Twilight Serbia
DOBRODOSLI NA FORUM O TWILIGHT-U!!
P.S.Forum je noviji...
GOSTI NE VIDE CEO FORUM,TEK KAD SE REGG MOZETE VIDETI FORUM!A VERUJTE MI NECETE SAZALII!
TAKO DA SE TRAZE 2 MODERATORA i DIZAJNERE!!
REGISTRUJTE SE,BUDITE REDOVNI I AKO ZNATE DA RADITE U PS ILI IMATE ISKUSTVA SA FORUMIMA PRIJAVITE SE!
ADMIN TEAM!

Twilight Serbia


 
PrijemPortalČesto Postavljana PitanjaTražiLista članovaRegistruj sePristupi

Delite | 
 

 6.Prijatelji

Ići dole 
AutorPoruka
*TWILIGHT girl*
THE CULLEN CLAN
THE CULLEN CLAN
avatar

Ženski Ovan Broj poruka : 5935
Vampire age : 7381
Reputation : 1
Datum upisa : 11.06.2009
Godina : 23
Lokacija : in Forks with Edward.....xDD

PočaljiNaslov: 6.Prijatelji   Pet Jun 11, 2010 11:48 am

Motocikle nije trebalo pomnije skrivati nakon što
smo ih jednostavno smjestili u Jacobovu radionicu. Billy
nije mogao u kolicima prijeci neravno zemljište izmedu
nje i kuce.
Jacob je smjesta poceo rastavljati na komade prvi
motor – onaj crveni, namijenjen meni. Otvorio je su-
vozacka vrata golfa da sjednem na sjedalo, umjesto na
zemlju. Jacob je pri radu veselo cavrljao, a ja sam samo
najkracim odgovorima održavala razgovor. Obavijestio
me kako mu ide u drugom razredu srednje, opisao mi
satove koje pohada i svoja dva najbolja prijatelja.
“Quil and Embry?”, upala sam mu u rijec. “Neobic-
na imena.”
Jacob se zacerekao. “Quil je obiteljsko ime, a Embry
je, mislim, dobio ime prema zvijezdi sapunica. Samo,
ništa ne smijem reci. Prljavo se bore kad im se spomenu
imena – dvojica na jednoga.”
“Dobri neki prijatelji.” Podigla sam obrvu.
“Ne, doista jesu. Dokle god im ne kritiziraš imena.”
Uto se izdaleka zacuo poziv. “Jacobe?”, viknuo je
neko.
“Je li to Billy?”, upitala sam ga.
“Ne.” Jacob je pognuo glavu, i ucinilo mi se da je
porumenio pod smedom kožom. “Mi o vuku”, promrsio
je, “a vuk na vrata.”
“Jake? Unutra si?” Vikanje je sada dopiralo iz vece
blizine.
“Jesam!”, doviknuo je Jacob i uzdahnuo.
Pricekali smo u kratkoj tišini, sve dok se dva momka
tamne kože nisu pojavila iza ugla radionice.
Jedan je bio vitak, visok gotovo kao Jacob. Crna mu
je kosa dopirala do brade, s razdjeljkom na sredini; jed-
nu je stranu zataknuo za lijevo uho, dok mu je desna
slobodno visila. Niži je decko bio zbijeniji. Bijela mu se
majica napinjala preko dobro razvijenih prsa, a cinilo se
da je zlurado svjestan te cinjenice. Kosa mu je bila tako
kratka da je gotovo djelovala obrijano.
Obojica su zastala kad su me opazili. Mršavi je brzo
pogledao u Jacoba, pa u mene, dok je mišicavi samo stao
zuriti u mene, a osmijeh mu se polako raširio licem.
“Hej, decki”, pozdravio ih je Jacob mlako.
“Hej, Jake”, rekao je niži, ne odmicuci pogled od
mene. Morala sam se na to i ja osmjehnuti, koliko se vra-
golasto smješkao. A nato mi je namignuo. “Hej, dušo.”
“Quile, Embry – ovo je moja prijateljica Bella.”
Quil i Embry, još nisam znala koji je koji, razmijenili
su znacajan pogled.
“Charliejeva mala, je l’ tako?”, upitao me mišicavi i
ispružio ruku.
“Tako je”, potvrdila sam mu dok smo se rukovali.
Držao me cvrsto; cinilo mi se da napinje biceps.
“Ja sam Quil Ateara”, važno je izjavio prije nego što
ce mi pustiti ruku.
“Drago mi je, Quile.”
“Hej, Bella. Ja sam Embry, Embry Call – makar si
to vjerojatno i sama zakljucila.” Embry mi se stidljivo
osmjehnuo i mahnuo jednom rukom, koju je zatim tut-
nuo u džep traperica.
Kimnula sam. “Drago mi je, takoder.”
“Onda, što ima kod vas dvoje?”, upitao je Quil, i da-
lje gledajuci u mene.
“Bella i ja mislimo popraviti ove motore”, neprecizno
im je objasnio Jacob. Ali motori su ocito bili carobna
rijec. Oba decka prišla su da pogledaju cega se to Jacob
prihvatio, zasipajuci ga upucenim pitanjima. Mnoge ri-
jeci kojima su se služili nisu mi bile poznate, pa sam
zakljucila da bih morala imati Y-kromozom da istinski
shvatim što je to tu tako uzbudljivo.
Još su bili uživljeni u razgovor o dijelovima i komadi-
ma kad sam shvatila da se moram vratiti kuci prije nego
što se Charlie tamo pojavi. Uzdahnula sam i izvukla se
iz golfa.
Jacob me pogledao s isprikom u ocima. “Dosadni
smo ti, je l’ tako?”
“Ma ne.” I nisam lagala. Bilo mi je ugodno – kako
cudno. “Samo trebam Charlieju skuhati veceru.”
“O... pa, cuj, veceras cu ih sasvim rastaviti, da znam
što nam sve treba da ih pocnemo ispocetka sastavljati.
Kada bi htjela da opet radimo na njima?”
“Mogu se vratiti sutra?” Nedjelje su mi bile životna
pokora. Zadace mi nikad ne bi ispunile vrijeme.
Quil je bubnuo Embryja ramenom u ruku, pa su se
iscerili jedan drugome.
Jacob se oduševljeno osmjehnuo. “To bi bilo super!”
“Ako sastaviš popis, možemo otici kupiti dijelove”,
predložila sam mu.
Jacobovo se lice malo objesilo. “Još uvijek nisam si-
guran da bi ti trebala platiti baš sve.”
Odmahnula sam glavom. “Nema šanse. Ja sam ovdje
sponzor. Ti samo trebaš uložiti rad i znanje.”
Embry je zakolutao ocima prema Quilu.
“Nikako mi se to ne cini u redu”, odmahnuo je Jacob
glavom.
“Jake, da ih odnesem mehanicaru, što misliš, koliko
bi mi naplatio?”, istaknula sam mu.
Nasmiješio se. “Okej, isplati ti se.”
“Da ne spominjemo satove vožnje”, dodala sam.
Quil se široko iscerio prema Embryju i šapnuo mu
nešto što nisam uspjela cuti. Jacob je naglo ispružio ruku
i cušnuo Quila. “E sad je dosta, van”, promrsio je.
“Ne, zbilja, moram kuci”, usprotivila sam se i krenu-
la prema vratima. “Vidimo se sutra, Jacobe.”
Cim sam nestala s vidika, cula sam kako Quil i Em-
bry uglas vicu: “Opaaaaa!”
Zatim se zaculo krace koškanje, popraceno povicima
“Jao!” i “Hej!”
“Ako sutra bilo ko od vas dvojice makar i malim pr-
stom stane na moju zemlju...”, cula sam kako im Jacob
prijeti. Glas mu se izgubio kad sam zašla u šumicu.
Tiho sam se zahihotala. Cuvši to, razrogacila sam oci
u cudu. Pa ja se to smijem, doslovce smijem, a niko me
ne gleda. Osjetila sam takvu lakocu da sam se opet na-
smijala, cisto da mi osjecaj potraje.
Uspjela sam stici kuci prije Charlieja. Kad je ušao u
kucu, upravo sam vadila peceno pile iz tepsije i stavljala
ga na hrpu papirnatih rucnika.
“Hej, tata.” Široko sam mu se osmjehnula.
Šok mu je preletio licem prije nego što se uspio pri-
brati. “Hej, srce”, rekao je nesigurnim glasom. “Jesi li se
lijepo provela s Jacobom?”
Pocela sam stavljati hranu na stol. “Da, jesam.”
“Pa, to mi je drago cuti.” Još uvijek je bio oprezan.
“Što ste vas dvoje radili?”
Sad je na meni bio red da budem oprezna. “Otišla
sam s njim u garažu i gledala ga kako radi. Jesi li znao da
svojerucno sastavlja folksvagen?”
“Aha, mislim da mi je Billy to spomenuo.”
Ispitivanje je iz nužde prestalo kad je Charlie poceo
žvakati, ali i dalje mi je proucavao lice za vrijeme jela.
Nakon vecere, zadržala sam se u prizemlju, dvaput
pocistila kuhinju i zatim polako napisala zadacu u dnev-
noj sobi dok je Charlie gledao utakmicu hokeja. Cekala
sam najdulje što sam mogla, sve dok Charlie napokon
nije spomenuo da je vec kasno. Kada nisam odgovorila,
ustao je, protegnuo se, te otišao, ugasivši svjetlo za so-
bom. Nevoljko sam otišla za njim.
Dok sam se pela na kat, osjecala sam kako se zadnji
ostaci današnjeg nenormalnog osjecaja dobre volje ci-
jede iz mene, a nadomješta ih tupi strah od pomisli na
ono što cu sada morati proživjeti.
Više nisam bila tupa. Nocas ce mi, bez sumnje, biti
strašno kao i sinoc. Legla sam na krevet i cvrsto se sklup-
cala, cekajuci nalet. Zažmirila sam i... dok sam trepnula,
vec je bilo jutro.
Zapanjeno sam se zagledala u blijedu, srebrnkastu
svjetlost što mi dopire kroz prozor.
Prvi put u više od četiri mjeseca spavala sam bez sno-
va. Bez snova i bez vriskova. Nisam mogla odrediti koji
je osjećaj snažniji u meni – olakšanje ili ošamućenost.
Nekoliko sam minuta nepomično proležala, čekajući
da mi se vrati. Jer nešto mi sigurno stiže. Ako već ne bol,
onda tupost. Čekala sam, ali ništa se nije zbilo. Odavno
se nisam osjećala tako odmorno.
Nisam se uzdala u to da će ovo potrajati. Ulovila sam
ravnotežu na kliskom, oštrom rubu, i neće trebati mno-
go da se opet srušim. Sâmo gledanje po mojoj sobi tim
odjednom bistrim očima – opažanje kako čudno ona
izgleda, preuredno, kao da uopće u njoj ne živim – bilo
je opasno.
Odagnala sam tu misao iz svijesti i usredotočila se,
pri oblačenju, na to što ću danas opet vidjeti Jacoba. Od
te pomisli osjetila sam gotovo... nadu. Možda će biti isto
kao i jučer. Možda se neću morati siliti da izgledam kao
da slušam, da kimam glavom i smješkam se u priklad-
nim trenucima, kao što moram uz sve ostale. Možda...
ali neću računati ni da će to potrajati. Neću računati da
će biti isto – tako lako – kao jučer. Nemam se namjeru
tako izložiti razočaranju.
Za doručkom, Charlie je također bio oprezan. Poku-
šao je prikriti pažnju kojom me motri, buljeći u jaja na
svom tanjuru sve dok ne bi pomislio da ga ne gledam.
“Što planiraš za danas?”, upitao me, proučavajući
končić koji mu viri iz ruba manžete kao da ga moj odgo-
vor naročito ne zanima.
“Idem se opet družiti s Jacobom.”
Kimnuo je glavom, ne pogledavši me. “O”, rekao je.
“Smijem li?” Pretvarala sam se da se brinem. “Mogu
ostati kod kuće...”
Brzo je podigao pogled, s trackom panike u ocima.
“Ne, ne! Samo ti idi. Harry je ionako rekao da ce doci
amo da skupa pogledamo utakmicu.”
“Možda bi Harry mogao dovesti i Billyja”, predložila
sam. Što manje svjedoka, to bolje.
“To si se sjajno sjetila.”
Nisam bila sigurna je li utakmica samo izgovor da me
istjera iz kuce, ali sada je izgledao uvjerljivo uzbudeno.
Otišao je do telefona dok sam odijevala kabanicu. Osje-
cala sam se ukoceno s cekovnom knjižicom spremlje-
nom u džep jakne. Inace se nikad nisam služila njome.
Vani je lijevalo kao iz kabla. Morala sam voziti sporije
nego što sam htjela; jedva da se vidjelo za duljinu vozila ispred
kamioneta. Ali napokon sam se blatnim putevima probila do
Jacobove kuce. Nisam ni ugasila motor, a vrata su se vec otvo-
rila i Jacob je istrcao s golemim crnim kišobranom.
Pridržao mi ga je iznad vrata dok sam ih otvarala.
“Zvao je Charlie – rekao je da stižeš”, objasnio mi je
Jacob sa širokim osmijehom.
Bez napora, bez svjesne naredbe mišicima oko usana,
ogovorila sam mu široko se smiješeci cijelim licem. Cu-
dan osjecaj topline navro mi je u grlu, usprkos ledenoj
kiši koja mi je zalijevala obraze.
“Bok, Jacobe.”
“Dobro si se sjetila da pozoveš i Billyja da dode.” Po-
digao je dlan da mu dadem pet.
Morala sam se tako protegnuti da mu pljesnem dlan
da se nasmijao. Harry je stigao po Billyja vec koju minu-
tu zatim. Jacob me proveo u kratak obilazak svoje sobice
dok je cekao da ostanemo sami.
“I onda, kamo cemo, majstore moj?”, upitala sam ga
cim su se vrata zatvorila za Billyjem.
Jacob je izvukao presavijeni papirić iz džepa i izgladio
ga. “Počet ćemo na otpadu, možda nam se posreći. Ovo
bi moglo biti malo skupo”, upozorio me. “Na motorima
će trebati dosta posla da opet prorade.” Nisam izgledala
dovoljno zabrinuto, pa je nastavio. “Riječ je o više od
sto dolara.”
Izvadila sam čekovnu knjižicu, mahnula njome kao
lepezom i zakolutala očima. “Pokriveni smo.”
Dan je protekao vrlo čudno. Bilo mi je zanimljivo.
Čak i na otpadu, po gustoj kiši i blatu do koljena. Isprva
sam se pitala nije li to tek posljedica gubitka tuposti, ali
to mi nije bilo dovoljno objašnjenje.
Polako sam pomišljala da je to uglavnom zbog Jaco-
ba. Nije to bilo samo zato što je uvijek bio tako sretan
što me vidi, ni zato što me nije gledao krajičkom oka,
očekujući da vidi nešto što će dokazati da sam luda ili
deprimirana. Nije to bilo nimalo vezano uz mene.
Bilo je to zbog samog Jacoba. Jacob je naprosto bio
trajno sretna osoba; tu je sreću nosio sa sobom kao auru
i dijelio je sa svakim u blizini. Kao prizemljeno sunce,
kad bi mu se neko našao u orbiti, Jacob ga je grijao. Bio
je to prirodan dio onoga ko on jest. Jasno da sam jedva
čekala da ga vidim.
Nisam se uspaničila kao što sam trebala čak ni kad je
spomenuo zjapeću rupu na upravljačkoj ploči.
“Linija ti se pokvarila?”, upitao me.
“Aha”, slagala sam mu.
Opipao je unutrašnjost šupljine. “Ko ju je izvukao?
Ima puno štete...”
“Sama sam je”, priznala sam.
Nasmijao se. “Možda bi bolje bilo da se ne pačaš pre-
više u motocikle.”
“Nema problema.”
Jacob je ustvrdio da nam se na otpadu posrecilo. Jako
se uzbudio kad je našao nekoliko komada savijenog me-
tala, crnih od masti; mene se samo dojmilo što uopce
prepoznaje što bi oni trebali biti.
Odande smo otišli u Checkerovu trgovinu autodije-
lova u Hoquiamu. U mom kamionetu, vožnja po zavoji-
toj cesti na jug trajala je više od dva sata, ali uz Jacoba je
vrijeme brzo prolazilo. Cavrljao je o prijateljima i školi,
a ja sam mu sa zanimanjem postavljala pitanja, stvarno
želeci cuti što ce mi reci.
“Samo ja govorim”, požalio se nakon duge price o
silnoj frci koju je Quil stvorio kad je pitao stalnu dje-
vojku jednog maturanta da izade s njim. “A da ti malo
preuzmeš rijec? Što ima nova u Forksu? Sigurno je uz-
budljivije nego u La Pushu.”
“Varaš se”, uzdahnula sam. “Stvarno nema nicega.
Tvoji su prijatelji daleko zanimljiviji od mojih. Svidaju
mi se tvoji prijatelji. Quil je smiješan.”
Namrštio se. “Mislim da se i ti Quilu svidaš.”
Nasmijala sam se. “Malo je premlad za mene.”
Jacob se namrštio još dublje. “Nije on toliko mladi
od tebe. Samo godinu i nekoliko mjeseci.”
Stekla sam dojam da više ne govorimo o Quilu. Za-
držala sam opušten ton, zadirkujuci ga. “Jasno, ali, ako
uzmemo u obzir razliku u zrelosti izmedu decki i cura,
zar se to ne bi trebalo racunati u psecim godinama? Ko-
liko bih ja onda bila starija, dvanaest godina?”
Nasmijao se i zakolutao ocima. “Okej, ali ako misliš
biti tako izbirljiva, onda moraš uzeti u obzir i razmjernu
velicinu. A ti si tako sitna da cu ti morati smanjiti uku-
pni iznos za deset godina.”
“Sto šezdeset četiri je savršeno prosječna visina”, šmr-
knula sam. “Nisam ti kriva što si nakazan.”
Nastavili smo se tako prepucavati sve do Hoquiama,
vodeći i dalje raspravu o pravoj formuli za određivanje
životne dobi – izgubila sam još dvije godine jer ne znam
promijeniti gumu, ali vratila sam jednu jer vodim raču-
ne u kući – a onda smo stigli do Checkera, pa se Jacob
opet morao usredotočiti. Našli smo sve što mu je još
nedostajalo s popisa, pa je Jacob vjerovao da će nam da-
našnji ulov omogućiti popriličan napredak.
Kad smo se vratili u La Push, meni su bile dvadeset
tri godine, a njemu je bilo trideset – defnitivno je vagao
sposobnosti u svoju korist.
Ali nisam zaboravila zašto sve to radim. A iako mi je
bilo ugodnije nego što bih vjerovala, prvotna mi se želja
nije nimalo umanjila. I dalje sam htjela varati. To je bilo
suludo, i zbilja me nije bilo briga za to. Bit ću onoliko
neodgovorna koliko se u Forksu dade biti. Neću se jedi-
na držati ispraznog sporazuma. Provođenje vremena uz
Jacoba pritom je tek neočekivano velika pogodnost.
Billy se još nije bio vratio, pa nismo morali krišom
istovariti današnji plijen. Čim smo sve položili na pla-
stični pod kraj Jacobove kutije s alatom, smjesta je prio-
nuo na posao, i dalje pun priče i smijeha dok je prstima
stručno prebirao po komadima metala pred sobom.
Jacob je imao zadivljujuće vješte prste. Izgledali su mi
preveliki za osjetljive zadatke koje izvode lako i precizno.
Pri radu je izgledao gotovo elegantno. Na nogama je dje-
lovao suprotno; tada bi zbog visine i krupnih stopala bio
gotovo jednako opasan kao ja.
Quil i Embry nisu se pojavili. Možda su njegovu ju-
čerašnju prijetnju stvarno ozbiljno shvatili.
Dan je prebrzo prošao. Vani, pred ulazom u garažu,
smračilo se prije nego što sam očekivala, a onda smo
začuli kako nas Billy zove.
Skočila sam na noge da pomognem Jacobu da po-
spremi i zastala, ne znajući što smijem taknuti.
“Ma, pusti”, rekao je. “Još mislim raditi kasnije na-
večer.”
“Samo nemoj zaboraviti zadaću i sve to”, rekla sam,
osjećajući blagu grižnju savjesti. Nisam htjela da ima
problema zbog ovoga. Taj plan vrijedio je samo za mene.
“Bella?”
Oboje smo naglo podigli glave kad je Charliejev po-
znati glas dopro kroz šumarak, zvučeći kao da dopire
bliže od kuće.
“A, kvragu”, promrsila sam. “Stižem!”, viknula sam
prema kući.
“Idemo.” Jacob se osmjehnuo, uživajući u tajnovito-
sti. Ugasio je svjetlo, oslijepivši me na trenutak. Jacob
me uhvatio za ruku, izvukao iz garaže i proveo kroz šu-
micu, koracima lako pronalazeći poznatu stazu. Ruka
mu je bila gruba, i vrlo topla.
Usprkos stazi, oboje smo se spoticali pri hodu u mra-
ku. I tako smo se oboje glasno smijali kad nam je kuća
izašla na vidik. Smijeh nije prodirao duboko; bio je la-
gan i površan, ali svejedno ugodan. Bila sam sigurna da
Jacob ne opaža natruhu histerije u njemu. Nisam bila
navikla na smijeh, pa mi se u isti mah činio kao nešto
ispravno i nešto jako pogrešno.
Charlie je stajao pod malim stražnjim trijemom, a
Billy je sjedio u vratima iza njega.
“Hej, tata”, oboje smo rekli u isti mah, zbog čega smo
opet prasnuli u smijeh.
Charlie se u čudu zagledao o mene, a onda je još opa-
zio i da me Jacob drži za ruku.
“Billy nas je pozvao na večeru”, rekao je je Charlie,
sav smeten.
“Moj supertajni recept za špagete. Prenosi se s kolje-
na na koljeno”, smrtno ozbiljno rekao je Billy.
Jacob je frknuo. “Ne bih rekao da ragu postoji baš
tako dugo.”
U kući je bila gužva. Došao je i Harry Clearwater, s
obitelji – suprugom Sue, koje sam se nejasno sjećala iz
djetinjstva, s ljetovanja u Forksu, te dvoje djece. Leah je
išla u četvrti razred kao i ja, ali bila je godinu dana sta-
rija. Bila je egzotično lijepa – savršene bakrenaste kože,
sjajne crne kose, trepavica poput perušaka – i sva zauze-
ta. Kad smo ušli u kuću, bila je na Billyjevom telefonu,
s kojeg više nije sišla. Sethu je bilo četrnaest godina; s
obožavanjem je upijao svaku Jacobovu riječ.
Bilo nas je previše da svi stanemo za kuhinjski stol,
pa su Charlie i Harry iznijeli stolice u dvorište, i svi smo
jeli špagete s krila pri slabom svjetlu s Billyjevih otvore-
nih vrata. Muškarci su razgovarali o utakmici, a Harry
i Charlie dogovarali su se za pecanje. Sue je zadirkivala
muža zbog povišenog kolesterola i neuspješno ga nastojala
natjerati da od stida pojede nešto zeleno i lisnato. Jacob je
pričao uglavnom sa mnom i Sethom, koji bi mu stidljivo
upadao u riječ kad god bi mu se učinilo da bi ga Jacob
mogao zaboraviti. Charlie me promatrao zadovoljnim, ali
opreznim očima, nastojeći pritom biti neupadljiv.
Bilo je glasno, a katkad i zbunjujuće, jer su svi govo-
rili preko svih ostalih, a smijeh jednoj šali prekidao je
pričanje druge. Nisam morala puno govoriti, ali stalno
sam se smiješila, i to samo zato jer mi je tako odgovaralo.
Nisam htjela otici odande.
Ipak, ovo je bila država Washington, pa je neizbjež-
na kiša napokon prekinula druženje; Billyjeva dnevna
soba bila je premala da u njoj nastavimo. Harry je doveo
Charlieja ovamo, pa smo se skupa u mom kamionetu
odvezli natrag kuci. Pitao me kako sam provela dan, a ja
sam mu uglavnom rekla istinu – da sam išla s Jacobom
tražiti dijelove, a zatim ga gledala kako radi u garaži.
“Misliš da ceš ga opet posjetiti u dogledno vrijeme?”,
upitao me, trudeci se zvucati nehajno.
“Sutra poslije škole”, priznala sam mu. “Ponijet cu
zadacu sa sobom, ne brini.”
“Pazi da je ne zaboraviš”, naredio mi je, nastojeci pri-
kriti zadovoljstvo onim što cuje.
Uplašila sam se po povratku kuci. Nisam htjela u svo-
ju sobu. Toplina Jacobove bliskosti gubila se, a tjeskoba
je bez nje jacala. Bila sam sigurna da necu uspjeti mirno
prospavati dvije noci za redom.
Da odgodim odlazak na pocinak, provjerila sam e-
mail; imala sam novu poruku od Reneé.
Pisala mi je kako je provela dan, kako se uclanila u
novi klub citatelja namjesto tecaja meditacije s kojeg se
netom ispisala, kako je tjedan dana radila na zamjeni u
drugom razredu, kako joj nedostaju djeca iz vrtica. Napi-
sala je da Philu odgovara novo radno mjesto trenera, te da
planiraju otici u Disney World na drugi medeni mjesec.
A ja sam opazila da sve to zvuci kao dnevnicki zapis,
umjesto kao pismo drugoj osobi. Proželo me kajanje,
ostavljajuci neugodne žaoke za sobom. Kakva sam ja to kci.
Brzo sam joj odgovorila, komentirajuci svaki dio nje-
zinog pisma, pridodajuci štošta o sebi – opise druženja
uz špagete kod Billyja, kako sam gledala Jacoba dok pra-
vi korisne stvari od komadica metala s divljenjem i bla-
gom zavišcu. Nisam spominjala promjenu u ovom pi-
smu u odnosu na ona koja je primala proteklih mjeseci.
Jedva da sam se sjecala što sam joj napisala koliko prije
tjedan dana, ali bila sam sigurna da nije bilo narocito su-
sretljivo. Što sam više razmišljala o tome, više me pekla
savjest; stvarno, sigurno sam je jako zabrinula.
Ostala sam iznimno dugo budna nakon toga, pišuci
više zadaca nego što je bilo baš nužno. Ali ni manjak sna
ni vrijeme provedeno uz Jacoba – gotovo sretno, na po-
vršan nacin – nije moglo odagnati ružan san dvije noci
uzastopce.
Probudila sam se dršcuci. Jastuk mi je prigušio vri-
štanje.
Dok se slabo jutarnje svjetlo probijalo kroz maglu na
mom prozoru, ukoceno sam ležala u krevetu i nastojala
se otresti sna. Sinoc je došlo do male promjene, pa sam
se usredotocila na nju.
Sinoc nisam bila sama u šumi. Tamo je bio i Sam
Uley – covjek koji me odnio sa šumskoga tla one noci
na koju nisam mogla svjesno misliti. Bila je to neobicna,
neocekivana promjena. Tamne su mu oci bile iznenadu-
juce neprijazne, pune neke tajne koju ocito nije htio po-
dijeliti sa mnom. Gledala sam u njega koliko god mi je
to mahnita potraga dopuštala; uza svu uobicajenu pani-
ku, bilo mi je nelagodno što je i on tu. Možda je to bilo
i stoga što sam krajickom oka opazila da njegov lik, dok
ne gledam u njega, nekako podrhtava i da se mijenja. Pa
ipak, samo je stajao i gledao. Za razliku od našeg susreta
u stvarnosti, nije se ponudio da mi pomogne.
Charlie je za doruckom zurio u mene, a ja sam se tru-
dila da ga zanemarim. Valjda sam to i zaslužila. Nisam
mogla ocekivati da ne brine. Vjerojatno ce tjedni morati
proci prije no što prestane išcekivati povratak zombija,
a ja cu se samo morati truditi da mi to ne smeta. Na-
pokon, i ja bih na njegovom mjestu išcekivala povratak
zombija. Dva dana teško da su dovoljna da me se pro-
glasi izlijecenom.
U školi je bilo obrnuto. Sad kad sam obracala pozor-
nost, bilo je ocito da me ovdje niko ne gleda.
Sjetila sam se svoga prvog dana u gimnaziji Forks –
moje ocajnicke želje da posivim, da se stopim s mokrim
betonom plocnika, kao golemi kameleon. Godinu dana
kasnije, kao da mi se to i ostvarilo.
Bilo je kao da me nema. Cak su i nastavnici prelazili
pogledom preko moje klupe kao da je prazna.
Cijelo sam jutro osluškivala ljude, ponovno u stanju
cuti glasove oko sebe. Pokušala sam pohvatati što ima
nova, ali razgovori su bili tako nevezani da sam odustala.
Jessica me nije pogledala kad sam sjela kraj nje na
satu algebre.
“Hej, Jess”, rekla sam joj, hineci opuštenost. “Kako si
provela ostatak vikenda?”
Sumnjicavo me pogledala. Pa je li stvarno još ljuta?
Ili se samo nema živaca baktati s ludakinjom?
“Super”, odgovorila je i opet se udubila u udžbenik.
“Drago mi je”, promrmljala sam.
Izraz hladno držanje kao da je na neki nacin bio do-
slovce tacan. Osjecala sam kako iz rešetki na podu puše
topli zrak, ali i dalje mi je bilo zima. Skinula sam jaknu
sa svog naslona i opet je obukla.
Cevrti sat nije mi završio na vrijeme, pa je stol za
kojim sam uvijek sjedila za vrijeme rucka bio pun kad
sam napokon stigla. Tu su bili Mike, Jessica i Angela,
Conner, Tyler, Eric i Lauren. Katie Marshall, crvenokosa
cura iz drugog razreda koja je živjela odmah iza ugla,
sjedila je s Ericom, a Austin Marks – stariji brat decka
koji mi je dao motocikle – bio je do nje. Upitala sam se
koliko oni dugo vec tu sjede, i nisam se mogla sjetiti je li
danas prvi put, ili im je to vec uvriježena navika.
Polako sam sama sebi išla na živce. Prošlo polugodi-
šte stvarno kao da sam provela u naftalinu.
Niko me nije pogledao kad sam sjela do Mikea,
premda je stolica resko zacviljela po linoleumu kad sam
je povukla.
Pokušala sam razabrati o cemu razgovoraju.
Mike i Conner pricali su o sportu, pa sam smjesta
digla ruke od toga.
“Gdje je Ben danas?”, pitala je Lauren Angelu. Nacu-
lila sam zainteresirano uši. Upitala sam se znaci li to da
su Angela i Ben još uvijek skupa.
Jedva sam prepoznala Lauren. Ošišala je svu onu pla-
vu kosu, tanku poput kukuruzne svile – sad je nosila
tako kratku frizuricu da joj je tjeme bilo ošišano kao u
djecaka. Kako cudno od nje. Da sam bar znala razlog za
to. Da joj se nije žvakaca guma zaplela u kosu? Da ju nije
prodala? Da je nisu svi oni koje je imala naviku tlaciti
ulovili iza dvorane i skalpirali? Zakljucila sam da ne bi
bilo fer od mene da je sada sudim prema svome ranijem
stavu. Ko zna, možda se pretvorila u dragu osobu.
“Ben ima želucanu gripu”, rekla je Angela onim svo-
jim tihim, smirenim glasom. “Nadam se da je to nešto što
ce proci za dvadeset cetiri sata. Sinoc mu je bilo jako loše.”
I Angela je promijenila frizuru. Prerasla je slojeve.
“Što ste vas dvije radile za vikend?”, upitala nas je Jes-
sica, zvuceci kao da je nije briga za odgovor. Kladim se da
joj je to samo bio uvod, da može poceti pricu o sebi. Upi-
tala sam se bi li spomenula Port Angeles dok sjedim dva
mjesta dalje? Jesam li tako nevidljiva da nikom ne bi bilo
neugodno razgovarati o meni dok sam prisutna?
“Zapravo, mislili smo otici na izlet u subotu, ali...
predomislili smo se”, rekla je Angela. U glasu joj je bilo
neke napetosti koja mi je privukla pažnju.
Kod Jess to baš i nije bio slucaj. “Baš šteta”, rekla je,
spremajuci se poceti s vlastitom pricom. Ali ja nisam
bila jedina koja je pozorno slušala.
“Što se dogodilo?”, znatiželjno je upitala Lauren.
“Pa”, rekla je Angela, s više oklijevanja nego inace,
makar je uvijek bila suzdržana, “odvezli smo se na sjever,
gotovo do termalnih izvora – ima jedno dobro mjesto
otprilike na kilometar i pol uz stazu. Ali, kad smo bili na
pola puta donde... vidjeli smo nešto.”
“Vidjeli ste nešto? Što?” Lauren je skupila blijede
obrve. Sada mi se cinilo da cak i Jess sluša.
“Ne znam”, rekla je Angela. “Mislimo da je to bio
medvjed. Crno stvorenje, u svakom slucaju, ali izgledalo
nam je... preveliko.”
Lauren je prezirno frknula. “Ma daj, nemoj sad još i
ti!” Pogled joj je postao podrugljiv, a ja sam odlucila da
joj ne moram davati drugu priliku. Karakter joj se ocito
nije promijenio onoliko koliko i kosa. “Tyler mi je prošli
tjedan pokušao prodati tu foru.”
“Nema medvjeda tako blizu turistickom naselju”, re-
kla je Jessica, stajuci na stranu Lauren.
“Zbilja”, usprotivila se tiho Angela i pogledala u stol.
“Stvarno smo ga vidjeli.”
Lauren se stala cerekati. Mike je i dalje pricao s
Connerom, ne obracajuci pažnju na djevojke.
“Ne, ima ona pravo”, nestrpljivo sam se umiješala. “Baš
jucer smo imali jednog planinara u trgovini koji je tako-
der vidio tog medvjeda, Angela. Rekao je da je bio golem
i mrk, i da se nalazio sasvim blizu mjesta, zar ne, Mike?”
Trenutno je zavladala tišina. Svaki par ociju za sto-
lom okrenuo se zgranuto prema meni. Nova djevojka,
Katie, zinula je kao da je upravo na svoje oci ugledala
eksploziju. Svi su se ukocili.
“Mike?”, promrmljala sam, obamrla od nelagode.
“Sjecaš se onog tipa koji je pricao o medvjedu?”
“J-jasno”, promucao je Mike nakon trenutka-dva.
Nisam znala zašto me tako cudno gleda. Pa razgovaram
s njim na poslu, je l’ tako? Nije li tako? Mislila sam da
je tako...
Mike je došao sebi. “Aha, bio je jedan tip koji je re-
kao da je vidio golemog mrkog medvjeda na samoj stazi
– veceg od grizlija”, potvrdio je.
“Hmf.” Lauren se okrenula prema Jessici, ukocila ra-
mena i promijenila temu.
“Jesu li ti se javili s USC-ja?”, upitala ju je.
Svi ostali takoder su pogledali u stranu, osim Mikea
i Angele. Angela mi se oprezno osmjehnula, a ja sam joj
brže-bolje uzvratila smiješkom.
“Onda, što si ti radila za vikend, Bella?”, upitao me
Mike, radoznalo, ali neobicno suzdržano.
Svi osim Lauren opet su pogledali u mene, da cuju
što cu odgovoriti.
“U petak navecer Jessica i ja otišle smo u Port Ange-
les u kino. A onda sam subotu popodne i gotovo cijelu
nedjelju provela dolje u La Pushu.”
Pogledi su nacas prešli na Jessicu, a onda se opet uprli
u mene. Jess se ozlojedila. Upitala sam se ne želi li ona to
da iko zna da je bila vani sa mnom, ili tek želi sama biti
ta koja će ispričati tu priču.
“Koji ste flm gledale?”, upitao me Mike, polako se
smješkajući.
“Slijepu ulicu – onaj sa zombijima.” Široko sam se,
poticajno osmjehnula. Možda se dio štete koju sam po-
činila ovih prethodnih zombijevskih mjeseci još i dade
popraviti.
“Čuo sam da je taj strašan. Je li vam bio?” Mike je
žarko želio nastaviti razgovor.
“Bella je morala izaći na kraju, koliko se utronjala”,
ubacila se Jessica s posprdnim smiješkom.
Kimnula sam glavom, nastojeći izgledati postiđeno.
“Bio je prilično strašan.”
Mike mi do kraja ručka nije prestao postavljati pi-
tanja. Ostali su se polako počeli vraćati vlastitim razgo-
vorima, iako su me i dalje često pogledavali. Angela je
pričala uglavnom s Mikeom i sa mnom, a kad sam ustala
odnijeti pladanj, pošla je za mnom.
“Hvala ti”, rekla je tiho kad smo se udaljile od stola.
“Na čemu?”
“Što si se javila, što si stala na moju stranu.”
“Nema na čemu.”
Zabrinuto me pogledala, ali ne onako uvredljivo, kao
da misli da sam skrenula. “Jesi li ti dobro?”
Zbog ovoga sam se odlučila za Jessicu, a ne za Angelu
– premda mi je Angela oduvijek bila draža – za subotnji
izlazak u kino u ženskom društvu. Angela je bila odviše
pronicljiva.
“Nisam sasvim”, priznala sam joj. “Ali malo mi je bo-
lje.”
“Drago mi je”, rekla je. “Nedostajala si mi.”
Lauren i Jessica uto su prošetale pokraj nas, i čula
sam kako Lauren glasno šapće: “O, divota jedna. Bella
se vratila.”
Angela je zakolutala očima prema njima, i obodrila
me smiješkom.
Uzdahnula sam. Bilo mi je kao da opet počinjem is-
početka.
“Koji je danas datum?”, odjednom sam je upitala.
“Devetnaesti januar.”
“Hmm.”
“Zašto pitaš?”, upitala me Angela.
“Jučer je bilo godinu dana od mog prvog dana u ovoj
školi”, zamišljeno sam joj rekla.
“Ništa se nije naročito promijenilo”, promrmljala je
Angela, gledajući za Lauren i Jessicom.
“Znam”, složila sam se. “Baš sam i ja to pomislila.

_________________
Nazad na vrh Ići dole
http://twilightserbia-4ever.vampire-legend.com
 
6.Prijatelji
Nazad na vrh 
Strana 1 od 1

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Twilight Serbia :: Twilight saga :: Mlad mesec-
Skoči na: