ispružio duge noge ispred sebe, priprema-
juci se na cekanje.
Pridružila sam mu se, uzdahnuvši. Izgledao mi je kao
da namjerava zamutiti još pokoju granicu. I nego što,
cim sam sjela, primaknuo mi se da me može obgrliti
jednom rukom.
“Jake”, pobunila sam se i odmaknula od njega. Spu-
stio je ruku, nimalo se ne uzrujavajuci zbog mog bla-
gog odbijanja. Uhvatio mi je šaku i cvrsto je stisnuo,
obujmivši me drugom rukom oko zapešca kad sam se
pokušala opet otrgnuti. Odakle mu toliko samopouz-
danje?
“Dobro, Bella, strpi se samo malo”, rekao je smire-
nim tonom. “Reci mi nešto.”
Složila sam grimasu. Nisam htjela proci kroz ovo. Ne
samo sada, nego nikada. U životu mi u ovom trenutku
nije ostalo ništa važnije od Jacoba Blacka. Ali on je ocito
odlucio sve upropastiti.
“Što?”, kiselo sam promrsila.
“Drag sam ti, je l’ tako?”
“Znaš da jesi.”
“Draži od onog papka koji tamo riga iz petnih žila?”
Mahnuo je prema vratima toaleta.
“Da”, uzdahnula sam.
“Draži od bilo kojeg ostalog prijatelja?” Bio je smi-
ren, spokojan – kao da moj odgovor nije bitan, ili kao da
vec zna kako on glasi.
“Draži i od prijateljica”, kazala sam mu.
“Ali to je sve”, rekao je, a to nije bilo pitanje.
Bilo mi je teško odgovoriti mu, izreci tu rijec. Hoce
li ga to povrijediti, pa ce me poceti izbjegavati? Kako cu
to moci podnijeti?
“Da”, prošaptala sam.
Široko mi se osmjehnuo, odozgo, onako visok. “To je u
redu, znaš. Dokle god sam ti ja najdraži. I još misliš da sam
zgodan – onako nekako. Spreman sam biti iritantno uporan.”
“Necu se promijeniti”, rekla sam, a iako sam nastoja-
la zvucati normalno, cula sam tugu u svom glasu.
Zamislio se, prestavši se zafrkavati. “Još je stvar u
onome drugom, je li?”
Zgrcila sam se. Cudo jedno kako je ocito znao da ne
smije reci to ime – baš kao i prije, u autu, s glazbom. To-
liko je toga opazio o meni što mu nikad nisam povjerila.
“Ne moraš ništa reci o tome”, kazao mi je.
Zahvalno sam mu kimnula glavom.
“Ali nemoj se ljutiti što sam stalno uz tebe, dobro?”
Jacob me potapšao po nadlanici. “Jer ne mislim odusta-
ti. Imam vremena koliko god hoceš.”
Uzdahnula sam. “Ne bi ga trebao trošiti na mene”,
rekla sam, premda sam to htjela. Pogotovo ako me je vo-
ljan prihvatiti takvu kakvu jesam – kao robu s greškom,
u zatecenom stanju.
“Ja to želim, dokle god je tebi i dalje ugodno uz mene.”
“Ne mogu zamisliti kako mi moglo ne biti ugodno uz
tebe”, iskreno sam mu rekla.
Jacob se ozario. “Mogu živjeti s tim.”
“Samo nemoj ocekivati više”, upozorila sam ga i po-
kušala povuci ruku. Tvrdoglavo ju je zadržao.
“Nije valjda da ti ovo doista smeta, zar ne?”, uporno
me upitao i stisnuo mi prste.
“Ne”, uzdahnula sam. Ruku na srce, prijalo mi je.
Šaka mu je bila umnogome toplija od moje; u zadnje
vrijeme stalno mi je bilo hladno.
“I nije te briga što on misli.” Jacob je mahnuo palcem
prema toaletu.
“Pa nije baš.”
“U cemu je onda problem?”
“Problem je”, rekla sam mu, “u tome što tebi sve ovo
ne znaci isto što i meni.”
“Eto.” Cvršce mi je stisnuo šaku. “To je moj problem,
zar ne?”
“U redu”, progundala sam. “Samo nemoj to zaboraviti.”
“Necu. Sad sam izvadio sigurnosnu iglu iz rucne
bombe, je l’ tako?” Bubnuo me pod rebra.
Zakolutala sam ocima. Ako baš želi pretvoriti to u
šalu, onda valjda ima pravo na to.
Još je neko vrijeme tiho hihotao, malim prstom za-
mišljeno povlaceci poteze po rubu moje šake.
“Baš ti je cudan taj ožiljak”, odjednom je rekao i
okrenuo mi šaku da ga pregleda. “Odakle ti?”
Kažiprstom slobodne ruke prešao je obodom dugog,
srebrnkatog polumjeseca koji mi se jedva nazirao spram
blijede kože.
Namrgodila sam se. “Ozbiljno ocekuješ da se sjecam
kako sam zaradila svaki svoj ožiljak?”
Pricekala sam da me lupi sjecanje – da mi otvori ra-
zjapljenu rupu. Ali, kao i u mnogim drugim prilikama,
Jacobovo društvo pomoglo mi je da se ne raspadnem.
“Hladan je”, promrmljao je i lagano pritisnuo mjesto
gdje mi je James zubima probio kožu.
A onda je Mike isteturao iz toaleta, blijed kao krpa,
sav u hladnom znoju. Izgledao je užasno.
“O, Mike”, zgranula sam se.
“Možemo, možda, otici kuci prije kraja?”, prošaptao
je.
“Jasno da možemo.” Oslobodila sam ruku i prišla
pridržati Mikea. Glavinjao je u hodu.
“Nisi mogao podnijeti flm?”, upitao ga je Jacob be-
šcutno.
Mike ga je ošinuo pogledom punim mržnje. “Nisam
uspio vidjeti ni kadra”, promrsio je. “Spopala me muc-
nina prije nego što su se ugasila svjetla.”
“Zašto ništa nisi rekao?”, prekorila sam ga dok smo
teturali prema izlazu.
“Nadao sam se da ce proci”, rekao je.
“Samo trenutak”, rekao je Jacob kad smo stigli do
vrata. Brzo se vratio do pulta s osvježenjima.
“Mogu li dobiti praznu posudu za kokice?”, upitao
je prodavacicu. Bacila je jedan pogled prema Mikeu i
smjesta tutnula posudu Jacobu u ruke.
“Vodi ga van, molim te”, rekla mu je. Ocito bi ona
bila ta koja bi morala prati pod.
Odvukla sam Mikea van, na prohladni, vlažni zrak.
Duboko je udahnuo. Jacob je došao odmah za nama.
Pomogao mi je da smjestim Mikea otraga u auto i pružio
mu posudu, ozbiljno ga pogledavši.
Rekao mu je samo: “Molim te.”
Spustili smo prozore, puštajuci da ledeni nocni zrak
puše kroz auto, u nadi da ce to pomoci Mikeu. Obgrlila
sam noge da se ne smrznem.
“Opet ti je hladno?”, upitao me Jacob i obgrlio prije
nego što sam mu stigla odgovoriti.
“Tebi nije?”
Odmahnuo je glavom.
“Sigurno imaš groznicu ili nešto takvo”, progundala
sam. Bilo je studeno. Dotaknula sam mu celo vršcima
prstiju i otkrila da mu je glava vruca.
“Opa, Jake – pa ti sav goriš!”
“Dobro se osjecam.” Slegnuo je ramenima. “Zdrav
k’o dren.”
Namrštila sam se i opet mu dotaknula glavu. Koža
mu je bila vrela pod mojim prstima.
“Ruke su ti kao led”, potužio se.
“Možda je u meni stvar.” Dopustila sam tu moguc-
nost.
Mike je prostenjao na stražnjem sjedalu i povratio u
posudu. Složila sam grimasu, nadajuci se da ce mi želu-
dac nekako podnijeti taj zvuk i miris. Jacob je zabrinuto
bacio pogled preko ramena, da provjeri nije li mu auto
nastradao.
Vožnja na povratku kao da je duže trajala.
Jacob je bio šutljiv, zamišljen. Zadržao je ruku oko
mene, tako toplu da mi je prijao hladni propuh.
Gledala sam kroz vjetrobran, prepuna grižnje savjesti.
Bilo je grozno što sam poticala Jacoba. Krajnje se-
bicno. Nema veze što sam mu pokušala razjasniti svoj
stav. Ako on smatra da postoji i najmanja nada da se ovo
pretvori u nešto više od prijateljstva, onda nisam bila
dovoljno jasna.
Kako da mu objasnim tako da me shvati? Prazna sam
ljuštura. Poput napuštene kuce, predvidene za rušenje,
mjesecima sam bila posve nenastanjiva. Sad mi se malo
poboljšalo. Dnevna mi je soba u boljem stanju. Ali to
je sve – samo taj jedan djelic. On zaslužuje više od toga
– više od jednosobne, ruševne stracare. Nema tog truda
kojim bi me on mogao vratiti u posve upotrebljivo sta-
nje.
No znala sam da ga svejedno necu otjerati od sebe.
Previše mi treba, a sebicna sam. Možda bih mu mogla
bolje razjasniti svoju stranu, tako da shvati da bi mu bilo
bolje da me ostavi. Zadrhtala sam od te pomisli, a Jacob
me cvršce obgrlio rukom.
Odvezla sam Mikea kuci u njegovom suburbanu,
dok nas je Jacob pratio da me vrati kuci. Jacob je šutio
dok smo se vracali, pa sam se upitala ne misli li isto što i
ja. Možda se polako predomišlja.
“Pozvao bih se u kucu, jer smo uranili”, rekao je kad
smo parkirali uz moj kamionet. “Ali mislim da možda
imaš pravo što se groznice tice. Pocinjem se osjecati po-
malo... cudno.”
“O, ne, ne još i ti! Hoceš da te odvezem kuci?”
“Ne.” Odmahnuo je glavom i skupio obrve. “Još se
ne osjecam bolesno. Samo... cudno. Zatreba li, stat cu
kraj ceste.”
“Nazovi me cim se vratiš kuci, molim te”, zamolila
sam ga u strepnji.
“Jasno, jasno.” Mrštio se, gledajuci preda se u mrak i
grizuci usnu.
Otvorila sam vrata da izadem, ali on me lako uhvatio
za zapešce i zadržao. Opet sam primijetila kako mu je
koža vrela na dodir.
“Što je, Jake?”, upitala sam ga.
“Nešto bih ti htio reci, Bella... ali mislim da ce zvu-
cati pomalo sladunjavo.”
Uzdahnula sam. Slijedi nova porcija onoga iz kina.
“Reci.”
“Ma cuj, znam da si jako cesto nesretna. A možda
ti to nece puno pomoci, ali htio bih da znaš da sam ti
uvijek tu. Nikad te necu iznevjeriti – obecavam ti da
uvijek možeš racunati na mene. Opa, to zbilja zvuci sla-
dunjavo. Ali ti to znaš, je l’ tako? Da ti nikad, nikad ne
bih ništa nažao ucinio?”
“Da, Jake. Znam ja to. I vec racunam na tebe, vjero-
jatno više nego što znaš.”
Osmijeh mu se razlijegao licem kao što zora žari obla-
ke dok rudi, a meni je došlo da si odrežem jezik. Nisam
rekla ni jednu neistinitu rijec, ali trebala sam mu lagati.
Istina je loša, nanijet ce mu bol. Ja cu njega iznevjeriti.
Cudan mu je izraz prešao licem. “Stvarno mislim da
bih sada trebao kuci”, rekao je.
Brzo sam izašla iz auta.
“Nazovi me!”, viknula sam mu dok je odlazio.
Dok sam ga promatrala kako se udaljava, cinilo mi se
da barem drži auto pod kontolom. Ostala sam gledati u
praznu ulicu nakon što je otišao, osjecajuci i sama malu
mucninu, ali ne zbog bolesti.
Kako bih samo željela da se Jacob Black rodio kao
moj brat, brat od krvi i mesa, pa da imam neko legi-
timno pravo na njega koje bi me sada ipak oslobodi-
lo svake krivnje. Samo nebo zna da nikad nisam htjela
iskoristiti Jacoba, ali ova grižnja savjesti neizbježno me
tjerala na takav zakljucak.
Povrh toga, nikad ga nisam namjeravala zavoljeti.
Istinski sam znala jednu stvar – znala sam je u dnu
želuca, u srži kostiju, znala sam je od tjemena do ta-
bana, znala sam je duboko u grudima – znala sam to
da ljubav koju nekome podariš daje toj osobi moć da
te slomi.
Bila sam tako slomljena da me se više nije moglo popraviti.
Ali Jacob mi je sada trebao; trebao mi je kao droga.
Predugo sam se poštapala njime i zaplela se dublje nego
što sam se ikada više s bilo kim namjeravala. Sad mi je
bilo nesnosno povrijediti ga, a nisam se mogla spriječiti
da ga ne povrijedim. Mislio je da će me s vremenom i
strpljivošću promijeniti, a premda sam znala da nije u
pravu, također sam znala da ću mu pustiti da pokuša.
Najbolji mi je prijatelj. Uvijek ću ga voljeti, a to ni-
kada, baš nikada neće biti dovoljno.
Otišla sam sjesti kraj telefona i gristi nokte.
“Film je već završio?”, iznenađeno me upitao Charlie
kad sam ušla. Sjedio je na podu, samo dva pedlja od te-
levizora. Utakmica je sigurno bila uzbudljiva.
“Mike se razbolio”, objasnila sam mu. “Nekakva že-
lučana gripa.”
“Ti si dobro?”
“Zasad mi je u redu”, sumnjičavo sam kazala. Jasno,
bila sam izložena zarazi.
Naslonila sam se na kuhinjski pult, s telefonom na
dohvat ruke, i pokušala strpljivo pričekati. Sjetila sam se
čudnog izraza na Jacobovu licu prije nego što se odve-
zao, a prsti su mi počeli lupkati po radnoj plohi. Trebala
sam ostati uporna i sama ga odvesti kući.
Gledala sam zidni sat dok su minute protjecale. De-
set. Petnaest. Čak i dok ja vozim, put traje samo pet-
naest minuta, a Jacob vozi brže od mene. Osamnaest
minuta. Digla sam slušalicu i nazvala ga.
Zvonilo je i zvonilo. Možda Billy spava. Možda sam
okrenula pogrešan broj. Nazvala sam opet.
Nakon osmog zvona, baš kad sam se spremila spustiti
slušalicu, javio se Billy.
“Halo?”, rekao je. Zvucao je oprezno, kao da ocekuje
loše vijesti.
“Billy, ja sam, Bella – je li Jake stigao kuci? Otišao je
odavde prije dvadesetak minuta.”
“Tu je”, rekao je bezizražajno Billy.
“Dogovorili smo se da me nazove.” Bila sam pomalo
srdita. “Osjecao se pomalo bolesno dok je odlazio, pa se
brinem.”
“On je... previše bolestan da te nazove. Nije mu sada
baš dobro.” Billy je zvucao suzdržano. Shvatila sam da
zacijelo želi biti uz Jacoba.
“Samo reci ako treba nekako pomoci”, ponudila sam
mu. “Mogu svratiti do vas.” Pomislila sam na Billyja,
onako vezanog uz kolica, i Jakea kako se brine sam za
sebe...
“Ne, ne”, brzo je rekao Billy. “Možemo mi sami.
Ostani kod kuce.”
Zvucao je gotovo osorno kad je to rekao.
“Okej”, složila sam se.
“Bok, Bella.”
Veza se prekinula.
“Bok”, promrmljala sam.
Pa dobro, bar je uspio stici kuci. Zacudo, nije me
zato prošla briga. Odvukla sam se na kat, sva uzrujana.
Možda bih sutra mogla svratiti do njega prije posla da
vidim kako mu je. Mogu mu odnijeti juhu – sigurno tu
negdje imamo limenku Campbellove.
Shvatila sam da svi takvi planovi otpadaju kad sam
se probudila prerano – na satu mi je pisalo da je cetiri
i trideset – i otrcala u kupaonicu. Charlie me ondje za-
tekao pola sata poslije toga, gdje ležim na podu, obraza
prislonjenog o hladni rub kade.
Odmjerio me dugim pogledom.
“Želucana gripa”, napokon je rekao.
“Da”, prostenjala sam.
“Treba ti nešto?”, upitao me.
“Nazovi mi Newtonove, molim te”, uputila sam ga
promuklim glasom. “Reci im da imam isto što i Mike,
tako da danas ne mogu na posao. Ispricaj se u moje ime.”
“Jasno, nema problema”, potvrdio mi je Charlie.
Ostatak dana provela sam na podu kupaonice i pros-
pavala nekoliko sati s glavom na zgužvanom rucniku.
Charlie je izjavio da mora na posao, ali sumnjala sam da
samo želi pristup toaletu. Ostavio je cašu vode na podu
pokraj mene da ne dehidriram.
Probudio me kad se napokon vratio kuci. Vidjela
sam da je u mojoj sobi tamno – vec se smracilo. Popeo
se na kat da vidi kako mi je.
“Još si živa?”
“Recimo”, kazala sam mu.
“Treba ti nešto?”
“Ne, hvala.”
Stao je oklijevati, ocito u nebranom groždu. “Pa do-
bro”, rekao je, a onda se spustio u kuhinju.
Nakon nekoliko minuta cula sam da zvoni telefon.
Charlie je kratko porazgovarao s nekim ispod glasa, te
spustio slušalicu.
“Mikeu je bolje”, doviknuo mi je iz prizemlja.
Pa, to je dobra vijest. Razbolio se samo nekih osam
sati prije mene. Još osam sati ovoga. Želudac mi se okre-
nuo na tu pomisao, pa sam se uhvatila za rub zahodske
školjke i nagnula preko ruba.
Opet sam zaspala na ručniku, ali kad sam se probudi-
la, bila sam u svom krevetu, a vani je bilo svijetlo. Nisam
se sjećala premještanja; Charlie me očito prenio u sobu – i
stavio mi čašu vode kraj uzglavlja. Bila sam strašno žedna.
Strusila sam je, iako je bila bljutava od stajanja cijele noći.
Polako sam ustala, nastojeći ne izazvati opet mučni-
nu. Bila sam slaba, a u ustima sam imala grozan okus, ali
u želucu mi je bilo dobro. Pogledala sam na sat.
Prošla su mi dvadeset četiri sata.
Nisam se junačila, pa sam doručkovala samo slane
krekere. Charlieju je laknulo što sam došla sebi.
Čim sam bila sigurna da neću morati opet provesti
dan na podu kupaonice, nazvala sam Jacoba.
Jacob mi se i javio, ali kad sam čula kako me pozdra-
vio, znala sam da još nije ozdravio.
“Halo?” Glas mu je bio prepukao, raspucan.
“O, Jake”, prostenjala sam sa suosjećanjem. “Zvučiš
užasno.”
“Osjećam se užasno.”
“Tako mi je žao što sam te natjerala da izađeš sa
mnom. Ovo je koma.”
“Drago mi je što sam išao.” Govorio je i dalje šapa-
tom. “Ne krivi sebe. Nisi ti odgovorna za to.”
“Uskoro će ti biti bolje”, obećala sam mu. “Evo, meni
je jutros, kad sam se probudila, bilo sasvim dobro.”
“Bila si bolesna?”, tupo me upitao.
“Da, i ja sam to dobila. Ali sad mi je dobro.”
“To mi je drago čuti.” Zvučao je mrtvo.
“Znači, i tebi će vjerojatno biti dobro za nekoliko
sati”, pokušala sam ga ohrabriti.
Jedva da sam čula što mi je odgovorio. “Mislim da mi
nije isto što je tebi bilo.”
“Zar nemaš želucanu gripu?”, zbunjeno sam ga upitala.
“Ne. Ovo je nešto drugo.”
“Što ti je?”
“Sve mi je”, prošaptao je. “Svaki dio tijela me boli.”
Bol u glasu bila mu je gotovo opipljiva.
“Kako da ti pomognem, Jake? Što da ti donesem?”
“Ništa. Ne smiješ doci ovamo.” Zvucao je prijeko.
Podsjetio me na Billyja neku vecer.
“Vec sam bila izložena tome što ti vec imaš”, spome-
nula sam mu.
Precuo je to. “Nazvat cu te kad budem mogao. Javit
cu ti kad budeš smjela opet doci ovamo.”
“Jacobe – ”
“Moram ici”, rekao je, odjednom u žurbi.
“Nazovi me kada ti bude bilo bolje.”
“Dobro”, složio se, a u glasu mu je bio cudan, gorak
prizvuk.
Na trenutak je samo šutio. Cekala sam da se pozdra-
vi, ali i on je cekao.
“Brzo se vidimo”, napokon sam rekla.
“Cekaj da ja tebe nazovem”, ponovio je.
“Okej... Bok, Jacobe.”
“Bella”, šapnuo je moje ime, a onda spustio slušalicu.