Twilight Serbia
DOBRODOSLI NA FORUM O TWILIGHT-U!!
P.S.Forum je noviji...
GOSTI NE VIDE CEO FORUM,TEK KAD SE REGG MOZETE VIDETI FORUM!A VERUJTE MI NECETE SAZALII!
TAKO DA SE TRAZE 2 MODERATORA i DIZAJNERE!!
REGISTRUJTE SE,BUDITE REDOVNI I AKO ZNATE DA RADITE U PS ILI IMATE ISKUSTVA SA FORUMIMA PRIJAVITE SE!
ADMIN TEAM!
Twilight Serbia
DOBRODOSLI NA FORUM O TWILIGHT-U!!
P.S.Forum je noviji...
GOSTI NE VIDE CEO FORUM,TEK KAD SE REGG MOZETE VIDETI FORUM!A VERUJTE MI NECETE SAZALII!
TAKO DA SE TRAZE 2 MODERATORA i DIZAJNERE!!
REGISTRUJTE SE,BUDITE REDOVNI I AKO ZNATE DA RADITE U PS ILI IMATE ISKUSTVA SA FORUMIMA PRIJAVITE SE!
ADMIN TEAM!
Twilight Serbia
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Twilight Serbia


 
PrijemPortalLatest imagesTražiRegistruj sePristupi

 

 9.Nisam mogao ni da sanjam da se ovako nesto sprema

Ići dole 
AutorPoruka
*TWILIGHT girl*
THE CULLEN CLAN
THE CULLEN CLAN
*TWILIGHT girl*


Ženski Ovan Broj poruka : 5935
Vampire age : 7381
Reputation : 1
Datum upisa : 11.06.2009
Godina : 28
Lokacija : in Forks with Edward.....xDD

9.Nisam mogao ni da sanjam da se ovako nesto sprema Empty
PočaljiNaslov: 9.Nisam mogao ni da sanjam da se ovako nesto sprema   9.Nisam mogao ni da sanjam da se ovako nesto sprema EmptyPet Jul 02, 2010 1:46 pm

Nisam se zaista namjeravao oprostiti s ocem.
Napokon, provalio bi me jednim kratkim telefonskim razgovorom sa Samom. Presjekli bi mi put i odbili me. Vjerojatno bi me i pokušali razljutiti, ili cak povrijediti - natjerati me kako god znaju da se faziram, kako bi mi Sam mogao izdati novu zapovijed.
Ali Billy me ocekivao, znajuci da cu biti u nekakvoj bedari. Bio je u dvorištu, samo je sjedio u svojim kolicima ociju uprtih tocno u mjesto gdje sam izašao iz drveca. Primijetio sam kako procjenjuje moj smjer - išao sam ravno pokraj kuce prema svojoj prirucnoj garaži.
"Imaš malo vremena, Jake?"
Zaustavio sam se u mjestu. Pogledao sam njega, a onda garažu. "Daj, mali. Barem mi pomozi da udem."
Zaškrgutao sam zubima, ali zakljucio sam da postoji veca vjerojatnost da mi on stvori nevolje sa Samom ako mu ne budem nekoliko minuta lagao.
"Otkad to tebi treba pomoc, stari?"
Nasmijao se onim svojim tipicnim grohotom. "Ruke su mi umorne. Gurao sam se dovde cijelim putem od Sue."
"Nizbrdo je. Samo si se pustio cijelim putem."
Odgurao sam mu kolica malom rampom koju sam mu napravio, sve do dnevne sobe.
"Procitao si me. Mislim da sam dostigao brzinu od preko cetrdeset na sat. Bilo je super."
"Upropastit ceš ta kolica, znaš. A onda ceš se morati svugdje vuci laktovima."
"Nipošto. Ti ceš imati zadatak da me nosiš." "Onda se neceš baš naputovati."
Billy je stavio ruke na kotace i odvezao se do hladnjaka. "Ima li još išta hrane?"
"Ne bih znao. Makar, danas je Paul bio tu cijeli dan, tako da vjerojatno nema."
Billy je uzdahnuo. "Moramo poceti skrivati namirnice ako mislimo izbjeci gladovanje."
"Reci Rachel da ode živjeti s njim."
Billyjev šaljivi ton nestao je, a oci su mu postale blage. "S nama je u kuci tek nekoliko tjedana.
A vec tako dugo nije bila tu. Teško je - djevojcice su bile starije od tebe kad smo izgubili vašu mamu. Njima je teže biti u ovoj kuci."
"Znam."
Rebecca se nije vratila doma otkako se udala, premda je imala dobru izliku. Avionske karte s Havaja prilicno su skupe. Sveucilište Washington State dovoljno je blizu da se Rachel nije mogla tako opravdati. Pohadala je predavanja cijelim trajanjem ljetnih semestara, radila u dvije smjene u nekakvom kaficu na kampusu preko ljetnih praznika. Da joj se nije dogodio Paul, vjerojatno bi brže-bolje opet otišla. Možda ga zbog toga Billy nije htio izbaciti.
"Dobro, onda, idem ja raditi nešto svoje..." Krenuo sam prema stražnjim vratima.
"Cekaj malo, Jake. Zar mi neceš reci što je bilo? Zar moram zvati Sama da saznam vijesti?"
Zastao sam ledima okrenut njemu, da si prikrijem lice.
"Ništa nije bilo. Sam im misli reci pa-pa. Ocito smo se izrodili u hrpetinu krvopijoljubaca."
"Jake..."
"Ne bih o tome."
"Odlaziš li, sine?"
U sobi je dugo vladao muk dok sam nastojao smisliti kako da mu to kažem.
"Rachel može opet dobiti svoju sobu. Znam da joj je grozno spavati na lufticu."
"Radije ce spavati na podu nego da te izgubi. Kao i ja." Frknuo sam.
"Jacobe, molim te. Ako ti treba... odmor. Pa, uzmi ga. Ali ne više toliko dug. Vrati se."
"Možda. Možda mi vjencanja budu gaža. S nastupom na Samovu, pa na Rachelinu. Samo, Jared i Kim možda budu prvi. Vjerojatno bih trebao imati, ne znam, nekakvo odijelo."
"Jake, pogledaj me."
Polako sam se okrenuo. "Sto je?"
Jednu dugu minutu zurio mi je u oci. "Kamo si pošao?"
"Nemam baš neko konkretno mjesto na umu."
Nakrivio je glavu i stisnuo oci. "Je li?"
Uhvatili smo se u koštac pogledima. Sekunde su otkucavale.
"Jacobe", rekao je. Glas mu je bio napet. "Jacobe, nemoj. Nije to vrijedno toga."
"Ne znam o cemu ti to."
"Ostavi Bellu i Cullenove na miru. Sam ima pravo."
Na trenutak sam zurio u njega, a onda sam u dva duga koraka prešao sobu. Dohvatio sam telefon i iskopcao kabel iz aparata i uticnice. Sklupcao sam sivu žnoru u dlanu.
"Bok, tata."
"Jake, cekaj—" dobacio je za mnom, ali vec sam bio vani, u trku.
Motocikl nije bio brz kao trcanje, ali bio je diskretniji. Upitao sam se koliko ce dugo trebati Billvju da se odveze do trgovine i zatim dobije na telefon nekoga tko može prenijeti poruku Samu. Kladio bih se da je Sam još uvijek u vucjem obliku. Problem bi nastao kad bi se Paul u iole skorije vrijeme vratio do nas. Mogao bi se fazirati za tren oka i dati Samu do znanja što sam krenuo uciniti...
Nisam se mislio zabrinjavati zbog toga. Ici cu što brže mogu, a ako me ulove, onda cemo o tome.
Opalio sam nogom po pedali i jurnuo blatnjavim putem. Nisam se osvrnuo kad sam prošao kucu.
Autocesta je bila prepuna turista; zamicao sam izmedu automobila i preticao ih, zaslužujuci time hrpu trubljenja i poneki srednji prst. Skrenuo sam na cestu 101 pri sto dvadeset pet, ne trudeci se pogledati u zavoj. Morao sam se jednu minutu voziti po crti da me jedan minikombi ne spljeska.
Nije da bi me to ubilo, ali usporilo bi me. Slomljenim kostima - barem onim velikim - trebaju dani da potpuno zarastu, kao što sam pouzdano znao.
Državna se cesta pomalo rašcistila, pa sam potjerao motor do sto cetrdeset. Nisam ni pipnuo kocnicu sve dok se nisam približio uskom prilaznom putu; racunao sam da sam tu sad vec na sigurnom. Sam ne bi otišao ovako daleko da me zaustavi. Bilo je prekasno.
Tek sam u tom trenutku - kad sam bio siguran da sam stigao - poceo razmišljati o tome što cu sada zapravo uciniti. Usporio sam do trideset, krivudajuci šumom opreznije nego što sam morao.
Znao sam da ce cuti da stižem, bez obzira na motor, tako da iznenadenje ne dolazi u obzir.
Nije bilo nacina da prikrijem svoje namjere. Edvvard ce cuti moj plan cim se dovoljno približim.
Možda bi ga vec mogao cuti. Ali smatrao sam da bi to svejedno upalilo, jer je njegov ego na mojoj strani. On ce se htjeti samostalno boriti protiv mene.
Znaci, samo cu uci, vidjeti Samov velebitni dokaz vlastitim ocima, te izazvati Edvvarda na dvoboj.
Frknuo sam. Parazitu ce vjerojatno takva teatralna gesta biti totalni zakon.
Nakon što ga dokrajcim, razvalit cu koliko god ostalih budem mogao prije nego što me srede.
Ha - baš me zanima hoce li Sam moju smrt smatrati provokacijom. Vjerojatno ce reci da sam dobio što sam i zaslužio. Samo da ne uvrijedi te krvopije, svoje najbolje frendove za sva vremena.
Put je izbio na livadu, a vonj me opalio kao trula rajcica u njonju. Gah. Smrdljivi vampiri.
Želudac mi se poceo okretati. Bit ce mi teško izdržati taj zapah ovako - nerazrijeden mirisom ljudi, kao kad sam prethodni put došao ovamo - premda ce biti lakše nego da ga njušim vucjim nosom.
Nisam bio siguran što tocno ocekujem, ali oko velike bijele kripte nije bilo znakova života.
Jasno da znaju da sam tu.
Ugasio sam motor i osluhnuo tišinu. Sad sam cuo napet, ljutit šapat odmah sa suprotne strane širokih, dvostrukih vrata. Nekoga ipak ima doma. Zacuo sam svoje ime i osmjehnuo se, sretan zbog pomisli da su se bar malo uzrujali zbog mene. Udahnuo sam zrak punim ustima - unutra ce biti samo još gore - i jednim skokom preskocio stubište pred trijemom.
Vrata su se otvorila prije nego što ih je moja šaka stigla dotaknuti, i na njima se pojavio doktor, ozbiljnih ociju."Zdravo, Jacobe", rekao je, smirenije nego što bih ocekivao. "Kako si?"
Duboko sam udahnuo na usta. Ošamutio me smrad koji je nahrupio kroz vrata.
Razocaralo me što mi je otvorio upravo Carlisle. Bilo bi mi draže daje Edvvard izašao kroz vrata, keseci ocnjake. Carlisle je bio tako... naprosto ljudski, ne znam. Možda mi je to bilo od svih onih kucnih posjeta prošlog proljeca, kad sam bio sav razvaljen. Ali bilo mi je nelagodno gledati ga u lice i znati da ga namjeravam ubiti ako ikako budem mogao.
"Cuo sam da se Bella uspjela živa vratiti", rekao sam.
"Ovaj, Jacobe, stvarno nije najbolje vrijeme." Doktor mi je takoder djelovao kao da mu nije ugodno, ali ne onako kako sam ocekivao. "Možemo li ovo odgoditi?"
Zbunjeno sam blenuo u njega. Pita li on to mene da odgodimo ovaj okršaj na smrt za neko pogodnije vrijeme?
A onda sam zacuo Bellin glas, prepukao i hrapav, i više ni na što drugo nisam mogao misliti.
"Zašto da ne?" upitala je nekoga. "Sad i od Jacoba cuvamo tajne? Cemu?"
Glas joj nije bio onakav kakav sam ocekivao. Pokušao sam se prisjetiti glasova mladih vampira s kojima smo se borili proljetos, ali upamtio sam jedino rezanje. Možda ti novorodeni ni nisu zvucali onako prodorno, jecno kao stariji. Možda svi novi vampiri zvuce promuklo.
"Udi, Jacobe, molim te", glasnije je zakreštala Bella.
Carlisle je stisnuo oci.
Upitao sam se je li Bella žedna. I moje su se oci stisnule.
"Ispricavam se", rekao sam doktoru i obišao ga. Bilo mi je teško - svi su mi nagoni branili da jednom od njih okrenem leda. Ipak, nije mi bilo nemoguce. Ako uopce postoji vampir koji bi bio bezopasan, onda je to bio njihov neobicno blagi voda.
Držat cu se podalje od Carlislea kad borba pocne. Ima ih dovoljno za ubijanje i bez njega.
Bocno sam' ušao u kucu, držeci leda uza zid. Prešao sam pogledom po sobi - nije mi djelovala poznato. Kad sam prošli put tu bio, bila je sva skockana za tulum. Sada je sve imalo svijetle i blijede nijanse. Ukljucujuci šestoricu vampira koji su stajali na okupu pokraj bijelog kauca.
Svi su tu bili, svi zajedno, ali nisam se zato ukipio u mjestu i zinuo do poda.
Bilo je to zbog Edvvarda. Bilo je to zbog izraza njegova lica.
Vec sam ga vidio ljutitog, vidio sam ga bahatog, a jedanput sam ga vidio i kako pati. Ali ovo - ovo je bilo gore od agonije. Oci su mu bile sludene.
Nije podigao pogled da me prostrijeli njima. Samo je zurio u kauc pokraj sebe s izrazom lica kao da ga je netko zapalio. Ruke je držao uz bok kao ukrucene kandže.
Nisam se cak mogao ni sladiti njegovom patnjom. Na pamet mi je padalo samo jedno što bi ga moglo dovesti u takvo stanje, i pogled mi je pošao za njegovim.
Ugledao sam je u istom trenutku kad sam osjetio njezin miris.
Njezin topli, cisti, ljudski miris.
Bella je bila napola skrivena iza naslona za ruku kauca, blago sklupcana u fetusni položaj, ruku obavijenih oko koljena. Jednu dugu sekundu vidio sam jedino da je to i dalje ona Bella koju volim, da joj je koža i dalje one meke boje breskve, da su joj oci i dalje onako cokoladno smede. Srce mi je pocelo tuci cudnim, razlomljenim ritmom, i upitao sam se nije li ovo samo nekakav lažljiv san iz kojega cu se svaki cas probuditi.
Zatim sam je zaista ugledao.
Imala je duboke podocnjake, tamne podocnjake koji su se isticali jer joj je lice bilo sasvim oronulo. Je li ona to smršavjela? Koža joj je djelovala napeto - kao da bi je jagodicne kosti lako mogle probiti. Tamna joj je kosa najvecim dijelom bila povucena s lica u neuredan cvor, ali nekoliko pramenova mlitavo joj se lijepilo za celo i vrat, za preljev znoja koji joj je prekrivao kožu. Bilo je necega tako krhkog u njezinim prstima i zapešcima da sam se uplašio.
Bila je bolesna. Vrlo bolesna.
Nisu lagali. Prica koju je Charlie ispricao Billyju nije bila prica. Dok sam tako zurio, izbecenih ociju, koža joj je poprimila zelenkastu nijansu.
Plavokosa krvopija - ona razmetljiva, Rosalie - nagnula se nad nju, zaklanjajuci mi pogled, baveci se njome na nekakav cudan, zaštitnicki nacin.
To nije bilo u redu. Znao sam kako Bella gleda na manje-više sve - misli su joj bile tako ocite; koji put sam imao dojam da su joj otisnute na celu. Tako da mi nije morala objašnjavati svaku pojedinost situacije da bih je skužio. Znao sam da Bella ne voli Rosalie. Vidio sam to u stiskanju njezinih usnica kad ju je spominjala. I ne samo da je ne voli. Bila je u strahu od Rosalie. Barem je prije bila.
Sad, kad ju je Bella pogledala, straha više nije bilo. Lice joj je imalo izraz... ne znam, isprike.
Onda je Rosalie podigla lavor s poda i prinijela ga Belli pod bradu taman na vrijeme da se Bella stigne bucno ispovracati u njega.
Edvvard je pao na koljena uz Bellu - potpuno izmucenih ociju - a Rosalie je ispružila ruku, upozoravajuci ga da ne prilazi bliže. Ništa mi od toga nije imalo smisla.
Kad je uspjela podici glavu, Bella mi se slabašno osmjehnula, pomalo postideno. "Oprosti zbog ovoga", šapnula mi je.
Edvvard je jauknuo, vrlo tiho. Glava mu se svalila Belli na koljena. Ona mu je stavila jednu ruku na obraz. Kao da to ona tješi njega.
Nisam shvatio da su me noge ponijele sve dok Rosalie nije zasiktala na mene, odjednom se pojavivši izmedu mene i kauca. Bila je kao osoba s televizijskog ekrana. Nije me bilo briga je li ona tu ili nije. Nije mi djelovala stvarno.
"Rose, nemoj", prošaptala je Bella. "U redu je."
Blondinka mi se maknula s puta, iako joj je to ocito teško palo. Strijeljajuci me pogledom, cucnula je uz Bellino uzglavlje, spremna na skok. Nisam ni sanjao da cu je tako lako moci ignorirati.
"Bella, što je bilo?" prošaptao sam. Bez razmišljanja, i ja sam se našao na koljenima, naslonjen na stražnju stranu kauca prekoputa njezina... muža. On kao da me nije ni primijetio, a ja jedva da sam bacio pogled na njega. Primio sam je za slobodnu ruku i sklopio šake oko nje. Koža joj je bila led ledeni. "Jesi li dobro?"
Glupo pitanje. Nije mi odgovorila.
"Tako mi je drago da si mi danas došao u posjet, Jacobe", rekla je.
Iako sam znao da joj Edvvard ne može cuti misli, kao da je razabrao neko znacenje koje ja nisam. Opet je jauknuo, u deku kojom je bila pokrivena, a ona ga je pomilovala po obrazu.
"Sto je, Bella?" uporno sam ponovio, cvrsto rukama obuhvacajuci njezine hladne, krhke prste.
Umjesto odgovora, obazrela se po sobi kao da nešto traži, u isti mah i s molbom i upozorenjem u ocima. Šest pari zabrinutih žutih ociju uzvratilo joj je pogledom. Napokon se obratila Rosalie.
"Pomozi mi da ustanem, Rose", zamolila ju je.
Rosalie je iskezila zube i ošinula me pogledom, kao da bi mi najradije išcupala grkljan. Bio sam siguran da je upravo to i tocno.
"Molim te, Rose."
Plavuša je složila facu, ali opet se nagnula nad nju, do Edvvarda, koji se nije pomaknuo ni za milimetar. Pažljivo je podvukla ruku pod Bellina ramena.
"Ne", prošaptao sam. "Ne ustaj..." Izgledala mi je tako slabo.
"Dajem ti odgovor na pitanje", poklopila me, što je zvucao nešto slicnije njezinu uobicajenom nacinu ophodenja prema meni.
Rosalie je digla Bellu s kauca. Edward je ostao gdje je i bio, samo se dublje svalio, tako da mu se lice žarilo u jastucice. Deka je pala na pod Belli pred noge.
Bellino tijelo bilo je nabreklo, torza ispupcenog na cudan, bolestan nacin. Napinjao joj je izlizanu, debelu sivu majicu, preveliku za njezina ramena i ruke. Ostatak nje djelovao je mršavije, kao da je velika izbocina izrasla od onoga stoje isisala iz nje. Trebao mije trenutak da shvatim što je zapravo taj izobliceni dio - nije mi bilo jasno sve dok ona nije pažljivo rukama obujmila svoj nabubreli trbuh, stavivši jednu gore, a jednu dolje. Kao da ga nježno pridržava.
Tada sam shvatio, ali još uvijek nisam mogao vjerovati. Pa vidio sam je prije samo mjesec dana. Nema teorije da je vec trudna. Ne ovoliko trudna.
Osim što ocito je.
Nisam to htio vidjeti, nisam htio o tome razmišljati. Nisam htio zamišljati njega u njoj. Nisam htio znati da se nešto što toliko mrzim usadilo u tijelo koje volim. Želudac mi se okrenuo, i morao sam zadržati povracanje u grlu.
Ali bilo je gore od toga, nemjerljivo gore. Njezino izobliceno tijelo, kosti što joj strše pod kožom lica. Mogao sam samo pretpostaviti da izgleda ovako - tako trudno, tako bolesno - zbog toga što to što se vec nalazi u njoj oduzima njezin život kako bi nahranilo svoj...
Zbog toga što je to cudovište. Baš kao i njegov otac.
Oduvijek sam znao da ce je on ubiti.
Naglo je podigao glavu kad je zacuo rijeci u mojoj. Jedne smo sekunde obojica klecali, a onda se on u hipu osovio na noge. Nadvio se nad mene, mutnocrnih ociju, tamnoljubicastih
podocnjaka.
"Idemo van, Jacobe", zarežao je.
I ja sam se našao na nogama. Sad sam ga gledao svisoka. Zbog toga sam i došao amo.
"Hajdemo, onda", složio sam se.
Onaj krupni, Emmett, progurao se s Edvvardove suprotne strane, s onim gladnog izgleda, Jasperom, odmah iza sebe. Stvarno me nije bilo briga. Možda ce moj copor pocistiti ostatke nakon što me dokrajce. Možda i nece. Nije bitno.
Na najkraci dio sekunde pogled mi je pao na one dvije u pozadini. Esme. Alice. Male i nelagodno ženstvene. Pa, bio sam siguran da ce me ostali ubiti prije nego što stignem imati išta s njima. Nisam htio ubijati djevojke... cak ni vampirske djevojke.
Premda bi mi ona plavuša mogla biti iznimka."Ne", propentala je Bella i zaglavinjala, gubeci ravnotežu, da šcepa Edvvarda za ruku. Rosalie se pokrenula zajedno s njom, kao da ih medusobno veže nekakav lanac.
"Samo moram porazgovarati s njim, Bella", rekao je Edvvard ispod glasa, obracajuci se jedino njoj. Podigao je ruku da joj dodirne lice, da je pomiluje. Od toga mi je cijela soba pocrvenjela, buknulo mi je pred ocima - od toga što je on, nakon svega što joj je ucinio, još uvijek smije tako dirati. "Ne napreži se", nastavio je, preklinjuci je. "Odmori se, molim te. Obojica cemo se vratiti vec za koju minutu."
Promatrala mu je lice, pažljivo ga išcitavajuci. Zatim je kimnula i svalila se prema kaucu.
Rosalie joj je pomogla da legne na jastucice. Bella je buljila u mene, nastojeci zadržati moj pogled.
"Pristojno se ponašajte", naredila je. "I onda se vratite."
Nisam joj odgovorio. Nisam danas mislio davati nikakva obecanja. Pogledao sam u stranu i zatim otišao za Edvvardom kroz glavna vrata.
Nasumican, neocekivan glas u mojoj glavi zamijetio je da ga nije bilo baš narocito teško odvojiti od ostatka kovena, zar ne?
Samo je hodao, uopce ne provjeravajuci spremam li mu se skociti na nezašticena leda. Valjda i nije trebao provjeravati. Znat ce kad odlucim napasti. Sto znaci da cu odluku morati donijeti vrlo brzo.
"Nisam još spreman na to da me ubiješ, Jacobe Blacku", prošaptao je dok je brzim koracima odmicao od kuce. "Morat ceš se malo strpjeti."
Kao da me briga za njegov raspored. Zarežao sam sebi u bradu. "Strpljivost mi nije jaca strana."
Nastavio je hodati, odmaknuvši od kuce možda stotinjak metara prilaznim putem, sa mnom tik za petama. Bio sam sav u jari, prsti su mi podrhtavali. Na rubu, spreman, samo sam cekao.
Stao je bez upozorenja i okrenuo se na peti prema meni. Opet sam se ukipio od njegova izraza.
Na sekundu sam bio samo klinac - klinac koji je cijeli život proveo u jednom te istom mjestašcu. Još dijete. Jer znao sam da cu morati proživjeti mnogo više, pretrpjeti mnogo više, da iole shvatim razdirucu agoniju u Edvvardovim ocima.
Podigao je ruku kao da ce obrisati znoj s cela, ali prsti su mu zagrebali po licu kao da ce ostrugati granitnu kožu s njega. Crne su mu oci gorjele u dupljama, mutne, ili zagledane u nešto cega tu nema. Otvorio je usta kao da ce vrisnuti, ali iz njih ništa nije izašlo.
Takvo bi lice imao covjek koji gori na lomaci.
Na trenutak nisam mogao progovoriti. To lice, to je bilo previše stvarno - vidio sam mu sjenu u kuci, vidio sam ga u njezinim i njegovim ocima, ali ovim je postalo konacno. Zabijen je zadnji cavao u poklopac njezina lijesa.
"Ubija je, je 1' tako? Ona umire." A dok sam to govorio, znao sam da mije lice razvodnjena verzija njegova. Slabija, drugacija, jer sam i dalje u šoku. Nije mi to još sjelo u glavu - sve mi se zbivalo prebrzo. On je imao vremena doci do ove tocke. Drugacije mi je bilo i zato što sam je vec toliko puta, na toliko nacina, izgubio u sebi. Drugacije i zato što nikad nije bila moja, da je izgubim.
Drugacije i zato što ja za ovo nisam bio kriv.
"Ja sam kriv", prošaptao je Edvvard, i koljena su ga izdala. Svalio se na zemlju preda mnom, ranjiv, kao najlakša zamisliva meta.
Ali bio sam hladan kao led - u meni više nije bilo jare.
"Da", prostenjao je u prašinu, kao da se ispovijeda zemlji. "Da, ubija je."
Išla mi je na živce njegova slomljena bespomocnost. Htio sam borbu, ne smaknuce. Gdje mu je sada nestala ona prepotentna nadmocnost?
"Zašto onda Carlisle ništa nije ucinio?" zarežao sam. "Doktor je, zar ne? Neka joj to izvadi."
Tada me pogledao i odgovorio mi umornim glasom. Kao da to objašnjava vrticnjaku po deseti put. "Ona nam ne dopušta."
Trebala mi je minuta da svarim što je rekao. Joj, covjece, stvarno je ostala vjerna sebi.
Naravno da bi umrla za taj cudovišni nakot. Tako tipicno za Bellu.
"Dobro je poznaješ", prošaptao je. "Kako brzo shvacaš... Ja to nisam shvatio. Ne na vrijeme.
Nije htjela razgovarati sa mnom na putu kuci, barem ne ozbiljno. Mislio sam da se boji - što bi bilo prirodno. Mislio sam da se ljuti na mene jer sam joj to prouzrocio, jer sam joj ugrozio život.
Opet. Ni nakraj pameti nije mi bilo što ona zaista misli, što ona odlucuje uciniti. Sve dok nas moja obitelj nije docekala u zracnoj luci, kad je otrcala ravno Rosalie u narucje. Rosalie! A onda sam zacuo što Rosalie misli. Nije mi bilo jasno sve dok to nisam cuo. No ti razumiješ nakon jedne sekunde..." Ispustio je nešto što je napola zvucalo kao uzdah, a napola kao stenjanje.
"Vrati se mrvicu. Ona vam ne dopušta." Sarkazam mi je jetko tekao s jezika. "Niste li vec
opazili da je ona snažna upravo kao i svaka prosjecna ljudska cura od pedeset kila? Koliko ste vi vampovi zapravo glupi? Obuzdajte je i ošamutite je narkoticima."
"Ja sam to i htio", prošaptao je. "Carlisle je bio spreman..."
Što, bili ste preplemeniti, je li?
"Ne. Ne plemeniti. Njezina nam je tjelohraniteljica zakomplicirala situaciju."
O. Njegova mi prica prije nije imala narocitog smisla, ali sad mi se sve složilo. Dakle, takvu igru Blondinka igra. Samo, koje koristi ona ima od toga? Zar mišica tako žarko želi da Bella umre?
"Možda", rekao je. "Rosalie na to ne gleda baš na takav nacin."
"Pa onda prvo sredite plavušu. Vaša se vrsta dade ponovno sastaviti, je 1' tako? Pretvorite je u slagalicu i onda se pobrinite za Bellu."
"Emmett i Esme na njezinoj su strani. Emmett nam nipošto ne bi dopustio... a Carlisle mi ne želi pomoci dok se Esme protivi..." Nije dovršio recenicu. Glas mu je umuknuo.
"Trebao si ostaviti Bellu sa mnom."
"Jesam."
Samo, sad je bilo malo prekasno za to. Možda je trebao razmisliti o svemu tome prije nego što ju je napumpao tim cudovištancem koje isisava život iz nje.
Zagledao se u mene iz utrobe svog osobnog pakla, i bilo mi je jasno da se slaže sa mnom.
"Nismo znali", rekao je rijecima tihim kao dah. "Ni nakraj pameti mi nije bilo. Nikad još nije postojao par poput mene i Belle. Kako smo mogli znati da ljudska žena može zaceti dijete s jednim od nas—"
"Kad bi ljudska žena trebala pritom biti rastrgana na komadice?"
"Da", složio se napetim šaptom. "Ima njih, sadista, inkuba, sukuba. Postoje oni. Ali zavodenje im je tek uvod u gozbu. Nitko ga ne preživi." Odmahnuo je glavom kao da mu je cijeli taj pojam oduran. Kao da je on išta bolji.
"Nisam znao da postoji posebno ime za to što si", procijedio sam.
Zagledao se uvis u mene, a lice mu je izgledalo tisucu godina staro.
"Cak me ni ti, Jacobe Blacku, ne možeš mrziti onoliko koliko ja mrzim sebe."
Varaš se, pomislio sam, nijem od srdžbe.
"Neceš je spasiti ako mene sada ubiješ", tiho je rekao.
"A kako cu je onda spasiti?" "Jacobe, moraš mi nešto uciniti." "Ma da ne bi, parazitu!"
Samo me gledao tim svojim napola umornim, napola sludenim ocima. "Za nju?"
Cvrsto sam stisnuo zube. "Dao sam sve od sebe daje sacuvam od tebe. Baš sve što sam mogao. Prekasno je."
"Poznaješ je, Jacobe. Nalazite se na nacin koji meni uopce nije jasan. Dio si nje, a ona je dio tebe. Ne želi me slušati, jer misli da je podcjenjujem. Misli da je dovoljno jaka za ovo..."
Zagrcnuo se, pa progutao. "Možda ce tebe htjeti poslušati."
"Zašto bi?"
Naglo je ustao, ociju zažarenijih nego prije, mahnitijih. Upitao sam se ne silazi li on to zaista s uma. Mogu li vampiri poludjeti?
"Možda", odgovorio je mojoj pomisli. "Ne znam. Takav je osjecaj." Protresao je glavom.
"Moram to nastojati prikrivati pred njom, jer joj se od uzrujavanja samo pogoršava. I ovako ne može zadržati nikakvu hranu u sebi. Moram biti pribran; ne mogu joj otežavati muke. Ali to sada nije bitno. Mora te poslušati!"
"Ne mogu joj reci ništa što joj ti vec nisi rekao. Što bi ti htio? Da joj kažem da je glupa?
Vjerojatno to vec zna. Da joj kažem da ce umrijeti? Kladim se da i to zna."
"Možeš joj ponuditi to što ona želi."
E sad mi više uopce nije bio jasan. Je 1' i to od ludila?
"Nije me briga ni za što osim da joj sacuvam život", rekao je, odjednom usredotocen. "Ako želi imati dijete, neka ga slobodno ima. Po jedno dijete na svaki prst na ruci. Što god želi."
Napravio je jedan takt stanke. "Može imati i štenad, ako ne bude drugog nacina."
Pogled mu se na trenutak susreo s mojim, i lice mu je mahnitalo pod tankim slojem obuzdavanja. Tvrdo mi se mrštenje raspalo kad sam shvatio što je rekao, i osjetio sam da su mi se usta zgranuto objesila.
"Ali ne ovako!" prosiktao je prije nego što sam uspio doci k sebi. "Ne da taj st'or isisava život iz nje dok ja tu bespomocno stojim! Dok je gledam kako kopni i propada. Dok gledam kako je muci." Brzo je usisao dah, kao da ga je netko kresnuo u trbuh. "Moraš je natjerati da prestane biti nerazumna, Jacobe. Više me uopce ne želi slušati. Rosalie je stalno uz nju, puni joj glavu ludostima - štiti je. Ne, štiti stvora. Bellin život ništa joj ne znaci."
Iz grla mi je doprlo krkljanje, kao da se gušim.
Što on to meni govori? Da bi Bella trebala, što? Imati bebu? Sa mnom? Što? Kako? Zar se on to nje odrice? Ili možda misli da ne bi imala ništa protiv da je dijelimo?
"Kako god. Nije bitno, samo da ostane živa."
"To ti je najluda stvar koju si dosada rekao", promumljao sam.
"Ona te voli."
"Nedovoljno."
"Spremna je dati život da bi imala dijete. Možda bi prihvatila malo manje ekstremno rješenje."
"Zar ti nju uopce ne poznaješ?"
"Znam, znam. Nece je biti lako nagovoriti. Zato mi trebaš ti. Znaš kako razmišlja. Urazumi je."
Nisam mogao ni pomisliti na to što mi on predlaže. Bilo mi je previše. Nemoguce. Pogrešno.
Bolesno. Posuditi Bellu za vikend i onda je vratiti u ponedjeljak, kao film u videoteku? Tako spigano.
Tako primamljivo.
Nisam htio razmišljati, nisam si htio stvarati predodžbe, ali slike su mi svejedno došle.
Precesto sam na taj nacin snatrio o Belli, u vrijeme dok smo nas dvoje još možda mogli biti par, a i dugo nakon što je postalo jasno da ce mi od tih snatrenja ostati samo gnojne rane, jer nacina nema, nikakvog. Tada si nisam mogao pomoci. Sada se nisam mogao sprijeciti. Bella u mom zagrljaju, Bella uzdiše moje ime...
Još mi je gora bila ova nova slika koja mi nikad još nije izašla pred oci, slika koja po pravdi nije ni trebala postojati za mene. Ne još. Slika za koju sam znao da me ne bi morila godinama da mi je on nije sada pokazao u glavi. Ali zadržala mi se, puštajuci vitice kroz moj mozak kao korov -otrovan i neuništiv. Bella, zdrava i blistava, tako drugacija nego sada, ali u necemu ista: u tijelu, ne izoblicenom, promijenjenom na prirodniji nacin. Zaobljenom zbog moga djeteta.
Pokušao sam pobjeci od tog otrovnog korova mozgojedca. "Da Bellu urazumim? U kojem ti to svemiru živiš?"
"Barem pokušaj."
Brzo sam odmahnuo glavom. Cekao je, zanemarivši negativni odgovor jer je cuo da se dvoumim.
"Odakle ti sad ti psihopatski idiotizmi? Ti to smišljaš u hodu?"
"Mislim jedino o nacinima da je spasim otkako sam shvatio što je naumila. Za što je voljna umrijeti. Ali nisam znao kako da ti se javim. Znao sam da me neceš saslušati ako te nazovem. Otišao bih te uskoro potražiti, da nisi danas došao. Ali teško mi ju je napustiti, cak i na nekoliko minuta. Njezino stanje... tako se brzo mijenja. Stvor... raste. Brzo. Ne mogu je sada ostaviti." "Kakav je to stvor?"
"Nitko od nas pojma nema. Ali snažniji je od nje. Vec sada."
Odjednom sam ga vidio - u glavi mi se stvorilo to nabreklo cudovište koje ju razdire iznutra.
"Pomozi mi da ga sprijecim", prošaptao je. "Pomozi mi sprijeciti da se to dogodi."
"Kako? Davanjem usluga pastuha?" Nije se ni trznuo kad sam to rekao, ali ja se jesam.
"Stvarno si poremecen. Nece joj biti ni nakraj pameti da to posluša."
"Pokušaj. Više se nema što izgubiti. Kakve štete tu može biti?"
Može, na meni. Zar nisam i bez ovoga vec pretrpio dovoljno Bellinih odbijanja?
"Malo boli da je spasiš? Zar je to tako visoka cijena?" "Ali nece upaliti."
"Možda nece. Samo, možda je zbuni. Možda joj se odlucnost pokoleba. Meni je potreban samo jedan trenutak nedoumice."
"A onda ceš joj oduzeti ponudu pod nosom? 'Samo sam se šalio, Bella'?"
"Ako želi dijete, to ce i dobiti. Necu povuci svoju odluku."
Nisam mogao vjerovati da uopce razmišljam o tome. Bella bi me opalila u facu - nije da bi mene to narocito pogodilo, ali vjerojatno bi si opet slomila šaku. Ne bih mu smio dopustiti da razgovara sa mnom, da mi muti glavu. Trebao bih ga jednostavno ubiti odmah sada.
"Ne sada", šapnuo je. "Ne još. Bilo to ispravno ili ne, to bi je uništilo, što i sam znaš. Nema potrebe za žurbom. Ako te nece poslušati, dobit ceš svoju priliku. U trenutku kad Bellino srce prestane kucati, preklinjat cu te da me ubiješ."
"Neceš me dugo morati preklinjati."
Natruha iznurena osmijeha podigla mu je kutak usana. "Na to itekako racunam."
"Onda smo se dogovorili."
Kimnuo je glavom i pružio mi svoju hladnu, kamenu ruku.
Progutao sam gadenje i prihvatio njegovu ruku. Prsti su mi se sklopili oko kamena i jedanput smo se rukovali.
"Dogovorili smo se", složio se.


Nazad na vrh Ići dole
http://twilightserbia-4ever.vampire-legend.com
 
9.Nisam mogao ni da sanjam da se ovako nesto sprema
Nazad na vrh 
Strana 1 od 1
 Similar topics
-
» 13.Dobro je sto nisam gadljiv
» 10.Zasto jednostavno nisam otisao?Oh,da,zato sto sam idiot.

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Twilight Serbia :: Twilight saga :: Druga knjiga - Jacob-
Skoči na: