Twilight Serbia
DOBRODOSLI NA FORUM O TWILIGHT-U!!
P.S.Forum je noviji...
GOSTI NE VIDE CEO FORUM,TEK KAD SE REGG MOZETE VIDETI FORUM!A VERUJTE MI NECETE SAZALII!
TAKO DA SE TRAZE 2 MODERATORA i DIZAJNERE!!
REGISTRUJTE SE,BUDITE REDOVNI I AKO ZNATE DA RADITE U PS ILI IMATE ISKUSTVA SA FORUMIMA PRIJAVITE SE!
ADMIN TEAM!
Twilight Serbia
DOBRODOSLI NA FORUM O TWILIGHT-U!!
P.S.Forum je noviji...
GOSTI NE VIDE CEO FORUM,TEK KAD SE REGG MOZETE VIDETI FORUM!A VERUJTE MI NECETE SAZALII!
TAKO DA SE TRAZE 2 MODERATORA i DIZAJNERE!!
REGISTRUJTE SE,BUDITE REDOVNI I AKO ZNATE DA RADITE U PS ILI IMATE ISKUSTVA SA FORUMIMA PRIJAVITE SE!
ADMIN TEAM!
Twilight Serbia
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Twilight Serbia


 
PrijemPortalLatest imagesTražiRegistruj sePristupi

 

 20.Nova

Ići dole 
AutorPoruka
*TWILIGHT girl*
THE CULLEN CLAN
THE CULLEN CLAN
*TWILIGHT girl*


Ženski Ovan Broj poruka : 5935
Vampire age : 7381
Reputation : 1
Datum upisa : 11.06.2009
Godina : 28
Lokacija : in Forks with Edward.....xDD

20.Nova Empty
PočaljiNaslov: 20.Nova   20.Nova EmptyPet Jul 02, 2010 2:18 pm

Sve mi je bilo tako bistro. Oštro. Razluceno.
Blistavo svjetlo nada mnom i dalje je zasljepljujuce sjalo, a ipak sam bjelodano vidjela užarene niti unutar žarulje. Vidjela sam svaku duginu boju u bijeloj svjetlosti, kao i, na samome rubu spektra, osmu boju kojoj nisam znala ime.
Iza te svjetlosti mogla sam razaznati pojedine godove u tamnoj drvenoj oplati stropa. Ispred nje vidjela sam trunke prašine u zraku, strane koje im svjetlost dotice i strane koje su u mraku,
jasne i razdvojene. Vrtjele su se kao mali planeti, kružeci jedne oko drugih u nebeskom plesu.
Prašina je bila tako prekrasna da sam zgranuto udahnula; zrak mi je fijuknuo niz grlo, stvarajuci vrtlog medu trunkama. Nešto mi tu nije bilo u redu. Razmislila sam i shvatila da si tim potezom nisam donijela olakšanje. Zrak mi nije trebao. Pluca mi ga nisu išcekivala.
Nezainteresirano su reagirala na dotok.
Zrak mi nije trebao, ali svidao mi se. U njemu sam osjecala okus sobe oko sebe - okus ljupkih trunaka prašine, mješavinu ustajala zraka i pritoka nešto svježijega kroz otvorena vrata. Okus bogata daška svile. Okus blage natruhe necega toplog i poželjnog, necega što bi trebalo biti vlažno, ali nije... Od te arome grlo me suho zapeklo, slabim odjekom izgaranja od otrova, premda je aromu kvarilo nagrizanje klora i amonijaka. A iznad svega bio je okus što me
aromom gotovo podsjetio na med, ljiljane i sunce, snažniji od svega, bliži od svega ostaloga.
Cula sam zvuk ostalih, koji su ponovno disali sada kad sam i ja disala. Dah im se miješao s aromom koja je bila tek malcice drugacija od meda,
ljiljana i sunca, unoseci nove okuse. Cimeta, zumbula, kruške, morske vode, krušnog tijesta, borovine, vanilije, kože, mahovine, lavande, cokolade... u glavi sam imala desetke usporedbi, ali nijednoj nije posve odgovarala. Tako slatka i ugodna.
Televizor u prizemlju se stišao i cula sam kako netko - Rosalie? - premješta težinu na prvi kat.
Takoder sam cula nejasni, nabijajuci ritam, s glasom koji je ljutito vikao u taktu. Rap glazba?
Nacas sam se potpuno zbunila, a onda se zvuk izgubio, kao da je prošao auto spuštenih prozora.
Prenula sam se, shvativši da je možda upravo tako bilo. Zar mogu cuti sve do autoceste?
Nisam shvatila da me netko drži za ruku sve dok mi je ta osoba nije lagano stisnula. Kao i prije, kad je prikrivalo bol, moje se tijelo ponovno ukocilo od iznenadenja. Nisam ocekivala takav dodir. Koža je bila savršeno glatka, ali temperatura joj je bila pogrešna. Nije bila hladna.
Nakon te prve skamenjene sekunde šoka, tijelo mi je na taj nepoznati dodir reagiralo na nacin koji me još više zgranuo.
Zrak mi je šiknuo uz grlo i procijedio mi se kroz stisnute zube s potmulim, prijetecim zvukom, poput roja pcela. Prije nego što je zvuk prošao, mišici su mi se zgrcili i napeli, odmicuci se od neznanoga. Skocila sam s leda u tako naglom okretu da mi je soba trebala izgledati nepojmljivo mutno - ali nije. Vidjela sam svaku trunku prašine, svaki iver u drvenoj oplati zidova, svako zasebno vlakno mikroskopski precizno dok su mi u vrtnji prolazili pred ocima.
I tako, kad sam se našla u obrambenom cucnju uza zid - otprilike šesnaestinku sekunde kasnije - vec mi je bilo jasno što me to prepalo, kao i da sam pretjerano reagirala.
O. Pa jasno. Edvvard mi ne bi bio hladan na dodir. Sada smo oboje iste temperature.
Zadržala sam se u stavu još osminu sekunde, navikavajuci se na prizor pred sobom.
Edvvard je stajao nagnut preko operacijskog stola koji mi je bio lomaca, ruke ispružene prema meni, zabrinuta izraza lica.
Edvvardovo je lice bilo najvažnije, ali um mi je popisao sve ostalo na rubu vidnog polja, za svaki slucaj. Pokrenuo mi se neki nagon za obranu, pa sam automatski tražila bilo kakav znak opasnosti.
Moja vampirska obitelj oprezno je cekala uza suprotni zid pokraj vrata, s Emmettom i Jasperom na celu. Kao da opasnosti ima. Raširila sam nosnice, tražeci prijetnju. Nisam osjetila nikakav neprimjeren miris. Ona nejasna aroma necega slasnog - ali nagrdenog reskim kemikalijama - opet mi je poškakljala grlo, tako da me zaboljelo i zapeklo.
Alice je virnula iza Jasperova lakta s golemim osmijehom na licu; svjetlo se odbljesnulo od njezinih zuba u još jednoj osmobojnoj dugi.
Osmijeh me smirio, a onda su mi se sastavnice složile. Jasper i Emmett postavili su se na celo da zaštite ostale, kao što sam i pretpostavila. Ali nije mi smjesta bilo jasno to da sam ja ta opasnost.
Sve je to bilo usputno. Veci dio mojih osjecaja i moga uma i dalje je bio posvecen Edvvardovu licu.
Nikad ga nisam vidjela do ove sekunde.
Koliko sam puta zurila u Edvvarda i divila se njegovoj ljepoti? Koliko sam sati - dana, tjedana - svoga života provela u snivanju o onome što sam tada smatrala savršenstvom? Mislila sam da mu lice poznajem bolje nego vlastito. Bila sam uvjerena da je to jedina sigurna tjelesna stvar u cijelom mojem svijetu: besprijekornost Edvvardova lica.
Jednako sam tako mogla biti slijepa.
Prvi put sam mu vidjela lice sada, kad su mi koprena sjena i sputava-juca slabost ljudskosti spale s ociju. Zinula sam, a onda se pocela muciti s rjecnikom, jer nisam mogla pronaci prave izraze. Trebale su mi bolje rijeci.
U tom trenutku onaj drugi dio moje pozornosti ustvrdio je da tu nema nikakve opasnosti osim mene, pa sam se automatski uspravila iz cucnja; prošla je gotovo puna sekunda otkako sam bila na stolu.
Nacas sam se zauzela nacinom pokretanja svojega tijela. U trenutku kad sam odlucila uspravno stati, vec sam se ispravila. Nije postojao kratak odsjecak vremena u kojem se ta radnja zbila; promjena se dogodila trenutno, kao da pokreta nije ni bilo.
Nastavila sam zuriti u Edvvardovo lice, ponovno nepomicna.
Polako je pošao oko stola - za svaki korak trebalo mu je gotovo pola sekunde, svaki mu je korak tekao gipko kao prelijevanje rijecne vode preko glatkog kamenja - nastavljajuci pružati ruke.
Gledala sam eleganciju njegova prilaženja, upijala je svojim novim ocima.
"Bella?" oslovio me tihim, smirujucim tonom, ali briga u njegovu glasu prožela je moje ime napetošcu.
Nisam mu smjesta mogla odgovoriti, onako izgubljena u baršunastim pregibima njegova glasa. Bila je to najsavršenija simfonija, simfonija u jednom glazbalu, najprofinjenijem koje je ljudska ruka stvorila...
"Bella, ljubavi? Oprosti, znam da si dezorijentirana. Ali s tobom je sve u redu. Sve je kako treba."
Sve? Misli su mi se odvrtjele, zavojito se vracajuci na moj zadnji ljudski sat. Uspomena mi je vec djelovala mutno, kao da gledam kroz gusti, tamni veo - jer su moje ljudske oci bile poluslijepe. Sve mi je bilo tako zamuceno.
Kad je rekao da je sve kako treba, je li u to ukljucio i Renesmee? Gdje je ona? S Rosalie?
Pokušala sam se sjetiti njezina lica - znala sam da mi je bila prekrasna - ali jedilo me nastojanje da vidim kroz svoje ljudske uspomene. Lice joj je bilo obavijeno tamom, tako loše osvijetljeno...
Što je s Jacobom? Je li on kako treba? Mrzi li me sada moj napaceni najbolji prijatelj? Je li se vratio u Samov copor? Jesu li se i Seth i Leah?
Jesu li Cullenovi sigurni, ili je moja preobrazba raspirila rat s coporom? Pokriva li Edvvardova opcenita izjava sve to? Ili me on samo hoce primiriti?
A Charlie? Što cu mu sada reci? Sigurno je zvao dok sam gorjela. Što su mu kazali? Što on misli da mi se dogodilo?
Dok sam u sicušnom odsjecku sekunde razmišljala koje pitanje da prvo postavim, Edvvard je oprezno ispružio ruku i vršcima prstiju prešao po mome obrazu. Glatkima poput satena, mekima poput , a sada i potpuno uskladenima s temperaturom moje kože.
Kao da mi je njegov dodir prošao ispod površine kože, kroz same kosti moga lica. Osjecaj je bio pucketav, elektrican - sijevnuo mi je kroz kosti, pa niz kralježnicu, i zadrhtao mi u želucu.
Cekaj, pomislila sam kad mi se drhtanje rascvalo u toplinu, u žudnju. Zar nisam trebala to izgubiti? Zar nije odricanje od ovog osjecaja bilo ukljuceno u pogodbu?
Bila sam novorodena vampirica. Suha, vrela bol u grlu to mi je dokazivala. A znala sam što znaci pripadati novorodenima. Ljudske emocije i žudnje vratit ce mi se kasnije u nekom obliku, ali vec sam prihvatila da ih isprva necu osjecati. Samo žed. To je bio dogovor, cijena. Pristala sam je platiti.
Ali kad se Edvvardova ruka oblikovala prema konturama mojeg lica poput celika presvucenog satenom, strast je pohitala mojim isušenim žilama, pjevajuci mi od vrha glave do dna pete.
Podigao je savršenu obrvu, cekajuci da progovorim.
Bacila sam mu se u zagrljaj.
Ponovno nije bilo pokreta. U jednom trenutku stajala sam uspravno i mirno kao kip; u istom tom trenutku, on mi se našao u zagrljaju.
Topao - ili sam ga barem ja tako doživjela. Sa slatkim slasnim mirisom koji nikad nisam zapravo mogla opaziti svojim tupim ljudskim osjetilima, ali koji je bio stopostotno Edvvardov.
Pritisnula sam lice uz njegova glatka prsa.
A onda je nelagodno premjestio težinu. Odmaknuo se od mog zagrljaja. Podigla sam pogled prema njegovu licu, zbunjena i preplašena tim odbijanjem.
"Ovaj... pripazi, Bella. Au."
Naglo sam odmaknula ruke i sklopila ih iza leda cim sam shvatila.
Bila sam presnažna.
"Ups", bezglasno sam izgovorila.
Uputio mi je osmijeh kakav bi mi zaustavio srce, da je još kucalo.
"Bez panike, ljubavi", rekao je i podigao ruku da mi dotakne usne, razmaknute od užasa.
"Samo si trenutacno mrvicu snažnija od mene."
Obrve su mi se skupile. I to sam znala, ali to mi je bilo nadrealnije od svih ostalih dijelova ovoga vrhunski nadrealnog trenutka. Bila sam snažnija od Edvvarda. Natjerala sam ga da kaže au.
Njegova mi je ruka opet pomilovala obraz, a ja sam zamalo zaboravila svoju zgranutost kad mi je još jedan val strasti prostrujao nepomicnim tijelom.
Ove su emocije bile toliko snažnije od dosadašnjih da mi je bilo teško zadržati cvrst slijed misli, usprkos dodatnom prostoru u glavi. Nadjacavao me svaki novi osjet. Sjetila sam se da je Edvvard jednom rekao - njegov mi je glas u glavi bio slabašna sjena naspram kristalne, glazbene bistrine koju sam sada cula - da njegovu soju, našem soju, lako odluta pažnja. Bilo mi je jasno i zašto.
Najozbiljnije sam se usredotocila. Nešto sam mu morala reci. Ono najvažnije.
Vrlo oprezno, tako oprezno da mi se kretnja cak dala razabrati, izvukla sam desnu ruku iza leda i primaknula je njegovu obrazu da ga dotaknem. Nisam dopustila da mi pažnju odvuce ni biserna boja moje šake, ni glatka svila njegove kože, ni promjena koja mi je zujala u vršcima prstiju.Zagledala sam mu se u oci i prvi put zacula vlastiti glas.
"Volim te", rekla sam, ali zvucalo je kao pjesma. Glas mi je jecao i treperio poput zvona.
Osmijeh kojim mije odgovorio zabljesnuo me više nego ikada dok sam bila ljudska; sada sam ga zaista mogla vidjeti.
"Kao što ja volim tebe", kazao mi je.
Primio mi je lice dlanovima i primaknuo mi svoje - dovoljno polagano da me podsjeti na to da budem oprezna. Poljubio me, isprva paperjasto meko, a onda odjednom snažnije, žešce.
Pokušala sam se podsjetiti da budem pažljiva prema njemu, ali bilo mi je vrlo teško sjetiti se bilo cega u naletu dojmova, vrlo teško zadržati bilo kakvu suvislu misao.
Bilo mi je kao da me nikad prije nije poljubio - kao da nam je ovo prvi poljubac. A, istini za
volju, nikad me prije nije ovako poljubio.
Gotovo da me obuzela grižnja savjesti zbog toga. Pa sigurno ovime kršim ugovor. Nije
moguce da mi je dopušteno imati i ovo.
Premda mi kisik nije trebao, disanje mi se ubrzalo, pojurilo jednako brzo kao i dok sam
izgarala. Ovo je bila drugacija vrsta plamena.
Netko se nakašljao. Emmett. Smjesta sam prepoznala taj duboki zvuk, u isti mah i šaljiv i srdit.
Bila sam smetnula s uma da nismo sami. A onda sam shvatila da nacin na koji sam se sada
oplela oko Edwarda nije baš pristojan u društvu.
Od sramote sam se odmaknula za pola koraka još jednom trenutnom kretnjom.
Edvvard se zahihotao i zakoraknuo sa mnom, nastavljajuci me cvrsto držati oko struka. Lice
mu je blistalo - kao da mu je bijeli plamen gorio ispod dijamantne kože.
Nepotrebno sam udahnula da se primirim.
Kako je drugacije bilo ovo ljubljenje! Išcitavala sam izraz njegova lica dok sam usporedivala svoje nejasne ljudske uspomene s ovim bistrim, snažnim osjecajem. Izgledao je... pomalo samodopadno.
"Pa ti si se sve dosad suzdržavao sa mnom", optužila sam ga pjevnim glasom i malcice
stisnula oci.
Prasnuo je u smijeh, zraceci olakšanjem zbog toga što je sve prošlo -strah, bol, neizvjesnosti, cekanje, što je sve to sada iza nas. "Recimo da je tada to bilo nužno", podsjetio me. "Sada je na tebi red da ne slomiš mene." Ponovno se nasmijao.
Namrštila sam se dok sam razmišljala o tome, a onda Edvvard više nije bio jedini koji se smije.
Carlisle je obišao Emmetta i prišao mi hitrim koracima; oci su mu bile tek mrvicu oprezne, ali Jasper ga je pratio ukorak. Nikada prije nisam vidjela ni Carlisleovo lice, ne zaista. Dobila sam cudnu potrebu da trepnem - kao da sam pogledala u Sunce.
"Kako se osjecaš, Bella?" upitao me Carlisle.
Razmislila sam o tome na šezdesetcetvrtinku sekunde.
"Prepuna dojmova. Ima ih toliko..." Ušutjela sam, opet osluškujuci zvonki zvuk svoga glasa.
"Da, može to prilicno zbuniti."
Kratko sam, trzavo kimnula glavom. "Ali osjecam se kao ja. Recimo. Nisam to ocekivala."
Edvvardove ruke lagano su me stisnule oko struka. "Rekao sam ti", prišapnuo mi je.
"Prilicno dobro vladaš sobom", zamišljeno je rekao Carlisle. "Više nego što sam ja ocekivao,
cak i ako se uzme u obzir vrijeme koje si imala da se mentalno pripremiš za ovo."
Sjetila sam se divljih promjena raspoloženja i teškoca s pribranošcu, te šapnula: "Ne znam
baš."
Ozbiljno je kimnuo glavom, a onda su mu dragulji od ociju zasjali sa zanimanjem. "Cini se da smo ovaj put ucinili nešto kako treba s morfijem. Reci, cega se sjecaš iz procesa
preobrazbe?"
Oklijevala sam, silno svjesna kako mi Edvvardov dah dodiruje obraz i šalje mi trnce kroz kožu.
"Sve mi je... prije bilo vrlo nejasno. Sjecam se da beba nije mogla disati..."
Pogledala sam Edvvarda, nacas prestrašena tim sjecanjem.
"Renesmee je zdrava i dobro se osjeca", obecao mi je sa sjajem u ocima koji nikad prije nisam vidjela. Izgovorio je njezino ime sa suzdržanim žarom. Sa strahopoštovanjem. Onako kako vjernici govore o svojim bogovima. "Cega se sjecaš nakon toga?"
Usredotocila sam se na svoje pokeraško lice. Laganje mi nikad nije narocito išlo. "Teško mi se sjetiti. Prije mi je bilo tako mracno. A onda... otvorila sam oci i sve sam vidjela."
"Cudesno", kazao je Carlisle ispod glasa, a oci su mu se zakrijesile.
Obuzela me nelagoda, pa sam pricekala da mi se obrazi zažare i izdaju me. A onda sam se
sjetila da više nikada necu porumenjeti. Možda ce to zaštititi Edvvarda od istine.
Samo, morat cu naci nacina da dadem to Carlisleu do znanja. Jednog dana. Ako opet bude
morao stvoriti vampira. Mogucnost za to bila je vrlo mala, zbog cega mi je bilo manje
neugodno lagati.
"Htio bih da razmisliš - da mi kažeš sve cega se sjecaš", uzbudeno je ostao uporan Carlisle, a ja nisam mogla sprijeciti grimasu koja mi je nacas prešla licem. Nisam htjela samo lagati i lagati, jer bi mi nešto moglo pobjeci. A nisam htjela ni razmišljati o izgaranju. Za razliku od ljudskih sjecanja, taj mi je dio bio savršeno bistar i otkrila sam da ga se mogu prisjetiti nesnosno precizno.
"O, tako mi je žao, Bella", smjesta se ispricao Carlisle. "Pa jasno da ti je žed sada vrlo
neugodna. Možemo mi o tome i naknadno."
Sve dok to nije spomenuo, žed mi zapravo nije bila nepodnošljiva. U glavi mi je bilo toliko
prostora. Zaseban dio mojega mozga gotovo je refleksno pratio što se zbiva s grlom koje me pece. Onako kako se moj bivši mozak bavio disanjem i treptanjem.
Ali Carlisleova pretpostavka podsjetila me na to koliko me pece. Odjednom više nisam mogla misliti ni o cemu drugome osim o toj suhoj boli, a što sam više mislila na nju, više me boljelo.
Ruka mi je poletjela prema grlu da ga primi, kao da mogu izvana utrnuti vatru. Koža na vratu bila mi je cudna pod prstima. Tako glatka da je bila nekako meka, premda je takoder bila tvrda kao kamen.
Edvvard je spustio ruke i primio me za drugu šaku, nježno me povlaceci. "Idemo u lov, Bella."
Jace sam raširila oci, a bol žedanja mi se povukla, nadomještena šokom. Ja? U lov? S
Edvvardom? Ali... kako? Nisam znala kako.
Primijetio mi je na licu da sam se prepala, pa me obodrio smiješkom. "Sasvim je lako, ljubavi.
Ide to nagonski. Bez brige, pokazat cu ti." Kad se nisam pomaknula, uputio mi je svoj izvijeni osmijeh i podigao obrve. "A imao sam dojam da si oduvijek željela vidjeti kako lovim."
Kratko sam se nasmijala (dio mene u cudu je cuo taj zvonki zvuk) jer mi je bilo smiješno kad me tim rijecima podsjetio na naše maglovite ljudske razgovore. A onda mi je trebala cijela sekunda da u glavi na brzinu odvrtim te prve dane s Edvvardom - pravi pocetak moga života - kako ih nikada ne bih zaboravila. Nisam ocekivala da ce mi prisjecanja biti tako nelagodna.
Kao da škiljim ne bih li nešto vidjela kroz posve mutnu vodu. Iz Rosaliena iskustva znala sam da necu postupno izgubiti svoje ljudske uspomene budem li dovoljno mislila na njih. Nisam htjela zaboraviti ni minutu provedenu uz Edvvarda, cak ni sada, kad se vjecnost prostrla ispred nas. Morat cu se pobrinuti za to da mi se te ljudske uspomene cvrsto usijeku u nepogrešivi vampirski um.
"Hocemo li?" upitao me Edvvard. Primio mi je ruku koju sam još držala na vratu. Prstima je
prešao preko stupa moga vrata, gladeci ga. "Ne bih želio da trpiš", tiho mi je prišapnuo. Tako tiho da ga prije ne bih uopce mogla cuti.
"Dobro mije", rekla sam od zaostale ljudske navike. "Cekaj. Najprije." Bilo je toliko toga. Nisam ni stigla postaviti pitanja. Bilo je bitnijih stvari od ove žedi.
Sada se oglasio Carlisle. "Da?" "Htjela bih vidjeti nju. Renesmee."
Bilo mi je neobicno teško izgovoriti njezino ime. Moju kcer, te mi je rijeci bilo još teže pomisliti.
Sve mije to djelovalo tako daleko. Pokušala sam se sjetiti kako mi je bilo prije tri dana i ruke su mi se automatski istrgnule iz Edvvardovih i spustile na trbuh.
Ravan. Prazan. Zgrabila sam blijedu svilu što mi je prekrivala kožu, ponovno uspanicena, dok je beznacajan dio moje svijesti zapažao kako me to sigurno Alice odjenula.
Znala sam da ništa nije preostalo u meni, i nejasno sam se sjecala krvavog prizora porodaja, ali fizicki dokaz i dalje mi je teško išao u glavu. Malu sam ritalicu samo znala voljeti u sebi.
Izvan mene, cinila mi se kao nešto što sam sigurno izmislila. San koji blijedi - san koji je
napola bio mora.
Dok sam se pokušavala nositi sa zbunjenošcu, opazila sam da su Edvvard i Carlisle
suzdržano razmijenili poglede.
"Što?" oštro sam ih upitala.
"Bella", rekao mi je Edvvard smirujucim tonom. "To ne bi baš bilo pametno. Napola je ljudska, ljubavi. Srce joj kuca, a žilama joj tece krv. Sve dok ne budemo posve sigurni da si obuzdala žed... Ne bi je željela dovesti u opasnost, zar ne?"
Namrštila sam se. Pa jasno da to sigurno ne želim.
Zar ne mogu obuzdavati samu sebe? Zbunjena sam, da. Lako izgubim pozornost, da. Ali
opasna? Za nju? Za svoju kcer?
Nisam mogla biti sigurna da je odgovor nijecan. Zato cu se morati strpjeti. To mije zvucalo
teško. Jer, sve dok je ponovno ne vidim, nece biti stvarna. Samo sve bljedi san... o neznanki...
"Gdje je?" Naculila sam uši, te razabrala srce koje kuca kat ispod mene. Cula sam disanje
više od jedne osobe - i to tiho, kao da i oni osluškuju. Takoder se cuo neki treperav zvuk, neko prebiranje koje nisam uspijevala prepoznati...
A zvuk kucanja srca bio je tako socan i privlacan da mi je slina potekla na usta.
Znaci, svakako cu morati nauciti loviti prije nego što vidim nju. Svoju bebicu neznanku.
"Je li Rosalie s njom?"
"Da", odsjecno mi je odgovorio Edvvard, i uvidjela sam da mu smeta nešto na što je pomislio.
Mislio sam da su on i Rose prešli preko svoje razmirice. Zar je neprijateljstvo opet planulo?
Prije nego što sam stigla pitati, odmaknuo mi je ruke sa spljoštenog trbuha i opet ih blago
povukao.
"Cekaj", ponovno sam se pobunila, nastojeci se usredotociti. "Sto je s Jacobom? I Charliejem?
Reci mi sve što sam propustila. Koliko sam dugo bila... u nesvijesti?"
Edvvard kao da nije primijetio moje oklijevanje s tom završnom rijeci. Umjesto toga, razmijenio je još jedan oprezan pogled s Carlisleom.
"U cemu je problem?" prošaptala sam.

"Ni u cemu nije problem", kazao mi je Carlisle, neobicno naglasivši zadnju rijec. "Ništa se nije narocito promijenilo, zapravo - nisi bila pri svijesti tek nešto više od dva dana. Prošlo je vrlo brzo, kako to inace zna biti. Edvvard je izvrsno obavio posao. Vrlo inovativno - sam se sjetio dati ti otrov injekcijom ravno u srce." Zastao je da uputi ponosan osmijeh sinu, a onda je uzdahnuo. "Jacob je još uvijek tu, a Charlie vjeruje da si bolesna. Misli da si u ovom trenutku na pretragama u CDC-u u Atlanti. Dali smo mu netocan broj telefona, što ga frustrira. Cesto razgovara s Esme."
"Trebala bih ga nazvati..." promrmljala sam sebi u bradu, ali dok sam slušala vlastiti glas,
shvatila sam nove poteškoce. Njemu ovaj glas nece biti poznat. Nece ga smiriti. A onda sam
se sjetila što me prije toga iznenadilo. "Samo malo - Jacob je još uvijek tu?"
Razmijenili su još jedan letimican pogled.
"Bella", brzo je rekao Edvvard. "Mnogo toga valja raspraviti, ali najprije bismo se trebali
pobrinuti za tebe. Sigurno trpiš bolove..."
Kad mi je to spomenuo, prisjetila sam se kako me grlo pece i grcevito progutala. "Ali Jacob—"
"Imamo sve vrijeme svijeta za objašnjenja, ljubavi", nježno me podsjetio.
Naravno. Mogu još malo pricekati na odgovor; bit ce mi lakše slušati nakon što mi silovita bol plamene žedi više ne bude raspršivala pozornost. "Okej."
"Cekaj, cekaj, cekaj", zacvrkutala je Alice s vrata. Plesno je prešla prostoriju, sneno elegantna.
Kao i kod Edvvarda i Carlislea, osjetila sam izvjestan šok kad sam joj prvi put zaista vidjela
lice. Kako krasno. "Obecala si da cu biti uz tebe prvi put! Sto ako vas dvoje protrcite pokraj
svoga odraza?"
"Alice—", pobunio se Edvvard.
"Za sekundu sam gotova!" I s tim je rijecima Alice šmugnula iz sobe. Edvvard je uzdahnuo. "O cemu ona to govori?"
Ali Alice se vec vratila, donoseci golemo zrcalo u pozlacenom okviru iz Rosaliene sobe,
gotovo dvostruko više od sebe, a i nekoliko puta šire.
Jasper je cijelo to vrijeme bio tako miran i tih da ga nisam zapazila otkako je ušao iza
Carlislea. Sad se opet pomaknuo, da zaštitnicki stane nad Alice, netremice promatrajuci izraz mojega lica. Jer ja sam ovdje bila opasnost.
Znala sam da zacijelo provjerava i raspoloženje koje me okružuje, tako da je zacijelo osjetio kako sam se naglo zgranula pri pogledu na njegovo lice, kad sam ga prvi put istinski
promotrila.
Ožiljci preostali iz njegova prethodnog života s vojskama novorodenih na Jugu bili su
uglavnom nevidljivi mojim coravim ljudskim ocima. Uspijevala sam razaznati da uopce postoje tek pri jarkom svjetlu, koje je reljefno isticalo njihove blago izbocene oblike.
Sad kad sam progledala, ti su mi ožiljci bili najistaknutija Jasperova osobina. Bilo mi je teško odmaknuti pogled s njegova izmrcvarena vrata i celjusti - teško povjerovati da bi cak i vampir mogao preživjeti ugrize tolikih zubala na svome grkljanu.
Nagonski sam se obrambeno napela. Svaki vampir koji bi vidio Jaspera jednako bi reagirao. Ti su ožiljci bili poput obasjana jumbo-plakata. Opasan je, izvikivali su. Koliko je vampira pokušalo ubiti Jaspera? Stotine? Tisuce? Jednako onoliko koliko ih je u tom pokušaju poginulo.
Jasper je i vidio i osjetio moje procjenjivanje, moj oprez, i oporo se osmjehnuo.
"Edvvard mije spocitao što te nisam stavila pred zrcalo prije vjencanja", rekla je Alice,
odvracajuci mi pažnju od svoga zastrašujuceg ljubavnika. "Necu da mi opet dade takve
jezikove juhe."
"Jezikove juhe?" sumnjicavo je upitao Edvvard, zadižuci obrvu.
"Možda malo preuvelicavam", odsutno je promrmljala i okrenula zrcalo prema meni.
"A možda i ovime iskljucivo udovoljavaš svojim voajerskim potrebama", otpovrnuo joj je.
Alice mu je namignula.
Bila sam svjesna ovog prepucavanja samo manjim dijelom svoje pozornosti. Veci dio je
potpuno zaokupila prilika u odrazu.
Prva reakcija bila mije zadovoljstvo bez razmišljanja. Tudinsko stvorenje u ogledalu
neprijeporno je bilo prekrasno, u svakom pogledu lijepo poput Alice ili Esme. Bila je gipka cak i dok je stajala nepomicno, a besprijekorno joj je lice bilo blijedo kao Mjesec spram okvira tamne, teške kose. Udovi su joj bili glatki i snažni, a koža joj se blago ljeskala, svjetlucava poput bisera.
Druga mi je reakcija bila užasnutost.
Pa tko je ona? Na prvi pogled nisam uspjela pronaci svoje lice bilo gdje u glatkim, savršenim površinama koje su tvorile njezino.
A tek oci! Iako sam znala da ih valja ocekivati, od njezinih sam se ociju svejedno stresla od
straha.
Cijelo vrijeme dok sam je proucavala i reagirala, lice joj je bilo savršeno pribrano, skulptura božice na kojoj se nije vidio ni tracak previranja u meni. A onda su joj se pune usne pomaknule.
"Oci?" prošaptala sam, ne želeci reci moje oci. "Koliko još?"
"Promijenit ce se za nekoliko mjeseci", rekao mije Edvvard tihim, smi-rujucim glasom.
"Životinjska krv razblaži boju brže od prehrane ljudskom krvlju. Prvo ce postati jantarne, a
zatim zlatne."
Oci ce mi plamtjeti poput svirepih crvenih plamenova još nekoliko mjeseci?
"Mjeseci?" Glas mi se sada pojacao od stresa. Onoj u odrazu, pak, savršene obrve podigle su se u nevjerici nad zažarenim, žestokocrvenim ocima - jarkijim od svih koje sam dotad vidjela.
Jasper je koraknuo prema meni, ustrašen snagom moje iznenadne tjeskobe. I predobro je
poznavao mlade vampire; je li ova emocija pretkazivala neki pogrešan korak koji cu uciniti?
Nitko mi nije odgovorio na pitanje. Pogledala sam u stranu, prema Edvvardu i Alice. Oboma su oci bile blago nefokusirane - zbog reakcije na Jasperovu nelagodu. Osluškivali su koji joj je uzrok, predvidali neposredan razvoj zbivanja.
Još jedanput sam duboko, nepotrebno udahnula.
"Ne, dobro mi je", obecala sam im. Oci su mi nacas pale na neznanku u zrcalu. "Samo kad... moram puno toga prihvatiti u isti mah."
Jasperu se celo naboralo, što mu je istaknulo dva ožiljka iznad lijevog oka.
"Ne znam", promrmljao je Edvvard.
Žena u zrcalu se namrštila. "Koje mi je to pitanje promaknulo?" Edvvard se iscerio. "Jasperu
nije jasno kako to izvodiš."
"Kako što izvodim?"
"Kako obuzdavaš svoje emocije, Bella", odgovorio mije Jasper. "Nikad nisam vidio nijednog
novorodenog koji bi mogao to izvesti - tako zaustaviti emociju u punom jeku. Bila si uzrujana, ali kad si opazila da smo se zabrinuli, zauzdala si taj osjecaj i iznova ovladala sobom. Bio sam spreman pružiti ti pomoc, ali nije ti trebala."
"To nije u redu?" upitala sam. Tijelo mi se automatski ukipilo dok sam cekala njegovu presudu.
"Ma ne", rekao je, ali zvucao je nesigurno.
Edward me pomilovao niz ruku, kao da me potice da prestanem biti ukocena. "Jako nas se
dojmilo, Bella, ali ne shvacamo o cemu je rijec. Ne znamo koliko to može istrajati."
Razmislila sam o tome na djelic sekunde. Hocu li svaki cas puknuti? Pretvoriti se u cudovište?
Nisam osjecala da to nailazi... Možda nema nacina da se takvo što predvidi.
"Ali, što kažeš?" upitala me Alice, sada pomalo nestrpljivo, i pokazala \ prema zrcalu.
"Nisam sigurna", odvagnula sam odgovor, ne želeci priznati koliko sam se zaista prestrašila.
Zurila sam u tu ljepoticu stravicnih ociju, ne bih li ugledala neki dio sebe. Bilo je necega u
obliku njezinih usana - kad bi se zanemarila zapanjujuca ljepota, stajala je tvrdnja da joj je
gornja usnica pomalo neuravnotežena, mrvicu previše puna da bi odgovarala donjoj. Malcice mi je laknulo kad sam pronašla taj poznati sitni nedostatak. Možda je i ostatak mene tu negdje.
Pokusno sam podigla ruku, a žena u odrazu izvela je isti pokret i takoder dotaknula svoje lice.
Oprezno me gledala grimiznim ocima.
Edvvard je uzdahnuo.
Okrenula sam se od nje da pogledam njega, podigavši obrvu. "Razocaran si?" upitala sam ga.
Zvonki mi je glas zvucao suzdržano. Nasmijao se. "Da", priznao je.
Osjetila sam šok kroz krinku pribranosti na svome licu, a smjesta za njim i povrijedenost.
Alice je zarežala. Jasper se opet nagnuo, samo cekajuci da puknem.
Ali Edvvard ih je zanemario, rukama cvrsto obujmio moje odnedavna ukipljeno tijelo i pritisnuo usne na moj obraz. "Da znaš da sam se nadao da cu moci cuti tvoj um, sad kad je slicniji mome", prišapnuo mi je. "A evo, osujecen sam kao i uvijek, i pitam se što li se to tebi mota po glavi."
Smjesta mi je laknulo.
"A cuj", kazala sam vedro, s olakšanjem zbog toga što su moje misli i dalje moje. "Izgleda da mi mozak nikada nece raditi kako treba. Barem sam zgodna."
Kako sam se prilagodavala, bivalo mi je sve lakše šaliti se s njim, razmišljati pravocrtno. Biti svoja.
Edvvard mi je zarežao na uho. "Bella, ti nikad nisi bila samo zgodna."
Zatim je odmaknuo lice od mojega i uzdahnuo. "Da, dobro, dobro", rekao je nekome.
"Što je?" upitala sam ga.
"Jasper je zbog tebe iz sekunde u sekundu sve napetiji. Možda se malo opusti kad se vratiš iz lova."
Pogledala sam Jasperovo zabrinuto lice i kimnula. Nisam htjela puknuti ovdje, ako mi se to
sprema. Bolje da sam okružena drvecem nego obitelji.
"Okej. Idemo u lov", složila sam se, a želudac mije zadrhtao od napetosti živaca i išcekivanja.
Odmaknula sam Edvvardove ruke sa sebe, zadržavši jednu njegovu ruku, i okrenula leda toj cudnoj ljepotici u zrcalu.




Nazad na vrh Ići dole
http://twilightserbia-4ever.vampire-legend.com
 
20.Nova
Nazad na vrh 
Strana 1 od 1

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Twilight Serbia :: Twilight saga :: Treca knjiga - Bella-
Skoči na: