Twilight Serbia
DOBRODOSLI NA FORUM O TWILIGHT-U!!
P.S.Forum je noviji...
GOSTI NE VIDE CEO FORUM,TEK KAD SE REGG MOZETE VIDETI FORUM!A VERUJTE MI NECETE SAZALII!
TAKO DA SE TRAZE 2 MODERATORA i DIZAJNERE!!
REGISTRUJTE SE,BUDITE REDOVNI I AKO ZNATE DA RADITE U PS ILI IMATE ISKUSTVA SA FORUMIMA PRIJAVITE SE!
ADMIN TEAM!

Twilight Serbia


 
PrijemPortalČesto Postavljana PitanjaTražiLista članovaRegistruj sePristupi

Delite | 
 

 7.Ponavljanje

Ići dole 
AutorPoruka
*TWILIGHT girl*
THE CULLEN CLAN
THE CULLEN CLAN
avatar

Ženski Ovan Broj poruka : 5935
Vampire age : 7381
Reputation : 1
Datum upisa : 11.06.2009
Godina : 23
Lokacija : in Forks with Edward.....xDD

PočaljiNaslov: 7.Ponavljanje   Pet Jun 11, 2010 11:47 am

Nisam bila sigurna kojeg vraga radim ovdje.
Nastojim li ja to sebe otjerati natrag u zombijevsku
obamrlost? Zar sam postala mazohist – stekla sklonost
prema mucenju? Trebala sam se odvesti ravno dolje u La
Push. Uz Jacoba sam se osjecala mnogo, mnogo zdravije.
Ovo mi nije bio zdrav potez.
Ali nastavila sam polako voziti obraslim prilaznim
putem što je zavijao kroz drvece nadvijeno nada me kao
zeleni, živi tunel. Ruke su mi se tresle, pa sam cvršce
stegnula upravljac.
Znala sam da je mora donekle razlog ovom postup-
ku; sad kad sam se stvarno probudila, ništavilo onog sna
tištalo mi je živce kao pas što glode kost. Imala sam što
potražiti. Nedosežan i nemoguc, nemaran i nehajan...
ali on je tamo negdje, gdje god vec bio. Morala sam u to
vjerovati.
Drugi je razlog bio čudan osjećaj ponavljanja koji
sam danas osjetila u školi, podudarnost datuma. Dojam
da počinjem ispočetka – da bi možda moj prvi dan u
školi tako prošao da sam tog popodneva doista bila naj-
neobičnija osoba u kantini.
Riječi su mi bezvučno prolazile glavom, kao da ih
čitam, umjesto da slušam kako se izgovaraju:
Bit će ti kao da nikad nisam ni postojao.
Lagala sam sebi kad sam povod svom dolasku ovamo
razdijelila samo na dva dijela. Nisam htjela priznati onaj
najsnažniji poriv. Jer bio je mentalno neuračunljiv.
Ruku na srce, htjela sam opet čuti njegov glas, kao u
onoj čudnoj obmani u petak navečer. U tom kratkom
trenutku, kad mu je glas dopro ne iz mog svjesnog pam-
ćenja, nego iz nekog drugog dijela mene, kad mu je glas
bio savršen i tečan kao med, a ne tek blijedi odjek koji
bi mi sjećanje obično podastrlo, mogla sam ga se sjećati
bez boli. Nije to potrajalo; bol me sustigla, kao što će
me sigurno sustići i nakon ovog blesavog poteza. Ali ti
dragocjeni trenuci kad ga mogu opet čuti neodoljivo su
me mamili. Morala sam nekako ponoviti to iskustvo...
ili napadaj, bolje rečeno.
Nadala sam se da je déjà vu ključan. Zato sam kre-
nula prema njegovoj kući, gdje nisam bila još od svoje
zlosretne proslave rođendana, prije toliko mjeseci.
Gusto, gotovo prašumsko raslinje polako je puzalo
kraj mojih prozora. Put je zavijao li zavijao. Ubrzala
sam, postajući nervozna. Koliko se dugo ja to već vozim?
Zar nisam već trebala stići do kuće? Prilazni put bio je
tako zarastao da ga nisam mogla prepoznati.
Što ako je ne uspijem naći? Zadrhtala sam. Što ako
uopće nema opipljiva dokaza?
A onda je naišao procjep u drveću koji sam tražila,
makar ne onako istaknut kao prije. Raslinju tu nije dugo
trebalo da zauzme svaki pedalj nebranjene zemlje. Viso-
ka paprat raširila se travnjakom oko kuće, tiskajući se
oko cedrovih debala, čak i oko širokog trijema. Izgledalo
je kao da su tratinu poplavili zeleni, pernati valovi do
visine struka.
I kuća je bila tu, ali nije bila kao prije.
Premda se izvana ništa nije promijenilo, praznina je
vrištala iz pustih prozora. Bilo je jezivo. Prvi put otkako
sam vidjela tu prekrasnu kuću, izgledala je kao stanište
kakvo dolikuje vampirima.
Naglo sam zakočila i pogledala u stranu. Bojala sam
se prići bliže.
Ali ništa se nije dogodilo. Nisam začula nikakav glas u glavi.
Tako sam ostavila motor da radi i iskočila u more
paprati. Možda ako priđem, kao u petak navečer...
Polako sam krenula prema golom, ispražnjenom proče-
lju, dok mi je kamionet utješno brundao iza leđa. Zastala
sam pred stubama trijema, jer tu nije bilo ničega. Ni tra-
ga zaostalom osjećaju njihova boravka... njegova boravka.
Kuća je čvrsto stajala, ali malo mi je značila. Svojim opi-
pljivim postojanjem neće suzbiti ništavilo iz noćnih mora.
Nisam prišla bliže. Nisam htjela pogledati kroz pro-
zore. Nisam bila sigurna što bi mi bilo teže vidjeti. Ako
su sobe prazne, ako prazno ječe od poda do stropa, to će
me svakako zaboljeti. Kao na bakinom pogrebu, kad je
majka tražila da ostanem vani dok je lijes bio otvoren.
Rekla mi je da ne moram vidjeti baku takvu, sjećati je se
takve, umjesto žive.
Ali zar ne bi bilo gore da nema nikakve promjene?
Da kaučevi stoje gdje sam ih zadnji put vidjela, da su
slike na zidovima – još gore, da je glasovir još na svom
niskom podiju? Jedino kad od kuce više ne bi bilo ni
traga osjecala bih se gore nego da vidim kako ih nikakva
imovina nije vezivala uz ovo mjesto. Da je sve ostalo iza
njih, netaknuto i zaboravljeno.
Baš poput mene.
Okrenula sam leda toj zjapecoj praznini i požurila u
kamionet. Gotovo sam potrcala. Jedva sam cekala otici,
vratiti se u ljudski svijet. Osjecala sam se užasno prazno,
i htjela sam vidjeti Jacoba. Možda dobivam neku novu
bolest, novu ovisnost, slicnu prijašnjoj tuposti. Baš me
briga. Natjerala sam kamionet da vozi najbrže što može
dok sam jurila po svoj šut.
Jacob me cekao. Grudi su mi se opustile cim sam ga
ugledala, olakšavši mi disanje.
“Hej, Bella”, dobacio mi je.
Nasmiješila sam se s olakšanjem. “Hej, Jacobe.” Mah-
nula sam Billyju, koji me gledao s prozora.
“Idemo na posao”, rekao je Jacob tiho, ali željno.
Nekako sam se uspjela nasmijati. “Ozbiljno ti nisam
vec dojadila?”, upitala sam ga. Sigurno se vec polako pita
koliko ocajno žudim za društvom.
Jacob me odveo oko kuce do svoje garaže.
“Ne. Nisi još.”
“Molim te, reci mi kad ti pocnem ici na živce. Ne bih
ti htjela biti na smetnji.”
“Okej.” Nasmijao se, toplo i grleno. “Samo, nemoj se
nadati da ce to biti uskoro.”
Kad sam ušla u garažu, šokirala sam se vidjevši gdje
crveni motor stoji uspravno i izgleda kao motocikl,
umjesto kao hrpa iskrivljenog metala.
“Jake, ti si nevjerojatan”, rekla sam bez daha.
Opet se nasmijao. “Sav se uživim kad sebi postavim
neki zadatak.” Slegnuo je ramenima. “Da imam i mrvicu
mozga u glavi, malo bih odugovlačio s poslom.”
“Zašto?”
Spustio je pogled i pričekao tako dugo da sam se upi-
tala je li uopće čuo moje pitanje. Napokon, upitao me:
“Bella, kad bih ti rekao da ne mogu popraviti te motore,
što bi rekla na to?”
Ni ja mu nisam odmah odgovorila, pa me pogledao
u lice, da vidi kakav izraz imam.
“Rekla bih ti... šteta, ali sigurna sam da možemo naći
i nekog drugog posla. Ako stvarno ne bude izbora, mo-
žemo čak pisati zadaću.”
Jacob se nasmiješio, a ramena su mu se opustila. Sjeo
je kraj motora i dohvatio francuski ključ. “Znači, misliš
da ćeš nastaviti dolaziti nakon što posao bude gotov?”
“To si me htio pitati?” Odmahnula sam glavom.
“Dobro, hajde, izrabljujem tvoje izuzetno slabo plaćene
mehaničarske sposobnosti. Ali dokle god mi budeš da-
vao da dolazim, bit ću ovdje.”
“U nadi da ćeš opet vidjeti Quila?”, podsmjehnuo
mi se.
“Pročitao si me.”
Zahihotao se. “Stvarno ti je ugodno provoditi vrije-
me sa mnom?”, upitao me u čudu.
“Da samo znaš koliko. A to ću ti i dokazati. Sutra
moram na posao, ali u srijedu ćemo raditi nešto što
nema veze s mehanikom.”
“Kao na primjer?”
“Nemam pojma. Možemo otići do mene, da ne dođeš u
napast da se sav uživljavaš. Možeš ponijeti domaću zadaću
– sigurno već zaostaješ, jer znam da je tako sa mnom.”
“Zadaca ti je dobra ideja.” Složio je facu, a ja sam se
upitala što sve zapostavlja da bude sa mnom.
“Da”, složila sam se. “Moramo tu i tamo poceti biti
odgovorni, da Billy i Charlie ne prestanu tako blagona-
klono gledati na nas.” Pokazala sam na nas dvoje kao
cjelinu. To mu se svidjelo – ozario se.
“Zadacu jedanput tjedno?”, predložio je.
“Možda bolje dvaput”, predložila sam, sjetivši se hrpe
koju sam koliko jucer dobila.
Teško je uzdahnuo. Zatim je preko kutije s alatom
dohvatio papirnatu vrecicu iz trgovine. Izvadio je dvije
limenke kole, otvorio jednu i pružio mi je. Otvorio je
drugu i svecano je podigao.
“Za odgovornost”, nazdravio je. “Dvaput tjedno.”
“I neodgovornost svih ostalih dana”, naglasila sam.
Široko se osmjehnuo i kucnuo se limenkom o moju.
Stigla sam kuci kasnije nego što sam namjeravala i
otkrila da je Charlie narucio picu, umjesto da me ceka.
Nije mi dopustio da se ispricam.
“Ne smeta mi”, kazao mi je. “Ionako zaslužuješ od-
mor od tog silnog kuhanja.”
Znala sam da mu je samo laknulo što se i dalje pona-
šam normalno, pa ne želi izazivati vraga.
Provjerila sam e-mail prije nego što cu se latiti zada-
ce, i zatekla novo, dugo pismo od Renée. Bila je presret-
na zbog svake sitnice koju sam joj povjerila, pa sam joj
poslala još jedan iscrpan prikaz svoga dana. Svega osim
motocikala. Cak bi se i vesela Renée lako mogla uzrujati
zbog njih.
U utorak je u školi bilo i ugodno i neugodno. Angela
i Mike bili su me spremni docekati objerucke – spremno
prijeci preko nekoliko mjeseci mojeg zacudnog ponaša-
nja. Jess se snažnije odupirala. Upitala sam se treba li joj
formalna pismena isprika zbog incidenta u Port Angelesu.
Mike je na poslu bio živahan i razgovorljiv. Kao da je
u sebi sacuvao cijelo polugodište razgovora, koji su tek
sada mogli pokuljati iz njega. Otkrila sam da se mogu
smješkati i smijati s njim, premda mi to nije dolazilo s
onakvom lakocom kao uz Jacoba. Sve je djelovalo bezo-
pasno do zatvaranja.
Mike je stavio u vrata znak da smo zatvoreni, a ja sam
složila prsluk i stavila ga pod pult.
“Baš nam je bilo zabavno veceras”, sretno je rekao Mike.
“Aha”, složila sam se, iako bi mi bilo mnogo draže da
sam provela popodne u garaži.
“Baš je šteta što si morala ranije izaci s flma prošli
tjedan.”
Malo me zbunio slijed njegovih misli. Slegnula sam
ramenima. “Kad sam papak, ocito.”
“Hocu reci, trebala bi otici na neki bolji flm, neki
koji bi ti se svidio”, pojasnio mi je.
“O”, promrmljala sam, i dalje zbunjena.
“Kao, na primjer, ovog petka. Sa mnom. Možemo
pogledati nešto što uopce nije strašno.”
Ugrizla sam se za usnu.
Nisam htjela zabrljati odnos s Mikeom, kad je on bio
jedan od rijetkih ljudi spremnih da mi oproste što sam
bila luda. Ali ovo mi je opet djelovalo odviše poznato.
Kao da se prošla godina uopce nije dogodila. Bilo mi je
krivo što se ovaj put ne mogu izvuci na Jessicu.
“Misliš, kao izlazak?”, upitala sam ga. Sada je vjero-
jatno najpametnije bilo istjerati sve na cistac. Da stvari
budu jasne.
Razabrao je ton moga glasa. “Ako tako želiš. Ali ne
mora to biti tako.”
“Ja ne idem na izlaske”, polako sam rekla, shvativši
koliko je to tacno. Cijeli taj svijet djelovao mi je nemo-
guce daleko.
“Samo prijateljski?”, predložio je. Bistre plave oci
više mu nisu bile tako revne. Nadala sam se da iskreno
misli da svejedno možemo biti prijatelji.
“To bi mi bilo drago. Ali zapravo vec imam planove
za ovaj petak, pa može iduci tjedan?”
“Što si mislila raditi?”, upitao me, manje nehajno
nego što mislim da je htio zvucati.
“Zadacu. Imam... dogovoreno zajednicko ucenje.”
“A tako. Okej. Možda iduci tjedan.”
Ispratio me do auta, manje ushicen nego prije. To me
tako jasno podsjetilo na prve mjesece koje sam provela
u Forksu. Prošla sam puni krug, i sad mi je sve djelovalo
kao odjek – prazan odjek, lišen nekadašnje zanimljivosti.
Sutradan navecer Charlie se nije ni najmanje izne-
nadio kad je zatekao Jacoba i mene ispružene na podu
dnevne sobe s udžbenicima svuda oko nas. Ocito su on
i Billy razgovarali nama iza leda.
“Hej, djeco”, rekao je, a pogled mu je odlutao prema
kuhinji. Miris lazanja koje sam cijelo popodne pripre-
mala – dok je Jacob gledao i povremeno kušao – dopirao
je kroz hodnik; bila sam dobra, i nastojala sam se isku-
piti za sve one pice.
Jacob je ostao na veceri i odnio tanjur lazanja kuci,
za Billyja. Preko volje je dodao još jednu godinu mojoj
dogovornoj životnoj dobi zato što dobro kuham.
Petak smo proveli u garaži, a subotu, nakon što sam
odradila smjenu kod Newtona, opet uz zadacu. Charlie
je dotad vec stekao dovoljno povjerenje u moje mental-
no zdravlje da provede dan u pecanju s Harryjem. Kad
se vratio, bili smo sve završili – osjecajuci se baš razbo-
rito i zrelo zbog toga – i gledali Mehanicka cudovišta na
kanalu Discovery.
“Mislim da bih trebao kuci”, uzdahnuo je Jacob.
“Nisam mislio da je ovako kasno.”
“Okej, može”, progundala sam. “Odvest cu te kuci.”
Nasmijao se mom nevoljkom izrazu lica – kao da mu
je bilo drago zbog toga.
“Sutra, opet na posao”, rekla sam cim smo se sklonili
u kamionet. “Kada bi htio da dodem?”
U smiješku kojim mi je odgovorio bilo je neobjašnji-
va uzbudenja. “Prvo cu te nazvati, dobro?”
“Može.” Namrštila sam se, pitajuci što se to sprema.
On se samo šire osmjehnuo.
Sutradan ujutro pospremila sam kucu – cekajuci
da Jacob nazove i nastojeci se riješiti najnovije more.
Okružje se sinoc promijenilo. Odlutala sam u široko
more paprati prošarano golemim jelama. Nije bilo ni-
cega više, a ja sam se izgubila i stala besciljno tumarati,
sama, u potrazi za ništavilom. Bila sam silno ljuta na
sebe zbog onog glupog izleta prošli tjedan. Istjerala sam
taj san iz svijesti, nadajuci se da ce ostati negdje iza brave
i da nikad više nece pobjeci odande.
Charlie je pred kucom prao policijski automobil, pa
sam, kad je zazvonio telefon, odložila cetku za toalet i
otrcala u prizemlje da se javim.
“Halo?”, rekla sam zadihano.
“Bella”, rekao je Jacob cudnim, službenim glasom.
“Hej, Jake.”
“Držim da imamo... dogovoreno”, rekao je, tonom
punim prikrivenog znacenja.
Trebala mi je sekunda da shvatim. “Gotovi su? Pa ne
mogu vjerovati!” Kako se to savršeno poklopilo. Trebalo
mi je nešto da mi odvuce pažnju od nocnih mora i ni-
štavila.
“Aha, voze i sve to.”
“Jacobe, ti si apsolutno, bez ikakve sumnje, najnada-
renija i najdivnija osoba koju poznajem. Ovim si zaslu-
žio još deset godina.”
“Kul! Sad sam sredovjecan.”
Nasmijala sam se. “Odmah stižem!”
Bacila sam pribor za cišcenje u ormaric u kupaonici
i dohvatila jaknu.
“Ideš se vidjeti s Jakeom”, rekao je Charlie kad sam
protrcala kraj njega. To baš i nije bilo pitanje.
“Aha”, odvratila sam mu i uskocila u kamionet.
“Poslije idem u postaju”, dobacio je Charlie za mnom.
“Okej”, viknula sam mu i okrenula kljuc.
Charlie je rekao još nešto, ali nisam ga jasno cula od
rike motora. Nešto kao: “Gdje gori?”
Parkirala sam kamionet uz kucu Blackovih, blizu šu-
mice, da lakše iskrademo motore. Kad sam izašla, jarka
mi je boja zapela za oko – dva sjajna motocikla, jedan
crven, drugi crn, stajala su skrivena pod omorikom, ne-
vidljiva iz kuce. Jacob je bio spreman.
Modre su mašnice bile zavezane oko oba upravljaca.
Upravo sam se smijala tome kad je Jacob istrcao iz kuce.
“Spremna?”, upitao me ispod glasa, dok su mu se oci
krijesile.
Pogledala sam preko njegovog ramena. Nisam vidjela
ni traga od Billyja.
“Jesam”, rekla sam, ali nisam bila više onoliko uzbu-
dena kao prije; sad sam pokušavala zamisliti sebe kako
doista vozim motocikl.
Jacob je s lakocom utovario motore u kamionet, pa-
žljivo ih položivši na bok da se ne vide.
“Idemo”, rekao je, glasom neobicno visokim od uz-
budenja. “Znam jedno savršeno mjesto – tamo nas niko
nece uloviti.”
Odvezli smo se na jug iz mjesta. Zemljana je cesta
zalazila i izlazila iz šume – katkad se ne bi vidjelo ni-
šta osim drveca, a onda bi odjednom naišao zadivljujuci
pogled na Tihi okean, prostrt do obzorja, tamnosiv pod
oblacima. Nalazili smo se iznad obale, vrhom litica koje
su ovdje opasavale plažu, i cinilo se da pogled seže une-
dogled.
Vozila sam polako, da mogu tu i tamo sa sigurno-
šcu pogledati preko pucine, jer se cesta primaknula bliže
rubu obalnih litica. Jacob je pricao o tome kako je zavr-
šio motore, ali opisivanje mu je postalo tehnicke naravi,
tako da ga nisam pažljivo slušala.
Tada sam opazila cetiri lika koji stoje na stjenovi-
toj izbocini, preblizu provaliji. Izdaleka im nisam mo-
gla odrediti dob, ali pretpostavila sam da su muškarci.
Premda je danas bilo prohladno, cinilo mi se da na sebi
imaju samo kratke hlacice.
Dok sam ih gledala, najviši od njih prišao je bliže
rubu litice. Automatski sam usporila i postavila stopalo
iznad papucice kocnice.
A onda se taj covjek bacio u ponor.
“Ne!”, viknula sam i tvrdo zakocila.
“Što je bilo?”, viknuo je i Jacob, prepavši se.
“Onaj tip – upravo je skocio s litice! Zašto ga nisu
spriječili? Moramo nazvati hitnu!” Smjesta sam otvorila
vrata i krenula van, što uopće nije imalo smisla. Do tele-
fona sam najbrže mogla stići tako da se odvezem natrag
do Billyja. Ali nisam mogla vjerovati što sam to upravo
vidjela. Možda sam se podsvjesno nadala da ću vidjeti
nešto drugo ako mi ne bude smetalo vjetrobransko sta-
klo.
Jacob se nasmijao, a ja sam se naglo okrenula i mah-
nito zagledala u njega. Kako samo može biti tako ogu-
glao, tako hladnokrvan?
“Oni samo skaču sa stijena, Bella. Rekreativno. U La
Pushu nema shopping-centra, znaš.” Zadirkivao me, ali
u glasu mu se čula čudna nota ozlojeđenosti.
“Skaču sa stijena?”, ošamućeno sam ponovila za njim.
Gledala sam u nevjerici kako i drugi lik pristupa rubu,
zastaje, a onda vrlo elegantno skače u prazninu. Činilo
mi se da pada cijelu vječnost, a zatim je glatko prosjekao
tamnosive valove u dubini.
“Opa. Kako je visoko.” Naslonila sam se, još uvijek
razrogačeno gledajući u preostala dva skakača. “Ima si-
gurno trideset metara.”
“A čuj, mi ti većinom skačemo s one niže izbočine,
otprilike na polovici litice.” Pokazao mi je kroz svoj pro-
zor. To mi je mjesto izgledalo daleko razboritije. “Oni
dečki su munjeni. Vjerojatno idu dokazati da su velike
face. Mislim, zbilja, danas je vani ledeno. U vodi im ne
može biti ugodno.” Složio je nezadovoljno lice, kao da
ga takvo junačenje osobno vrijeđa. To me malo iznena-
dilo. Mislila sam da je Jacoba nemoguće uzrujati.
“Ti skačeš sa stijene?” Nije mi promaklo ono “mi”.
“Jasno, jasno.” Slegnuo je ramenima i široko se
osmjehnuo. “Fora je. Pomalo strašno, digne te.”
Opet sam pogledala prema stijenama, gdje je i treci
lik sada hodao po rubu. U životu nisam vidjela ništa
tako neodgovorno. Raširila sam oci i osmjehnula se.
“Jake, moraš me odvesti na skakanje sa stijena.”
Mrko me pogledao s negodovanjem. “Bella, malopri-
je si htjela pozvati hitnu za Sama”, podsjetio me. Izne-
nadila sam se što je s ovolike razdaljine uspio razabrati
ko je to bio.
“Hocu da pokušam”, ostala sam ustrajna i opet kre-
nula iz kamioneta.
Jacob me uhvatio za zapešce. “Ne danas, u redu? Mo-
žemo li bar pricekati da malo zatopli?”
“Okej, u redu”, složila sam se. Kad sam otvorila vra-
ta, od ledenog lahora pocela mi se ježiti podlaktica. “Ali
hocu da uskoro odemo.”
“Uskoro.” Zakolutao je ocima. “Koji put si stvarno
cudna, Bella. Jesi li toga svjesna?”
Uzdahnula sam. “Jesam.”
“I necemo skakati s vrha.”
Zadivljeno sam gledala kako se treci decko zalijece i
baca dalje u zrak od druge dvojice. U padu se vrtio i obr-
tao kao padobranac. Izgledao je posve slobodno – lišen
misli, lišen svake odgovornosti.
“U redu”, složila sam se. “Bar ne prvi put.”
Nato je Jacob uzdahnuo.
“Hocemo li više isprobati te motore?”, zanimalo ga je.
“Okej, okej”, rekla sam i silom odvojila pogled od
zadnjega preostalog na litici. Opet sam se vezala i zatvo-
rila vrata. Motor je još radio, urlajuci u leru. Opet smo
krenuli cestom.
“Onda, ko su ti decki – ti munjeni?”, upitala sam ga.
Ispustio je grlen zvuk gadenja.
“Banda iz La Pusha.”
“Imate bandu?”, zacudila sam se. Shvatila sam da me
se to dojmilo.
Smjesta se nasmijao mojoj reakciji. “Nije to tako. Ku-
nem ti se, oni su kao razulareni redari. Ne zapodijevaju
svade, nego cuvaju mir.” Prezirno je frknuo. “Bio je tu
jedan tip, negdje odozgo, iz kraja oko rezervata Makaha,
krupan tip, baš onako strašan. Eto, proculo se da klinci-
ma prodaje metadone, pa su ga Sam Uley i njegovi štice-
nici istjerali s naše zemlje. Puna su im usta naše zemlje i
plemenskog ponosa... stvarno su vec smiješni. Najgore je
to što ih vijece shvaca ozbiljno. Embry mi kaže da se vi-
jece cak sastaje sa Samom.” Odmahnuo je glavom, pun
zgražanja. “Embryju je Leah Clearwater takoder rekla da
sebe nazivaju ‘zaštitnicima’, ili tako nekako.”
Jacobu su šake bile cvrsto stisnute, kao da bi najradije
nešto udario. Nikad ga nisam vidjela takvog.
Iznenadila sam se na spomen Sama Uleyja. Nisam
htjela da me to podsjeti na prizore iz moje more, pa sam
odvratila misli brzom opaskom. “Nisu ti narocito dragi.”
“To se vidi?”, sarkasticno me upitao.
“Pa... Ne zvuci kao da rade nešto loše.” Pokušala sam
ga smiriti, ne bih li ga opet razvedrila. “Samo onako
malo previše iritantno i štreberski za jednu bandu.”
“Da. Dobro si rekla, iritantno. Stalno se prave važni
– kao sad na stijenama. Ponašaju se kao... kao, ne znam.
Kao frajeri. Jedanput sam, prošlog polugodišta, bio s
Embryjem i Quilom kraj ducana, kad je Sam svratio sa
svojim sljedbenicima, Jaredom i Paulom. Quil je nešto
rekao, znaš kako on ima dugi jezik, pa se Paul razljutio.
Oci su mu se skroz smracile, i nekako se osmjehnuo –
ne, pokazao je zube, ali nije se osmjehnuo – i kao da
se naljutio toliko da se sav tresao, ne znam. Ali Sam je
stavio ruku Paulu na prsa i odmahnuo glavom. Paul ga
je samo pogledao i smirio se. Stvarno, bilo je kao da ga
Sam zadržava – kao da bi nas Paul rastrgao da ga Sam
nije sprijecio.” Prostenjao je. “Kao u lošem vesternu.
Znaš, Sam je dosta krupan, dvadeset mu je godina. Ali
Paulu je tek šesnaest, i još je niži od mene i sitnije gra-
de od Quila. Mislim da ga je svako od nas sâm mogao
srediti.”
“Frajeri”, složila sam se. Vidjela sam prizor u glavi
dok mi ga je opisivao, i podsjetio me na nešto... na tri
visoka, tamna muškarca što vrlo mirno stoje jedan do
drugog u dnevnoj sobi moga oca. Prizor je bio okrenut
na bok, jer mi je glava ležala na kaucu dok su se dr. Ge-
randy i Charlie naginjali nad mene... Je li to bila Samova
banda?
Brzo sam opet progovorila da otjeram sumorna sjeca-
nja. “Nije li Sam malo prestar za takve stvari?”
“Jest. Trebao je otici na studij, ali ostao je. I niko ga
uopce nije gnjavio zbog toga. A cijelo je vijece pošizilo
kad je moja sestra odbila nepotpunu školarinu i udala
se. Ali ne, Sam Uley je živi uzor.”
Na licu su mu se vidjele meni nepoznate bore uvri-
jedenosti – uvrijedenosti i još necega, što isprva nisam
prepoznala.
“Sve to zvuci zbilja iritantno i... cudno. Ali nije mi
jasno zašto to primaš tako osobno.” Virnula sam mu
prema licu, u nadi da ga nisam uvrijedila. Odjednom se
smirio i zagledao kroz bocni prozor.
“Trebala si tu skrenuti”, rekao je suzdržanim tonom.
U široku sam luku okrenula natrag, udarivši gotovo u
drvo, jer mi je kamionet napola sišao s ceste.
“Hvala što si mi rekao”, promrsila sam kad sam skre-
nula na odvojak.
“Oprosti, nisam pazio.”
Jednu kratku minutu samo smo šutjeli.
“Ovdje možeš stati gdje god hoceš”, blago je rekao.
Stala sam kraj ceste i ugasila motor. U ušima mi je
odzvanjalo u tišini koja je nastupila. Oboje smo izašli, a
Jacob je otišao istovariti motore iz kamioneta. Pokušala
sam mu dokuciti izraz lica. Nešto ga je još tu mucilo.
Pogodila sam ga u slabu tacku.
Blijedo mi se nasmiješio dok je gurao crveni motor
do mene. “Sretan ti rodendan, sa zakašnjenjem. Spre-
mna si za ovo?”
“Mislim da jesam.” Motocikl mi se odjednom ucinio
strašan, neukrotiv, kad sam shvatila da cu uskoro sjediti
na njemu.
“Nema žurbe”, obecao je. Oprezno sam naslonila
motor na branik kamioneta, a on je otišao po svoj.
“Jake...” Rekla sam nevoljko kad se vratio do mene.
“Da?”
“Što to tebe stvarno muci? Vezano uz Sama, mislim?
Ima li tu još necega?” Promatrala sam mu lice. Složio je
grimasu, ali ne zato što se naljutio, rekla bih. Pogledao
je u zemlju i poceo lupati cipelom o prednju gumu svog
motocikla, kao da udara takt.
Uzdahnuo je. “Ma... da vidiš kakvi su prema meni.
Ježim se.” Rijeci su mu nato potekle. “Znaš, u vijecu
bi svi trebali biti jednaki, ali ako postoji voda, onda je
to moj tata. Nikad nisam uspio shvatiti zašto se ljudi
prema njemu tako odnose. Zašto je njegovo mišljenje
najbitnije. Ima to neke veze s njegovim ocem i djedom.
Moj pradjed Ephraim Black bio je, recimo to tako, naš
posljednji poglavica, pa možda zbog toga i dalje slušaju
Billyja.
Ali ja sam kao i svako drugi. Niko se prema meni ne
odnosi drugacije... sve do sada.”
To me iznenadilo. “Sam se drugacije odnosi prema tebi?”
“Aha”, složio se i zabrinuto me pogledao. “Gleda me
kao da nešto ceka... kao da cu se jednoga dana pridružiti
njegovoj glupoj bandi. Više mari za mene nego za bilo
koga od nas. To mi je odvratno.”
“Ne moraš se ti nicemu pridružiti.” Zvucala sam lju-
tito. Ovo je stvarno uzrujavalo Jacoba, a to me tjeralo u
bijes. Što si ti “zaštitnici” misle da su?
“Aha.” Nogom je nastavio nabijati takt o gumu.
“Što je sad?” Razabrala sam da to nije sve.
Namrštio se, skupivši obrve tužno i ispaceno, prije
nego ljutito. “Embry. Izbjegava me ovih dana.”
Te mi stvari nisu djelovale povezano, ali upitala sam
se jesam li ja kriva za probleme s njegovim prijateljem.
“Cesto si sa mnom”, podsjetila sam ga, osjecajuci se se-
bicno. Posve sam ga prisvojila.
“Ne, nije u tome stvar. Ne samo mene – Quila tako-
der, a i sve ostale. Embry tjedan dana nije dolazio u školu,
ali nikad ga nije bilo kod kuce kad smo ga htjeli vidjeti. A
kad se vratio, izgledao je... bio je sav izvan sebe. Prestrav-
ljen. I Quil i ja pokušali smo ga natjerati da nam kaže što
ga muci, ali nije htio razgovarati ni s jednim od nas.”
Gledala sam u Jacoba, grizuci usnu u strepnji – doista
se bojao. Ali nije me pogledao. Promatrao je vlastitu nogu
kako lupka po gumi kao da je tuda. Tempo se ubrzao.
“A onda, ovaj tjedan, Embry se iz cista mira pocne
družiti sa Samom i ostalima. Danas je bio gore na stije-
nama.” Glas mu je bio prigušen i napet.
Napokon me pogledao. “Bella, gnjavili su ga još više
nego što salijecu mene. Nije htio imati nikakve veze s
njima. A sada Embry slijedi Sama posvuda, kao da je
pristupio sekti.
Tako je bilo i s Paulom. Baš upravo tako. Uopce nije
bio Samov prijatelj. Onda je nekoliko tjedana prestao
dolaziti u školu, a kad se vratio, odjednom je bio Sa-
movo vlasništvo. Ne znam što to znaci. Ne ide mi to u
glavu, a imam dojam da moram to dokuciti, jer Embry
mi je prijatelj i... Sam me cudno gleda... i...” Ušutio je.
“Jesi li razgovarao s Billyjem o tome?”, upitala sam
ga. Njegova je užasnutost prelazila i na mene. Srsi su mi
prolazili zatiljkom.
Sad mu se na licu pojavio bijes. “Jesam”, šmrknuo je.
“Velike koristi od toga.”
“Što ti je rekao?”
Jacob je imao sarkastican izraz, a kad je progovorio, opo-
našao je ocev duboki glas. “Ništa se ti zbog toga zasad ne bri-
ni, Jacobe. Za koju godinu, ako se... pa, poslije cu ti objasni-
ti.” Nastavio je svojim glasom. “I kako da ja to protumacim?
Hoce li on time reci da je to neka glupost vezana uz pubertet
i sazrijevanje? To je nešto drugo. Nešto pogrešno.”
Grizao se za donju usnu i cvrto stiskao šake. Cinilo
mi se da je na rubu suza.
Nagonski sam ga cvrsto zagrlila oko struka i prisloni-
la lice o njegova prsa. Bio je tako velik. Osjecala sam se
kao dijete koje grli odraslu osobu.
“Ma, Jake, bit ce sve u redu!”, obecala sam mu. “Ako
bude gore, možeš doci živjeti sa mnom i Charliejem. Ne
boj se, smislit cemo nešto!”
Nacas se ukocio, a onda me nesigurno obgrlio dugim ru-
kama. “Hvala, Bella.” Glas mu je zvucao hrapavije nego inace.
Na trenutak smo tako stajali, a ja se nisam zabrinu-
la; zapravo, doticaj me smirivao. Nije bio nimalo slican
mom prethodnom ovakvom zagrljaju. Ovo je bilo prija-
teljstvo. A Jacob je bio vrlo topao.
Bilo mi je neobicno biti ovoliko bliska – emotivno
prije nego tjelesno, makar mi je i tjelesna strana bila
neobicna – s drugom osobom. Nisam inace bila takva.
Obicno se nisam mogla tako lako otvoriti ljudima, na
tako elementarnoj razini.
Ne ljudima.
“Ako ceš ovako reagirati, cešce cu padati u krize.” Ja-
cob je opet zvucao vedro i normalno, a njegov mi je
smijeh zatutnjao uz uho. Prstima mi je dotaknuo kosu,
blago i oprezno.
Pa, meni je ovo bilo prijateljstvo.
Brzo sam se odmaknula, nasmijavši se takoder, ali
odlucna da smjesta vratim stvari na svoje mjesto.
“Teško mi je vjerovati da sam dvije godine starija od
tebe”, rekla sam mu, naglašavajuci rijec starija. “Uz tebe
se osjecam kao patuljak.” Dok sam mu stajala tako blizu,
stvarno sam morala izvijati vrat da mu vidim lice.
“Zaboravljaš da sam prešao cetrdesetu, jasno.”
“A da, tako je.”
Potapšao me po glavi. “Ti si kao lutkica”, rekao je
zafrkantski. “Porculanska lutkica.”
Zakolutala sam ocima i odmakla se još za korak.
“Samo nemoj poceti s forama o albinima.”
“Ozbiljno, Bella, sigurna si da nisi albino?” Ispružio je
svoju crvenkastosmedu podlakticu uz moju. Razlika nije
bila laskava. “Nikad nisam vidio nikoga bljedeg od tebe...
pa, ako ne racunamo – ” Nije dovršio recenicu, a ja sam po-
gledala u stranu, nastojeci ne shvatiti što je namjeravao reci.
“Onda, idemo mi više u tu vožnju?”
“Hajdemo”, složila sam se, oduševljenija nego što bih
bila minutu prije. Nedovršenom me recenicom podsje-
tio zbog cega sam ovdje.

_________________
Nazad na vrh Ići dole
http://twilightserbia-4ever.vampire-legend.com
 
7.Ponavljanje
Nazad na vrh 
Strana 1 od 1

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Twilight Serbia :: Twilight saga :: Mlad mesec-
Skoči na: