Kroz prozor?" upitala sam ga, gledajuci s prvog kata.
Nikada me ozbiljno nije plašila visina kao takva, ali mogucnost mi je sada djelovala manje privlacno, jer sam svaku sitnicu vidjela tako jasno. Rubovi kamenja tamo dolje bili su oštriji nego što sam mislila.
Edvvard se osmjehnuo. "To je najprakticniji izlaz. Ako se bojiš, mogu te ponijeti."
"Imamo cijelu vjecnost, a ti se brineš zbog vremena koje bismo utrošili na odlazak do stražnjih vrata?"
Blago se namrštio. "Renesmee i Jacob su u prizemlju..."
"O."
Tocno. Sada sam ja cudovište. Moram se kloniti mirisa koji bi mogli probuditi moju divlju stranu. Narocito ljudi koje volim. Ukljucujuci cak i one koje zapravo još ne poznajem.
"Je li Renesmee... okej... dok je Jacob tamo?" prošaptala sam. Sa zakašnjenjem sam shvatila da je ono što sam cula odozdo zacijelo bilo Jacobovo srce. Opet sam pažljivo osluhnula, ali cula sam samo to jedno, postojano bilo. "Njemu ona nije baš draga."
Edvvard je nekako cudno stisnuo usne. "Vjeruj mi, posve je sigurna. Znam tocno što Jacob misli."
"Naravno", promrmljala sam i opet pogledala prema zemlji.
"Odugovlaciš?" izazvao me.
"Malo. Ne znam kako..."
I postala sam vrlo svjesna obitelji koja me šutke gleda odostraga. Uglavnom šutke. Emmett se vec jedanput zahihotao sebi u bradu. Pogriješim li
jedan jedini put, pocet ce se valjati po podu. A onda ce poceti podbadanja
0 jedinoj nespretnoj vampirici na svijetu...
A ova haljina - u koju me Alice obukla bez moga znanja, sigurno negdje u vrijeme dok sam bila izgubljena u izgaranju - nije bila odjeca koju bih izabrala ni za skakanje ni za lov. Pripijena ledenoplava svila? Odakle joj pomisao da bi mi takvo što trebalo? Zar je poslije cocktail-party?
"Gledaj mene", rekao je Edvvard. A onda je vrlo opušteno iskoracio kroz visoki, otvoreni prozor i propao.
Pažljivo sam ga promatrala, analizirajuci kut pod kojim je savio koljena da ublaži doskok. Zvuk njegova slijetanja bio je vrlo slab - prigušeni tresak koji je mogao potjecati od tihog zatvaranja vrata, ili nježna odlaganja knjige na stol.
Nije mi izgledalo teško.
Stišcuci zube od koncentriranja, pokušala sam oponašati njegov nehajan iskorak u prazninu.
Ha! Zemlja kao da mi se približila tako sporo da mi nije bio nikakav problem namjestiti stopala - u kakve me to cipele Alice obula? U stiletice? Pa sišla je s uma - tako da moje blesave cipele zauzmu tocno pravi položaj
1 da mi doskok ne bude ništa drugaciji od koraka na ravnoj površini.
Primila sam udar prednjim dijelom stopala, da mi tanke potpetice ne puknu. Imala sam dojam da sam sletjela jednako tiho kao on. Široko sam mu se osmjehnula.
"Imaš pravo. Baš lako."
Uzvratio mi je osmijehom. "Bella?"
"Da?"
"To je bilo vrlo graciozno - cak i za vampirske pojmove."
Razmislila sam nacas o tome, a onda se osmjehnula od uha do uha. Daje to rekao tek tako, Emmett bi prasnuo u smijeh. Ali njegova opaska nikom nije bila smiješna, pa je ocito bila tocna. Mene je to prvi put netko opisao rijecju graciozno u cijelom životu... ili, dobro, postojanju, uglavnom.
"Hvala ti", rekla sam mu.
A onda sam izula srebrnkaste satenske cipelice jednu po jednu i zajedno ih bacila natrag kroz otvoreni prozor. Možda malcice prejako, ali cula sam da ih je netko ulovio prije nego što su stigle oštetiti drvene panele.
Alice je progundala: "Smisao za modu nije joj se poboljšao toliko koliko smisao za ravnotežu."
Edvvard me primio za ruku - nisam se mogla prestati diviti glatkoci, ugodnoj temperaturi njegove kože - i jurnuo stražnjim dvorištem prema obali rijeke. Bez napora sam pratila njegov korak.
Sve što ima veze s tjelesnošcu djelovalo mi je vrlo jednostavno.
"Preplivat cemo je?" upitala sam ga kad smo zastali pred vodom.
"Pa da ti upropastimo tu lijepu haljinu? Ne. Preskocit cemo je."
Stisnula sam usne, razmišljajuci. Rijeka je na ovome mjestu bila široka pedesetak metara.
"Idi prvi", rekla sam.
Dotaknuo mi je obraz, brzo se vratio za dva koraka, te pretrcao ta dva koraka i odrazio se s plosnata kamena cvrsto usadena u obalu. Pažljivo sam pratila bljesak pokreta dok je u luku letio preko vode, prevrnuvši se na kraju preko glave prije nego što ce nestati u gustom drvecu na drugoj strani rijeke.
"Pravi se važan", promrsila sam i zacula njegov nevidljivi smijeh.
Uzmaknula sam pet koraka, za svaki slucaj, i duboko udahnula.
Odjednom me opet obuzela strepnja. Ne zato što bih mogla pasti i ozlijediti se - više me brinulo to što bih mogla ozlijediti šumu.
Polako mi je naišla, ali sada sam je osjecala - sirovu, masivnu snagu što mi pršti u udovima.
Iznenada sam bila sigurna da kad bih poželjela prokopati tunel ispod rijeke, rovanjem ili nabijanjem probiti put sve do stijene, ne bih na to utrošila previše vremena. Predmeti oko mene - drvece, grmlje, kamenje... kuca - svi su mi poceli djelovati vrlo lomljivo.
Usrdno se nadajuci da Esme nije narocito privržena nijednom konkretnom stablu na suprotnoj strani rijeke, zakoraknula sam. A onda sam naglo zastala kad mi se napeti saten rasparao za više od pedlja uz bedro. Alice!
Pa, Alice se uvijek odnosila prema odjeci kao da je to potrošna roba, namijenjena jednokratnoj uporabi, tako da joj ovo ne bi trebalo smetati. Sagnula sam se da oprezno vršcima prstiju primim porub na neoštecenom desnom šavu, te najslabijim mogucim povlacenjem rastrgnula
haljinu sve do vrha bedra. Zatim sam popravila suprotnu stranu da pristaje.
Mnogo bolje.
Cula sam prigušeni smijeh iz kuce, cak i nekoga tko škrguce zubima. Smijeh je dopirao i s kata i iz prizemlja, a vrlo sam lako prepoznala i mnogo drugaciji, grubi, grleni hihot s donje razine.
Znaci, i Jacob me promatra? Nisam si mogla predociti što on sada misli, ili što još uvijek tu radi. Dosad sam zamišljala kako ce se naš ponovni
sastanak - bude li mi on ikada mogao oprostiti - zbiti u nekom dalekom trenutku u buducnosti, kad postanem stabilnija, a vrijeme izlijeci rane koje sam nanijela njegovu srcu.
Nisam se okrenula da ga sada pogledam, na oprezu zbog moguceg hira. Ne bi valjalo da dopustim bilo kojoj emociji da mi presnažno obuzme raspoloženje. I zbog Jasperovih strahovanja bila sam sva napeta. Morat cu u lov prije bavljenja bilo cim drugim. Htjela sam smetnuti sve ostalo s uma kako bih se mogla usredotociti.
"Bella?" pozvao me Edvvard iz šume, sve bližim glasom. "Bi li htjela opet vidjeti?"
Ali svega sam se savršeno sjecala, naravno, a nisam htjela pružiti Em-mettu razlog da mu moje obrazovanje bude još smješnije. Ovo je bilo tjelesno - pa bi trebalo ici nagonski. I tako sam duboko udahnula i potrcala prema rijeci.
Kako mi haljina više nije smetala, trebao mi je samo jedan dug odskok da stignem do obale vode. Tek osamdesetcetvrtinka sekunde, a vremena je ipak bilo napretek - oci i misli kretale su mi se tako brzo da mi je jedan korak bio dovoljan. Bilo mi je jednostavno postaviti desno stopalo baš kako treba na plosnati kamen i uložiti primjeren pritisak da mi se tijelo vine u zrak.
Više sam marila za ciljanje nego za silu, pa sam pogriješila u kolicini potrebne sile - ali barem nisam pogriješila u smislu koji bi znacio pljusak u vodu. Širina od pedeset metara bila mi je malciceprelaka...Osjetila sam se cudno, ushiceno, nabijeno energijom, ali trajalo je kratko. Morala je proci još cijela jedna sekunda, a onda sam se našla na suprotnoj strani.
Ocekivala sam da ce mi gusto drvece biti problematicno, ali neocekivano mi je pomoglo. Bilo mi je jednostavno ispružiti jednu sigurnu ruku kad sam pocela padati natrag prema zemlji duboko u šumi i uloviti se za zgodno postavljenu granu; lagano sam se prebacila s grane na granu i sletjela na vrške prstiju, još uvijek udaljena pet metara od tla na širokom izboju debla sitkine smreke.
Bilo je fenomenalno.
Kroz odzvanjanje moga oduševljenog smijeha cula sam kako Edvvard hita da me pronade.
Skok mi je bio dvostruko dulji od njegovoga. Kad je stigao do moga stabla, oci su mu bile
razrogacene. Vješto sam skocila s grane do njega i opet se bešumno docekala prednjim
dijelom stopala.
"Je li bilo dobro?" zanimalo me, dok sam od uzbudenja ubrzano disala.
"Vrlo dobro." Uputio mije pohvalan osmijeh, ali tako nehajan ton nije odgovarao iznenadenom izrazu njegovih ociju.
"Hocemo opet?"
"Usredotoci se, Bella - krenuli smo u lov." "A da, tocno." Kimnula sam glavom. "Lov."
"Slijedi me... ako možeš." Iscerio se, odjednom me podrugljivo pogledao i naglo potrcao.
Bio je brži od mene. Pojma nemam kako je uspijevao pokretati noge tako zasljepljujucom
brzinom, ali bila je nadmocna mojoj. Medutim, bila sam snažnija, pa sam svakim svojim
korakom prelazila koliko on sa svoja tri. I tako sam letjela s njim kroz mrežu živoga zelenila, njemu uz bok, nipošto ga ne slijedeci. Nisam si mogla pomoci a da se tiho ne nasmijem od uzbudenja kojim me to proželo; smijeh me nije usporio, niti mi je poremetio usredotocenost.
Napokon sam mogla shvatiti zašto se Edvvard nikad nije sudarao s drvecem u trku - a to me pitanje oduvijek kopkalo. Radilo se o osebujnom osjecaju, o ravnoteži brzine i bistrine. Jer, dok sam jezdila gustim labirintom boje zada, preko njega, ispod njega i kroz njega tempom koji je trebao svesti sve oko mene na razmazanu mrlju zelenila, jasno sam razabirala svaki listic na svakoj grancici svakog nebitnog grma pokraj kojeg sam prolazila.
Brzina mi je stvarala vjetar na kojem su mi vijorile kosa i podrapana haljina, i koji mi je
djelovao toplo na koži, premda sam znala da ne bi trebao. Baš kao što mi neravno šumsko tlo ne bi trebalo djelovati meko kao baršun pod bosim tabanima, a šibanje granja po koži ne bi trebalo djelovati poput milovanja perjem.
U šumi je bilo daleko više života nego što sam pojma imala - kojekakva stvorenjca za koja
nisam ni slutila da postoje vrvjela su lišcem oko mene. Sva bi utihnula od našeg prolaska,
dišuci brže u strahu. Životinje ocito daleko mudrije reagiraju na naš miris nego ljudi. Na mene je svakako djelovao upravo suprotno.
Stalno sam cekala da ostanem bez daha, ali disala sam bez napora. Cekala sam i da me
mišici pocnu peci, ali snaga kao da mi se samo povecavala kako sam se privikavala na ovaj
korak. Sve sam dulje grabila u trku, pa se on uskoro poceo truditi da održi moj tempo. Opet
sam se ushiceno nasmijala kad sam cula kako zaostaje. Sad su mi bose noge tako rijetko
doticale zemlju da sam imala dojam prije da letim negoli da trcim.
"Bella", suho me pozvao ravnim, lijenim glasom. Ništa drugo nisam više cula; stao je.
Na trenutak sam razmislila o pobuni.
Ali okrenula sam se, s uzdahom, i lagano skoknula do njega, stotinjak metara otraga.
Pogledala sam ga s išcekivanjem. Smješkao se, podignute obrve. Bio je tako lijep da sam
samo mogla buljiti.
"Jesi li mislila ostati u ovoj zemlji?" upitao me zabavljeno. "Ili si mislila danas produžiti u
Kanadu?"
"Ovdje je u redu", složila sam se, obracajuci manje pozornosti na ono što mi govori, a više na hipnoticko gibanje njegovih usana pri govoru. Bilo mi je teško sprijeciti da me snažne nove oci stalno ne zbunjuju svježim pogledima. "Sto lovimo?"
"Sjeverne jelene. Mislio sam da za prvi put izaberemo nešto lagano..." Ušutio je kad su mi se oci stisnule na rijec lagano.
Ali nisam mislila raspravljati; bila sam odviše žedna. Cim sam pocela misliti na to kako me grlo suho pece, samo sam na to mogla misliti. Nema sumnje, pogoršava mi se. Osjecaj u ustima bio mi je kao cetiri popodne vruceg lipanjskog dana u Dolini smrti.
"Gdje?" upitala sam ga, nestrpljivo pregledavajuci drvece. Sad kad sam se posvetila žedi, kao da mi se svaka misao u glavi prožela njome, kao da mi je prožela ugodnije pomisli na trcanje i Edvvardove usne i ljubljenje i... žestoku žed. Nisam je se mogla riješiti.
"Umiri se na trenutak", rekao je i lagano mi položio ruke na ramena. Neodgodivost moje žedi trenutno se povukla od njegova dodira.
"Sada sklopi oci", prošaptao je. Kad sam ga poslušala, prinio je ruke mome licu i poceo mi
milovati jagodice. Osjetila sam kako mi se disanje ubrzava i opet nacas pricekala rumenilo
koje nece doci.
"Osluhni", dao mi je Edvvard naputak. "Sto cuješ?"
Sve, mogla sam mu reci; njegov savršeni glas, njegov dah, doticanje njegovih usana pri
govoru, ptice što šapatno bišcu perje u krošnjama, njihovo treperavo bilo, sušanj javorova
lišca dok se tare, tiho kuckanje koraka mrava što slijede jedan drugoga u dugoj vrsti uz koru najbližeg stabla. Ali znala sam da misli na nešto konkretno, pa sam osluhnula u daljinu, tražeci nešto drugacije od sitnih šumova života što me okružuju. Blizu nas se nalazila cistina - vjetar je drugacije mrmorio kroz travu na otvorenom - s potocicem, kamenita korita. I tu, blizu klokotanja vode, culo se buckanje jezika što lapcu, glasno nabijanje teških srdaca što pumpaju guste mlazove krvi...
Bilo mi je kao da su se stijenke moga grla slijepile usisavanjem.
"Uz potok, prema sjeveroistoku?" upitala sam, ne otvarajuci oci.
"Da." Ton mu je bio pohvalan. "A sad... pricekaj novi dah povjetarca i... koji miris osjecaš?"
Uglavnom njegov - njegov cudni miomiris meda, ljiljana i sunca. Ali i bogat, zemljani vonj
truleži i mahovine, smole u zimzelenom drvecu, toplu,
gotovo orašastu aromu malih glodavaca što su se šcucurili pod korijenjem stabala. A onda,
opet pomirisavši u daljinu, cisti miris vode, neobicno neprivlacne usprkos mojoj žedi. Usmjerila sam se prema vodi i pronašla miris koji zacijelo prati zvuk laptanja i nabijanje srdaca. Još jedan topao miris, bogat i rezak, snažniji od ostalih. Pa ipak, gotovo jednako neprivlacan kao i miris potocica. Namreškala sam nos.
Zahihotao se. "Znam - treba vremena da se na to navikneš."
"Tri su?" pokušala sam pogoditi.
"Pet. Još dva su u drvecu iza njih."
"Što da sada radim?"
Glas mu je zvucao kao da se smiješi. "Što ti se radi?"
Razmislila sam o tome, ne otvarajuci oci dok sam osluškivala i mirisala. Još jedan nalet
goruce žedi nametnuo se mojoj svijesti, i odjednom mi taj topli, reski vonj nije bio tako neprihvatljiv. Barem ce biti nešto toplo i vlažno u mojim sparušenim ustima. Oci su mi se naglo otvorile.
"Ne razmišljaj o tome", predložio mi je, odmaknuo ruke s moga lica i ustuknuo za korak.
"Samo slijedi nagone."
Pustila sam se da otplovim prema mirisu, jedva svjesna svoga kretanja dok sam utvarno klizila niz kosinu prema uskome proplanku kroz koji je tekao potocic. Tijelo mi se automatski prignulo u niski cucanj dok sam oklijevala na rubu šume, obraslom paprati. Vidjela sam kapitalca na rubu potoka, s krunom od dvaput po dvanaest parožaka, kao i sjenama umrljane prilike još cetiriju košuta kako opuštenim koracima idu na istok u šumu.
Usredotocila sam se na miris mužjaka, na vrucu tocku u njegovu kuš-travom vratu odakle je toplina najsnažnije pulsirala. Dijelilo nas je tek trideset metara - dva-tri skoka. Napela sam se za prvi.
Ali kad su mi se mišici zgrcili u pripremi, vjetar je promijenio smjer i sada puhnuo jace, i s juga.
Nisam zastala razmisliti, vec sam se bacila iz šume smjerom okomitim na onaj koji sam
prvotno odredila, prestrašivši krdo u šumu i pohitavši za novom aromom, tako privlacnom da mi nije ostavila mogucnost izbora. Bila je prinudna.
Ta aroma je posve ovladala mnome. Nisam imala drugih misli dok sam je pratila, svjesna
samo žedi i tog novog mirisa koji ju je obecavao utažiti. Žedanje mi se pogoršalo, postalo je
sada tako bolno da mi je zbrkalo sve ostale misli i pocelo me podsjecati na ono kako me otrov pekao u žilama.
Samo je jedna stvar iole imala mogucnost da sada prodre kroz moju žudnju, nagon jaci i
iskonskiji od potrebe da ugasim tu vatru - nagon da se zaštitim od opasnosti. Samoobrana.
Odjednom sam postala svjesna da me netko prati. Privlacenje neodoljivog mirisa uhvatilo se u meni u koštac s porivom da se okrenem i obranim svoje pravo na lovinu. Mjehur zvuka stvorio mi se u prsima, usne su mi se zadigle same od sebe da mi otkriju zube kao upozorenje.
Stopala su mi se usporila, a potreba da zaštitim leda pocela se nadmetati sa žudnjom da
utažim žed.
A onda sam zacula kako mi se progonitelj približava, pa je samoobrana prevagnula. Kad sam se okrenula na peti, nabubreli zvuk probio mi se iz grla i odjeknuo.
Životinjsko rezanje što je doprlo iz mojih vlastitih usta bilo je tako neocekivano da me
zgranulo. Smelo me i razbistrilo mi nacas glavu -smucenost od žedi povukla se, iako je žed
gorjela i dalje.
Vjetar je ponovno promijenio smjer, zapuhnuvši mi lice mirisima zemlje i nadolazece kiše, što mi je dodatno oslobodilo svijest plamenog stiska drugog mirisa - arome tako slasne da je mogla biti iskljucivo ljudska.
Edvvard je oklijevao na nekoliko koraka od mene, ruku podignutih kao da me želi zagrliti - ili sputati. Lice mu je bilo napeto i oprezno kad sam se zgroženo ukocila.
Shvatila sam da sam se spremala napasti ga. Tvrdim trzajem ispravila sam se iz obrambenog cucnja. Zadržala sam dah dok sam se pribirala, u strahu od moci mirisa što nadire s juga.
Vidio je da mi se razboritost vraca u lice i prišao mi za korak, spuštajuci ruke.
"Moram odavde", procijedila sam kroza zube, služeci se onim dahom koji sam imala u sebi.
Sok mu je prešao licem. "Možeš li se udaljiti?"
Nisam imala vremena da ga pitam što time misli. Znala sam da ce mi sposobnost uracunljivog razmišljanja potrajati tek toliko dok se budem mogla sprecavati da ne mislim na—
Opet sam se nadala u trk, u žestoki sprint ravno na sjever, misleci tek na neugodan osjecaj
izostanka dojmova, ocito jedinu reakciju svoga tijela na manjak zraka. Iskljucivi mi je cilj bio otrcati dovoljno daleko da se miris iza mene posve izgubi. Da ga nikako ne mogu naci cak i ako se predomislim...
I ponovno sam shvatila da me netko slijedi, ali ovaj put sam bila pri sebi. Oduprla sam se
nagonskoj potrebi da udahnem - da aromama u zraku provjerim je li to Edvvard. Nisam se
morala dugo opirati; premda sam trcala brže nego ikada prije, sijevala kao komet najizravnijim putem kroz drvece koji sam mogla pronaci, Edvvard me sustigao ni za minutu.
Na pamet mi je pala nova pomisao, pa sam zastala u mjestu, cvrsto osovljena na noge. Bila
sam sigurna da ovdje svakako ne prijeti opasnost, ali zadržala sam dah za svaki slucaj.
Edvvard je prohujao pokraj mene, iznenaden mojim iznenadnim zaustavljanjem. Okrenuo se na peti i našao u sekundi pokraj mene. Stavio mi je ruke na ramena i zagledao mi se u oci, dok mu je zgranutost i dalje bila glavna emocija na licu."Kako si to izvela?" usrdno me upitao.
"Prije si me pustio da te pobijedim, je 1' tako?" usrdno sam i ja upitala njega, zanemarujuci
njegovo pitanje. A vec sam mislila da mi tako dobro ide!
Kad sam otvorila usta, osjetila sam okus zraka - sada više nije bio onecišcen, nije imao ni
tracka one nesnosno privlacne arome koja bi mi mucila žed. Oprezno sam udahnula.
Slegnuo je ramenima i odmahnuo glavom, odbijajuci promijeniti temu. "Bella, kako si to
izvela?"
"Kako sam pobjegla? Zadržala sam dah."
"Ali kako si prestala loviti?"
"Kad si mi prišao s leda... strašno mi je žao zbog toga."
"Zašto se ispricavaš meni? Ja sam taj koji je bio grozno nesmotren. Pretpostavio sam da
nikoga nece biti ovako daleko od planinarskih staza, ali trebao sam najprije provjeriti. Glupe li greške! Ti se nemaš na cemu ispricavati."
"Ali zarežala sam na tebe!" I dalje sam se užasavala što sam uopce bila sposobna za takvo
svetogrde.
"Pa naravno da jesi. To je posve prirodna reakcija. Ali ne mogu shvatiti kako si pobjegla."
"Što sam drugo mogla?" upitala sam ga. Njegovo me držanje zbunilo - pa što je htio da se
dogodi? "Mogao je to biti netko koga znam!"
Zapanjio me, odjednom prasnuvši u glasan, grcevit smijeh, zabacivši glavu i puštajuci da se
taj zvuk odbija od krošanja.
"Zašto mi se smiješ?"
Smjesta je prestao i vidjela sam da je opet oprezan.
Samo se obuzdavaj, opomenula sam se. Morala sam paziti na svoje izljeve bijesa. Baš kao da sam mlada vukodlacica, a ne vampirica.
"Ne smijem se tebi, Bella. Smijem se zato što sam u šoku. A u šoku sam zbog toga što sam
potpuno zaprepašten."
"Zašto?"
"Ne bi smjela biti u stanju izvesti išta od ovoga. Ne bi smjela biti tako... tako racionalna. Ne bi smjela biti u stanju stajati tu i tako smireno i staloženo raspravljati o ovome sa mnom. I, iznad svega toga, ne bi smjela biti u stanju prekinuti lov dok traje, a miris ljudske krvi je u zraku. Cak i zrelim vampirima to nije lako - uvijek pazimo gdje lovimo, da se ne bismo doveli u iskušenje.
Bella, ponašaš se kao da su iza tebe desetljeca, a ne dani."
"O." Ali znala sam da ce biti teško. Zato sam se tako i cuvala. Unaprijed sam ocekivala da mi nece biti lako.
Ponovno mi je stavio ruke na lice, a oci su mu bile u cudu. "Sto ne bih dao da samo ovog
trenutka budem u stanju prozreti tvoj um."
Tako mocni osjecaji. Bila sam pripravna na ono žedanje, ali ne i na ovo. Bila sam tako sigurna da mi nece biti isto kad me dotakne. Pa, istini za volju, i nije mi bilo isto.
Bilo mi je jace.
Podigla sam ruku da prijedem preko površina njegova lica; prsti su mi zastali na njegovim
usnama.
"Mislila sam da se još dugo necu ovako osjecati?" Nesigurnost mi je pretvorila te rijeci u
pitanje. "Ali još uvijek te želim."
Zgranuto je zatreptao. "Kako uopce možeš misliti na to? Zar nisi nepodnošljivo žedna?"
Naravno da sam sada bila, sada kad je to opet spomenuo!
Pokušala sam progutati, a onda uzdahnula, sklapajuci oci kao prije ne bih li se usredotocila.
Pustila sam da mi osjetila pregledaju sve uokolo, ovaj put napeta za slucaj ponovnog naleta te neodoljive, zabranjene arome.
Edvvard je spustio ruke, niti ne dišuci dok sam osluškivala sve dalje i dalje u mrežu zelenog
života, prosijavajuci mirise i zvukove ne bih li našla nešto što ne bi bilo posve odbojno mojoj žedi. Našla sam natruhu necega drugacijeg, nejasni put na istocnoj strani...
Naglo sam otvorila oci, ali ostala sam usredotocena na oštrija osjetila kad sam se okrenula i
necujno šmugnula na istok. Zemlja se gotovo smjesta pocela strmo uzdizati, a ja sam trcala u lovackom cucnju, nisko nad tlom, prelazeci u krošnje kad je to bilo lakše. Više sam osjecala nego cula Edvvarda uza sebe, kako tiho lebdi šumama, kako me pušta da vodim.
Raslinje se rijedilo što smo se više uspinjali; miris sokova i smole bivao je sve snažniji, kao i trag koji sam slijedila - bio je to topao miris, oštriji od vonja jelena, a i primamljiviji. Nakon još nekoliko sekundi, zacula sam prigušeno gibanje golemih šapa, itekako suptilnije od drobljenja koje stvaraju papci. Zvuk je stizao odozgo - iz krošanja, a ne sa zemlje. Automatski sam se i sama uspela u granje i strateški zauzela viši položaj na polovici debla orijaške srebrne jele.
Meki topot šapa nastavio se sada prikradati poda mnom; izdašnije miris bio vrlo blizu. Uocila
sam kretnju vezanu uz taj zvuk i ugledala smeckastu kožu mužjaka pume koji se gipko krece širokom granom omorike tek nešto niže lijevo od moga položaja. Bio je krupan - barem cetiri puta teži od mene. Oci su mu bile uprte prema dolje, prema zemlji; velika je macka takoder bila u lovu. Nanjušila sam nešto manje, bljutavo spram arome moga plijena, skriveno u grmlju ispod stabla. Mužjak pume grcevito je trzao repom dok se pripremao da zaskoci žrtvu.
S laganim odrazom vinula sam se u zrak i sletjela na puminu granu. Osjetio je drhtaj drveta i naglo se okrenuo, zašištavši od iznenadenja i prkosa. Zamahnuo je kandžom kroz prostor izmedu nas, ociju jarkih od bijesa. Napola sludena od žedi, zanemarila sam iskežene ocnjake i svinute kandže i bacila se na njega, tako da smo se oboje strmoglavili na šumsko tlo.Borba nije bila narocita.
Grebanje njegovih kandži slobodno je moglo biti milovanje jagodica prstiju, s obzirom na
ucinak koji je imalo na mojoj koži. Zubi mu nisu uspijevali naci uporište na mojim ramenima ili grlu. Težina mu je bila ništavna. Moji su zubi nepogrešivo tragali za njegovim vratom, a nagonski otpor koji je pružao bio je žalosno slabašan u usporedbi s mojom snagom. Celjust mi se s lakocom sklopila tocno oko mjesta na kojemu se stapao protok vrucine.
Bilo mi je lako kao da sam zagrizla u maslac. Zubi su mi bili celicne britve; progrizli su krzno i mast i ligamente kao da ih nema.
Okus mi nije baš odgovarao, ali krv je bila vrela i vlažna, i utažila je paranje i svrbež moje žedi kad sam je pocela piti željnom žustrinom. Opiranje velike macke sve je više slabjelo, i krici mužjaka ugušili su se u krkljanju. Toplina krvi proširila mi se cijelim tijelom, zagrijavajuci mi cak vrške prstiju na rukama i nogama.
Dokrajcila sam pumu prije nego svoju žed. Potreba mije opet buknula kad je presušio, pa sam zgadeno zbacila njegovu lešinu sa svoga tijela. Kako to da sam i dalje žedna nakon svega toga?
Brzim sam se pokretom naglo uspravila. Stojeci na nogama, shvatila sam da sam se malcice uneredila. Obrisala sam lice podlakticom i pokušala popraviti haljinu. Kandže koje su bile tako nedjelotvorne na mojoj koži imale su veceg uspjeha s tankim satenom.
"Hmm", rekao je Edward. Podigla sam glavu i ugledala ga gdje opušteno stoji naslonjen na
obližnje deblo i zamišljeno me promatra.
"Rekla bih da sam to mogla i bolje izvesti." Bila sam sva puna zemlje, rašcupana, haljine pune krvavih mrlja i razderane u krpe. Edvvard se nije vracao iz lova u ovakvom izdanju.
"Savršeno si dobro to izvela", primirio me. "Stvar je samo u tome... bilo mi je daleko teže dok sam te gledao nego što mi je trebalo biti."
Zbunjeno sam podigla obrve.
"Neprirodno mi je", pojasnio je, "puštati te da se hrvaš s pumama. Cijelo vrijeme sam
proživljavao napad tjeskobe."
"Baš si blesav."
"Znam. Stare navike teško zamiru. Premda mi se svidaju poboljšanja tvoje haljine."
Da sam mogla porumenjeti, porumenjela bih. Promijenila sam temu. "Zašto sam i dalje
žedna?" "Zato što si mlada."
Uzdahnula sam. "A slutim da u blizini nema drugih puma."
"Ali jelena ima u izobilju."
Složila sam facu. "Oni mi ne mirišu tako dobro."
"Biljojedi su. Miris mesojeda slicniji je ljudskom", objasnio je.
"Nije baš toliko slican ljudskom", usprotivila sam se, nastojeci se ne prisjecati.
"Mogli bismo se vratiti", ozbiljno je rekao, ali oko mu se zakrijesilo zadirkivanjem. "Ma tko da je bio taj pokraj kojega smo prošli, ako je muškarac, vjerojatno se baš i ne bi protivio smrti kad bi mu je ti donijela." Pogledom je ponovno prešao preko moje upropaštene haljine. "Zapravo, cim bi te ugledao, pomislio bi da je vec umro i otišao na sedmo nebo."
Prevrnula sam ocima i frknula. "Daj, idemo u lov na smrdljive biljojede."
Pronašli smo veliko krdo mazgolikih jelena dok smo se trkom vracali kuci. Ovaj put je lovio sa mnom, jer sam sada pokopcala kako se to radi. Oborila sam krupnog mužjaka, gotovo se jednako pritom uneredivši kao i s pumom. On je dokrajcio dva komada prije nego što sam ja privela kraju prvoga, a da mu se ni vlas nije zamrsila, da mu ni mrljica nije nastala na bijeloj košulji. Tjerali smo raštrkano i prestravljeno krdo, ali umjesto da se opet bacim na hranjenje, ovaj put sam pažljivo promatrala, da vidim kako mu tako uredan lov polazi za rukom.
Svaki put dosad kad sam poželjela da me Edvvard ne mora ostavljati pri odlasku u lov,
potajice sam osjecala sasvim malo olakšanje. Jer bila sam sigurna da bih se prestravila da to vidim svojim ocima. Da bih se užasnula. Da bi mi napokon izgledao kao vampir kad bih ga vidjela kako lovi.
Naravno, to je bilo daleko drugacije s ovog motrišta, nakon što sam i sama postala vampirica.
Ali nisam bila sigurna da bi ljepota ovoga pro-maknula cak i mojim bivšim, ljudskim ocima.
Promatranje Edvvarda pri lovu bilo mije iznenadujuce senzualno iskustvo. Gipki odrazi bili su mu poput vijugavih napada zmije; ruke su mu bile tako sigurne, tako snažne, tako potpuno neizbježne; pune su mu usne bile savršene dok su se graciozno širile preko blistavih zuba. Bio je velicanstven. Iznenada sam se trgnula, osjetivši ponos i požudu u isti mah. On je moj. Ništa ga više nikada nece moci odvojiti od mene. Odviše sam snažna da bi me se moglo otrgnuti od njega.
Bio je vrlo hitar. Okrenuo se prema meni i zacudeno gledao u moj izraz naslade.
"Nisi više žedna?" upitao me.
Slegnula sam ramenima. "Odvratio si mi pozornost. To ti ide mnogo bolje nego meni."
"Kad imam stoljeca prakse." Osmjehnuo se. Oci su mu sada imale tako krasnu nijansu
medeno zlatne boje da sam se sva pogubila.
"Samo jedno", ispravila sam ga.
Nasmijao se. "Jesi li gotova za danas? Ili si mislila nastaviti?"
"Gotova sam, mislim." Bila sam vrlo sita, cak mi se malo buckalo u želucu. Nisam bila sigurna koliko bi mi još tekucine stalo u tijelo. Ali izgaranje u grlu samo mi se prigušilo. S druge strane, otprije sam znala da je žed samo neizbježan dio ovoga života.
I da ga vrijedi trpjeti.
Osjecala sam da mogu vladati sobom. Možda moj pojam sigurnosti nije bio najbolji, ali zaista mi je bilo prilicno drago zbog toga što danas nikoga nisam ubila. Ako se vec mogu oduprijeti potpuno ljudskim neznancima, zar necu uspjeti izaci na kraj s vukodlakom i poluvampirskim djetetom koje volim?
"Htjela bih vidjeti Renesmee", rekla sam. Sad kad sam ukrotila žed (ako je vec nipošto nisam i dokinula), teže sam mogla zaboraviti svoje prijašnje brige. Htjela sam poistovjetiti tu neznanku koja mi je kci sa stvorenjem koje sam voljela prije tri dana. Bilo mi je tako cudno, tako pogrešno što je više nemam u sebi. Odjednom sam se osjetila prazno i nelagodno.
Ispružio je ruku prema meni. Prihvatila sam ga, i osjetila da mu je koža toplija nego prije.
Obrazi su mu se blago rumenjeli, a podocnjaci su mu prakticki išcezli.
Nisam se mogla suzdržati da mu opet ne pomilujem lice. I opet.
Recimo da sam zaboravila kako cekam na odgovor na svoj zahtjev dok sam netremice
promatrala njegove treperavo zlatne oci.
Bilo mi je gotovo jednako teško kao i kad sam se okrenula od mirisa ljudske krvi, ali nekako sam zadržala potrebu za oprezom cvrsto u glavi kad sam se protegnula na nožne prste i obujmila ga rukama. Nježno.
Njegove kretnje nisu bile tako prožete oklijevanjem; ruke su mu se neraskidivo sklopile oko
moga struka i cvrsto me privukle uz svoje tijelo. Pritisnuo je usne o moje, ali bile su mi mekane na dodir. Moje se usne više nisu ugibale pod njegovima; cvrsto su se držale u srazu.
Kao i prije, bilo mi je kao da dodir njegove kože, njegovih usana, njegovih dlanova prodire
ravno kroz moju glatku, tvrdu kožu, sve do mojih novih kostiju. Do same srži mojega tijela. Ni na kraj pameti nije mi bilo da bih ga mogla voljeti više nego dosad.
U moj dosadašnji um jednostavno nije moglo stati ovoliko ljubavi. Moje dosadašnje srce nije
bilo dovoljno snažno da je podnese.
Možda je to bio dio mene koji sam iznijela u prvi plan, koji ce mi se pojacati u novome životu.
Poput suosjecanja kod Carlislea, ili predanosti kod Esme. Vjerojatno nikada necu biti u stanju raditi bilo što zanimljivo ili posebno, kao što to mogu Edvvard, Alice i Jednooki. Možda cu samo voljeti Edvvarda više nego što je itko ikoga volio otkako je svijeta.
Mogla bih živjeti s time.
Sjecala sam se ponekih dijelova ovoga - uplitanja prstiju u njegovu kosu, prelaženja dlanovima po plohama njegovih prsa - ali drugi su mi dijelovi bili potpuno novi. On mi je bio nov. Iskustvo mi je bilo potpuno drugacije sada kad me Edvvard ljubio tako neustrašivo, tako silovito.
Odgovorila sam na njegovu gorljivost istom mjerom, a onda smo odjednom oboje pali.
"Ups", rekla sam, a on se nasmijao poda mnom. "Nisam te namjerno oborila. Jesi okej?"
Pomilovao me po licu. "Malcice bolje nego okej." A onda mu je zbunjen izraz prešao licem.
"Renesmee?" upitao me nesigurno, pokušavajuci utvrditi što bih u ovome trenutku najviše
željela. Bilo mi je vrlo teško odgovoriti na to pitanje, jer sam toliko toga željela u isti mah.
Uvidala sam da nije baš nesklon odugovlacenju s povratkom, a i bilo mi je teško razmišljati o bilo cemu drugome doli o njegovoj koži na svojoj - od haljine stvarno nije više mnogo ostalo. Ali uspomena na Renesmee, i prije i poslije njezina rodenja, postajala mije sve slicnija i slicnija snu. Sve manje uvjerljiva. Sve su mi uspomene na nju bile ljudske uspomene; obavijala ih je aura patvorenosti. Ništa što nisam vidjela ovim ocima i dotaknula ovim rukama nije mi djelovalo stvarno.
Iz minute u minutu, stvarnost postojanja te male neznanke bivala mi je sve nedohvatljivija.
"Renesmee", složila sam se, sažalno, i skocila natrag na noge, povukavši ga za sobom.
Pet Jul 02, 2010 2:24 pm