Twilight Serbia
DOBRODOSLI NA FORUM O TWILIGHT-U!!
P.S.Forum je noviji...
GOSTI NE VIDE CEO FORUM,TEK KAD SE REGG MOZETE VIDETI FORUM!A VERUJTE MI NECETE SAZALII!
TAKO DA SE TRAZE 2 MODERATORA i DIZAJNERE!!
REGISTRUJTE SE,BUDITE REDOVNI I AKO ZNATE DA RADITE U PS ILI IMATE ISKUSTVA SA FORUMIMA PRIJAVITE SE!
ADMIN TEAM!

Twilight Serbia


 
PrijemPortalČesto Postavljana PitanjaTražiLista članovaRegistruj sePristupi

Delite | 
 

 23.Secanje

Ići dole 
AutorPoruka
*TWILIGHT girl*
THE CULLEN CLAN
THE CULLEN CLAN
avatar

Ženski Ovan Broj poruka : 5935
Vampire age : 7381
Reputation : 1
Datum upisa : 11.06.2009
Godina : 23
Lokacija : in Forks with Edward.....xDD

PočaljiNaslov: 23.Secanje   Pet Jul 02, 2010 2:27 pm

Strašno mi je žao, Seth. Trebao sam biti bliži."
Edvvard se i dalje ispricavao, što mi nije bilo ni pošteno ni primjereno. Napokon, nije Edward
potpuno i nedopustivo izgubio živce. Nije Edvvard pokušao otrgnuti Jacobu glavu s ramena -
Jacobu, koji se nije cak ni htio fazirati da se zaštiti - i onda slucajno slomio Sethu ramenu i
kljucnu kost kad se ovaj umiješao. Nije Edvvard zamalo ubio svog najboljeg prijatelja.
Ne kažem da doticni najbolji prijatelj nije imao nekoliko razloga za polaganje racuna, ali, ocito,
ništa stoje Jacob ucinio ne bi moglo opravdati nacin na koji sam se ponijela.
Znaci, ne bih li se ja sada trebala ispricavati? Pokušala sam ponovno.
"Seth, ja—"
"Budi bez brige, Bella, potpuno mi je dobro", kazao je Seth u isti mah kad je Edvvard rekao:
"Bella, ljubavi, nitko te ne osuduje. Tako ti dobro ide."
Dosad mi nisu dopustili da dovršim ni jednu jedinu recenicu.
Bilo mi je još teže jer se Edvvard jedva suzdržavao od smješkanja. Znala sam da Jacob nije
zaslužio moju pretjeranu reakciju, ali Edvvardu je u njoj ocito nešto odgovaralo. Možda bi mu
samo bilo drago da i sam ima izgovor da je novorodeni, pa da može fizicki dati Jacobu do
znanja kako ga ljuti.
Pokušala sam posve izbrisati ljutnju iz organizma, ali bilo mi je teško, jer sam znala da je
Jacob u ovom trenutku vani s Renesmee. Da je cuva od mene, sludene novorodene.
Carlisle je pricvrstio još jedan komad udlage Sethu uz ruku, a Seth se lecnuo od boli.
"Oprosti, oprosti!" promumljala sam, znajuci da nikad necu stici izgovoriti cjelovitu ispriku.
"Ne šizi, Bella", rekao je Seth i potapšao me po koljenu dobrom rukom, dok me Edvvard s
druge strane dragao po ruci.
Sethu kao da nije bilo odbojno to što sjedim pokraj njega na kaucu dok ga Carlisle povija.
"Zarast ce mi u roku od pola sata", nastavio je, tapšuci me i dalje po koljenu kao da ne osjeca
koliko je hladno i tvrdo. "Svatko bi tako postupio da vidi kako Jake i Ness—" Ušutio je u pola
rijeci i brže-bolje promijenio temu. "Hocu reci, barem me nisi ugrizla, ono. To bi baš bilo
koma."
Zarila sam lice u dlanove i stresla se na tu pomisao, na tu vrlo stvarnu mogucnost. Do toga je
tako lako moglo doci. A vukodlaci ne reagiraju na vampirski otrov kao ljudi, što su mi tek sada
kazali. Njih on istinski truje.
"Ne vrijedim kao osoba."
"Naravno da vrijediš. Nisam smio—" zapoceo je Edvvard.
"Prekini", uzdahnula sam. Nisam htjela da krivnju i za ovo svali na sebe, kao što to uvijek radi.
"Sva sreca da Ness - Renesmee nije otrovna", rekao je Seth nakon sekunde nelagodne tišine.
"Jer Jakea grize cijelo vrijeme."
Ruke su mi se objesile. "Stvarno?"
"Nego što. Kad god joj on i Rose ne tutnu obrok u usta na vrijeme. Rose se drapa od smijeha
na to."
Blenula sam u njega od šoka, a i od grižnje savjesti, jer sam morala priznati da mi je to
malcice smiješno, i to u zluradom smislu.
Jasno, vec sam znala da Renesmee nije otrovna. Bila sam prva osoba koju je ugrizla. Nisam
naglas iznijela tu opasku, jer sam se pretvarala da se uopce ne sjecam tih nedavnih dogadaja.
"Eto, Seth", rekao je Carlisle, uspravio se i odmaknuo od nas. "Mislim da je to sve što mogu
uciniti. Nastoj se ne micati, eh, sat-dva, valjda." Carlisle se zahihotao. "Kad bi bar lijecenje
ljudi tako brzo urodilo plodom." Nacas je položio dlan Sethu na crnu kosu. "Miruj", naredio mu
je i nestao na katu. Cula sam kako se vrata ordinacije zatvaraju, i upitala se jesu li vec uklonili
dokaze moga boravka.
"Cini mi se da bih mogao malo mirovati", složio se Seth nakon što je Carlisle vec otišao, a
onda široko zijevnuo. Oprezno, pazeci na to da si ne iskrivi rame, spustio je glavu na naslon
kauca i sklopio oci. Nekoliko sekundi nakon toga, usta su mu se objesila.
Još sam se minutu mrštila na njegovo spokojno lice. Kao i Jacob, Seth je ocito bio u stanju
zaspati kad poželi. Znajuci da se još neko vrijeme necu moci ponovno ispricati, ustala sam;
kretnja nije ni najmanje zaljuljala kauc. Sve što ima veze s tjelesnošcu bilo mi je tako lako. Ali
ostalo...
Edvvard je otišao za mnom do stražnjih prozora i primio me za ruku.
Leah je koracala uz rijeku, zastajkujuci svako malo da pogleda kucu. Lako se vidjelo kad
nastoji ugledati brata, a kad mene. Oci su joj zabrinuto pogledavale, pa ubitacno strijeljale.
Cula sam kako se Jacob i Rosalie tiho prepiru vani na ulaznim stubama oko toga tko je na
redu da nahrani Renesmee. Antagonizam im je bio nepromijenjen; sada su se slagali jedino
oko toga da me se treba držati podalje od moje bebe sve dok se sto posto ne oporavim od
živcanog ispada. Edvvard se protivio njihovoj presudi, ali ja nisam. I sama sam htjela biti
sigurna. Samo, brinula sam se da bi mojih sto posto sigurnosti i njihovih sto posto sigurnosti
mogle biti dva vrlo razlicita pojma.
Po strani od njihova prepucavanja, Sethova spora disanja i Leina živcanog dahtanja, bilo je
vrlo tiho. Emmett, Alice i Esme bili su u lovu. Jasper je ostao kod kuce, da me drži na oku.
Sada je neupadljivo stajao uz pocetni stup rukohvata, nastojeci ne biti iritantan.
Iskoristila sam mir da razmislim o svemu što su mi Edvvard i Seth ispricali dok je Carlisle
stavljao Sethu udlagu. Svašta sam propustila dok sam izgarala, a tek sam sada dobila priliku
uloviti korak.
Glavna vijest bila je kraj razmirice sa Samovim coporom - zbog cega su ostali smatrali da je
opet sigurno dolaziti i odlaziti po volji. Primirje je bilo cvršce nego ikad. Ili ih je, moglo bi se
reci, snažnije obavezivalo, ovisno o tocki gledišta.
Obavezivalo, jer najapsolutniji zakon copora glasi da nijedan vuk nikad ne smije ubiti onu na
koju se drugi vuk otisnuo. Bol necega takvog bila bi nesnosna cijelome coporu. Odgovornost
se, bila namjerna ili slucajna, ne bi mogla oprostiti; ti bi se vukovi borili do smrti - druge
mogucnosti ne bi bilo. To se dogodilo jedanput u davnini, kazao mije Seth, ali posve slucajno.
Nijedan vuk nikada ne bi namjerno na taj nacin uništio brata.
I tako je Renesmee postala nedodirljiva zbog toga što Jacob sad prema njoj osjeca. Pokušala
sam se usredotociti na olakšanje sadržano u toj cinjenici, a ne na odbojnost, ali nije mi bilo
lako. U glavi mi je bilo dovoljno mjesta da intenzivno osjecam obje emocije u isti mah.
A ni Sam se nije mogao ljutiti zbog mog preobražaja, jer ga je dopustio Jacob - u svojstvu Alfe
po pravu. Jedilo me stalno shvacati koliko toga dugujem Jacobu kad sam se samo htjela ljutiti
na njega.
Namjerno sam preusmjerila misli kako bih ovladala osjecajima. Razmislila sam o još jednom
zanimljivom fenomenu; premda se zatišje izmedu zasebnih copora nastavilo, Jacob i Sam
otkrili su da se Alfe mogu obracati jedan drugome u vucjem oblicju. Nije to bilo kao prije; nisu
si culi svaku misao, kao prije raskola. Seth je objasnio da je to slicnije razgovoru naglas. Sam
sad cuje samo one misli koje Jacob želi podijeliti s njim, i obratno. Otkrili su i to da mogu
uspostaviti komunikaciju na vecoj udaljenosti, sad kad su ponovno poceli razgovarati.
Sve to su otkrili tek nakon što je Jacob otišao sam - uz prigovore Setha i Lee - da objasni
Samu što mu se dogodilo s Renesmee; jedino je tada napustio Renesmee otkako ju je prvi put
ugledao.Nakon što je Sam shvatio koliko se korjenito sve promijenilo, vratio se s Jacobom
porazgovarati s Carlisleom. Razgovor su vodili u ljudskom liku (Edvvard je odbio napustiti me
da bi im prevodio) i obnovili sporazum. Odnos im, doduše, možda nikad više nece odisati
onakvim prijateljstvom.
Jedna krupna briga manje.
Ali postojala je još jedna koja mi je, premda fizicki ne tako opasna kao copor bijesnih vukova,
svejedno djelovala neodgodivije.
Charlie.
Ranije jutros razgovarao je s Esme, ali to ga nije sprijecilo da opet nazove, dvaput, prije samo
nekoliko minuta dok je Carlisle stavljao udlagu Sethu. Carlisle i Edvvard pustili su telefon da
zvoni.
Što bi mu bilo ispravno reci? Jesu li Cullenovi u pravu? Bi li bilo najbolje i najobzirnije reci mu
da sam umrla? Bih li mogla nepomicno ležati u lijesu dok on i moja majka placu nada mnom?
Nije mi to djelovalo ispravno. Ali dovesti Charlieja ili Renee u opasnost zbog opsjednutosti
Voltura tajnovitošcu bjelodano nije dolazilo u obzir.
Tu je i dalje bila moja ideja - pustiti Charlieja da me vidi, kad budem spremna za to, i dopustiti
mu da sam donese netocne zakljucke. Formalno, vampirska pravila ostala bi netaknuta. Ne bi
li bilo bolje za Charlieja da zna kako sam živa - recimo - i sretna? Sve i ako sam cudna i
drugacija i, lako moguce, stravicna u njegovim ocima?
Moje su oci pogotovo u ovom trenutku bile itekako prestravicne. Koliko ce još proci prije nego
što mi sposobnost obuzdavanja same sebe i boja ociju budu spremne za Charlieja?
"Što je, Bella?" tiho me upitao Jasper, išcitavajuci moju sve vecu napetost. "Nitko nije ljut na
tebe" - nato mu se usprotivilo potmulo rezanje s rijeke, ali zanemario ga je - "niti je zaista
iznenaden. No dobro, moglo
bi se reci da se jesmo iznenadili. Iznenadili što si tako brzo uspjela doci sebi. Bila si dobra.
Bolja nego stoje itko ocekivao."
Dok je govorio, u prostoriji je zavladala velika smirenost. Sethovo disanje prešlo je u prigušeno
hrkanje. Osjetila sam se smirenije, ali nisam zaboravila na svoje strepnje.
"Razmišljala sam o Charlieju, da ti pravo kažem."
Rasprava pred kucom naglo se prekinula.
"Ah", promrmljao je Jasper.
"Stvarno moramo otici, zar ne?" upitala sam ga. "Na neko vrijeme, u najmanju ruku. Pretvarati
se da smo, ne znam, u Atlanti."
Osjecala sam da me Edvvard netremice promatra, ali pogledala sam Jaspera. Upravo mi je on
i odgovorio, ozbiljnim tonom.
"Da. Jedino se tako može zaštititi tvoj otac."
Nacas sam se snuždila. "Tako ce mi nedostajati. Svi ce mi odavde nedostajati."
Jacob, pomislila sam i preko volje. Premda mi je ta cežnja i išceznula i objasnila se - zbog
cega mi je silno laknulo - i dalje mi je bio prijatelj. Koji zna pravu mene i prihvaca je. Cak i kao
cudovište.
Sjetila sam se onoga što je Jacob rekao dok me kumio prije nego što sam ga napala. Rekla si
mi da pripadamo jedno drugome u život, je /' tako? Da smo si rod. Rekla si da tako to izmedu
tebe i mene mora biti. Eto... sada i jesmo. Tako si i htjela da bude.
Ali osjecaj mi nije bio onakav kakav sam htjela. Ne sasvim. Prisjetila sam se necega davnijeg,
mutnih, slabih uspomena na svoj ljudski život. Prisjetila sam se upravo najtežih uspomena -
vremena bez Edvvarda, vremena tako mracnog da sam ga htjela pokopati u glavi. Nisam se
doslovce sjecala rijeci; samo sam pamtila kako sam htjela da mi je Jacob brat, pa da se
možemo voljeti bez ikakve zbrke ili boli. Da smo si rod. Ali nikad prije u tu jednadžbu nisam
uvrstila kcer.
Sjetila sam se necega mrvicu kasnijeg - jedne od mnogih prilika u kojoj sam rekla Jacobu
zbogom i naglas se upitala s kojom ce završiti, koja ce mu ispraviti život nakon onoga što sam
mu ucinila. Rekla sam nešto u stilu da koja god to bude bila, nece biti dovoljno dobra za njega.
Podsmjehnula sam se, a Edvvard je upitno podigao obrvu. Samo sam mu odmahnula glavom.
Ali ma koliko ce mi prijatelj možda nedostajati, znala sam da postoji veci problem. Jesu li Sam,
Jared ili Quil ikada proveli cijeli dan a da nisu vidjeli
predmet svoje fiksacije, Emily, Kim ili Claire? Mogu li? Što bi odvojenost od Renesmee ucinila
Jacobu? Bi li mu nanijela bol?
U meni je još uvijek bilo dovoljno sitne pakosti da bi mi bilo drago, ne zato što on pati, nego
zbog toga što Renesmee nece biti uz njega. Kako bih ja trebala podnositi to što ona pripada
Jacobu kad jedva da bi se moglo reci da pripada meni?
Zvuk pokreta na prednjem trijemu prenuo me iz razmišljanja. Cula sam kako ustaju, a onda su
ušli. U upravo istom trenutku Carlisle je sišao s kata, ruku punih cudnih stvari - vrpce za
mjerenje, vage. Jasper mi je priskocio. Kao na neki signal koji mije promaknuo, cak je i Leah
vani sjela i pocela gledati kroz prozor, izgledajuci kao da ocekuje nešto u isti mah i poznato i
potpuno nezanimljivo.
"Sigurno je šest sati", rekao je Edward.
"Pa?" upitala sam ga, netremice gledajuci Rosalie, Jacoba i Renesmee. Stajali su na vratima,
dok je Rosalie nosila Renesmee. Rose je izgledala nepovjerljivo. Jacob je izgledao zabrinuto.
Renesmee je izgledala prelijepo i nestrpljivo.
"Vrijeme je da izmjerimo Ness - ovaj, Renesmee", pojasnio mi je Carlisle.
"O. To svaki dan radite?"
"Cetiri puta dnevno", ispravio me usput Carlisle dok je pokazivao ostalima da odu na kauc.
Ucinilo mi se da sam primijetila kako je Renesmee uzdahnula.
"Cetiri puta? Svakodnevno? Zašto?"
"I dalje brzo raste", prišapnuo mi je Edvvard, tiho i napeto. Stisnuo mi je šaku, a drugom me
rukom cvrsto obgrlio oko struka, gotovo kao da mu treba potpora.
Nisam mogla odvojiti oci od Renesmee da provjerim kakav mu je izraz lica.
Izgledala je savršeno, apsolutno zdravo. Koža joj je sjala poput alaba-stera u kontrasvjetlu;
obrašcici su joj spram nje imali boju ružinih latica. Nije moguce da nešto s tako blistavom
ljepotom nije u redu. Pa valjda u njezinu životu ne postoji ništa opasnije od njezine majke.
Postoji li?
Razlika izmedu djeteta koje sam rodila i djeteta koje sam ponovno upoznala prije sat vremena
bila bi ocigledna svakome. Razlika izmedu Renesmee otprije sat vremena i Renesmee sada
bila je nešto istancanija. Ljudske je oci nikada ne bi opazile. Ali postojala je.
Tijelo joj je bilo nešto dulje. Tek mrvicu vitkije. Lice joj nije bilo toliko bucmasto; bilo je ovalnije
za djelic stupnja. Kovrcice su joj visjele milimetar
i pol niže niz ramena. Susretljivo se protegnula u Rosalienu narucju dok je Carlisle rastezao
vrpcu za mjerenje niz nju i zatim joj njome obavijao glavu. Nije ništa zapisivao; savršeno
pamcenje.
Bila sam svjesna da Jacob drži prekrižene ruke na prstima jednako cvrsto kao i Edvvard svoje
oko mene. Teške su mu se obrve sabile u jednu crtu nad duboko usadenim ocima.
Razvila se iz jedne stanice u bebu normalne velicine tijekom nekoliko tjedana. Vec par dana
nakon rodenja cinilo se da bi uskoro mogla prohodati. Zadrži li takav tempo rasta...
Mome vampirskom umu nije bilo teško obaviti proracun.
"Što da radimo?" užasnuto sam prošaptala.
Edvvard me primio još cvršce. Shvatio je tocno što ga pitam. "Ne znam." "Usporava se",
promrsio je Jacob kroza zube.
"Trebat ce nam još nekoliko dana mjerenja da utvrdimo trend, Jacobe. Ništa ne mogu
obecati."
"Jucer je porasla za pet centimetara. Danas je manje."
"Tricetvrt milimetra manje, ako su moja mjerenja savršena", tiho je rekao Carlisle.
"Budite savršeni, doktore", rekao je Jacob, izgovarajuci to gotovo kao prijetnju. Rosalie se
ukrutila.
"Znaš da cu dati sve od sebe", zajamcio mu je Carlisle.
Jacob je uzdahnuo. "Valjda više od toga ne mogu tražiti."
Opet sam osjetila ljutnju, kao da Jacob krade moj tekst - i potpuno ga pogrešno izgovara.
Kao da se i Renesmee ljutila. Pocela se meškoljiti, a zatim je zapovjedno ispružila rucicu
prema Rosalie. Rosalie se nagnula da joj Renesmee dotakne lice. Trenutak potom, Rose je
uzdahnula.
"Što hoce?" smjesta je upitao Jacob, opet prisvojivši moj tekst.
"Bellu, naravno", kazala mu je Rosalie, a od njezinih rijeci utroba mi se malcice ugrijala. Zatim
me pogledala. "Kako se osjecaš?"
"Zabrinuto", priznala sam joj, a Edvvard me stisnuo.
"Svi smo zabrinuti. Ali nisam na to mislila."
"Vladam sobom", obecala sam joj. Žed mije u ovom trenutku bila vrlo nisko na popisu potreba.
K tome, Renesmee mije lijepo mirisala u nimalo prehrambenom smislu.
Jacob se ugrizao za usnu, ali nije ni pokušao sprijeciti Rosalie kad mi je ponudila Renesmee.
Jasper i Edvvard nadvili su se nad nas, ali dopustili
su to. Vidjela sam kako je Rose napeta, pa sam se upitala kako je Jasperu ovog trenutka u
prostoriji. Ili je toliko usredotocen na mene da ostale ne može osjetiti?
Renesmee je posegnula prema meni kada i ja prema njoj, a lice joj je obasjao zasljepljujuce
sjajan osmijeh. Lako se smjestila u moje narucje, kao da je oblikovano baš za nju. Smjesta je
stavila vrelu rucicu na moj obraz.
Premda sam bila pripravna, svejedno sam zinula u cudu kad sam ugledala to sjecanje kao
viziju u glavi. Tako živopisnu i šarenu, a ipak potpuno prozirnu.
Sjecala se kako sam gonila Jacoba preko tratine, sjecala se kako je Seth skocio izmedu nas.
Sve je to savršeno jasno vidjela i cula. Ta graciozna grabežljivica koja skace na plijen kao
strijela odapeta iz luka nije slicila meni. Morala je to biti neka druga. Zbog toga mi se grižnja
savjesti mrvicu umanjila dok je Jacob samo nezašticeno stajao s rukama ispred sebe. Ruke
mu nisu drhtale.Edvvard se zahihotao, promatrajuci Renesmeeine misli zajedno sa mnom. A onda smo se
oboje lecnuli kad se zaculo pucanje Sethovih kostiju.
Renesmee se blistavo osmjehnula, a njezine oci u uspomeni nisu silazile s Jacoba kroz cijelu
gungulu koja je uslijedila. Osjetila sam novi okus u sjecanju - ne posve zaštitnicki, prije
posjednicki - dok je promatrala Jacoba. Stekla sam izricit dojam da joj je drago što se Seth
isprijecio na putu mojega skoka. Nije htjela da Jacob nastrada. Jer je njezin.
"Ma, prekrasno", prostenjala sam. "Savršeno."
"Samo zato što joj je ukusniji od nas ostalih", primirio me Edvvard, zvuceci kruto, jer se i sam
jedio.
"Kažem ti da sam i ja njoj drag", podbo me Jacob s druge strane sobe, ociju uprtih u
Renesmee. Nije bio sasvim uživljen u šalu; obrve su mu zadržale napeti položaj.
Renesmee me nestrpljivo potapšala po licu, tražeci da pazim. Još jedno sjecanje: Rosalie joj
nježno provlaci cetku kroz svaki kovrcavi uvojak. To joj je bilo lijepo.
Carlisle i vrpca za mjerenje, kad je znala da se treba rastegnuti i mirno ležati. To ju nije
zanimalo.
"Izgleda da ce ti dati sažetak svega što si propustila", prokomentirao mi je Edvvard na uho.
Nos mi se naborao kad me lupila sljedecom. Od vonja poteklog iz cudne metalne šalice -
dovoljno tvrde da se ne može lako progristi - munjevito me zapeklo cijelo grlo. Jao.
A onda sam izgubila Renesmee iz ruku, koje su mi se našle sputane iza leda. Nisam se
odupirala Jasperu; samo sam gledala Edvvarda u prestrašeno lice.
"Što sam ucinila?"
Edvvard je pogledao Jaspera iza mene, a zatim ponovno mene.
"Ali prisjecala se žedi", promrsio je Edvvard, a celo mu se naboralo. "Sjecala se okusa ljudske
krvi."
Jasper mi je cvršce sputao ruke. Dijelom svijesti zamijetila sam da mi to nije narocito
neugodno, a kamoli bolno, kao što bi bilo covjeku. Samo mi je išlo na živce. Bila sam sigurna
da se mogu oteti njegovu stisku, ali nisam mu se oduprla.
"Da", složila sam se. "I?"
Edvvard se još sekundu mrštio na mene, a onda mu se lice opustilo. Kratko se nasmijao. "I
baš ništa, prema svemu sudeci. Ja sam taj koji je ovaj put pretjerano reagirao. Pusti je, Jazz."
Nestalo je stiska koji me sputavao. Posegnula sam prema Renesmee cim me oslobodio.
Edvvard mi ju je urucio bez oklijevanja.
"Nije mi to jasno", rekao je Jasper. "Ne mogu ja to podnijeti."
Iznenadeno sam vidjela kako Jasper išetava kroz stražnja vrata. Leah se odmaknula da mu
pruži širok razmak dok je koracao do rijeke i zatim se jednim skokom bacio na suprotnu
stranu.
Renesmee mije dotaknula vrat i smjesta mi ponovila taj prizor odlaska, kao daje prevrtjela
snimku. Osjetila sam pitanja u njezinim mislima, odjek mojega.
Vec me bio prošao šok zbog njezina cudnog malog dara. Cinio mi se posve prirodnim dijelom
nje, necim što bi se gotovo trebalo i ocekivati. Možda sad, nakon što sam i sama postala dio
natprirodnog, nikad više necu biti skeptik.
Ali što je bilo Jasperu da onako ode?
"Vratit ce se on", rekao je Edvvard, možda meni, možda Renesmee. "Samo mu treba trenutak
samoce da si prilagodi gledanje na život." Kutovi usana prijetili su razvuci mu se u osmijeh.
Još jedna ljudska uspomena - Edvvard mi govori kako ce Jasperu biti lakše u vlastitoj koži
"ako se budem teško navikavala" na vampirski bitak. Kazao je to u kontekstu rasprave o tome
koliko cu ljudi ubiti u prvih godinu dana kao novorodena.
"Ljuti se na mene?" tiho sam upitala.
Edvvard je raširio oci. "Ne. Zašto bi se ljutio?"
"Što mu je, onda?"
"Ljut je na sebe, ne na tebe, Bella. Brine ga... što je odgovoran za ostvarivanje vlastitih crnih
slutnji, kako bi se valjda moglo reci."
"U kom smislu?" upitao ga je Carlisle prije nego što sam ja stigla.
"Pita seje li ludilo novorodenih zaista tako teško kao što smo oduvijek mislili, ili bi se svatko, uz
prave nazore i stav, mogao snaci jednako dobro kao Bella. Cak i sada - možda mu je tako
teško samo zato što vjeruje da je to prirodno i neizbježno. Možda bi, kad bi više ocekivao od
sebe, uspio i udovoljiti tim ocekivanjima. Tjeraš ga na preispitivanje niza duboko usadenih
predrasuda, Bella."
"Ali to nije fer", rekao je Carlisle. "Svatko je drugaciji; svatko ima vlastite izazove. Možda to što
Bella postiže nadilazi prirodne sposobnosti. Možda u tome leži njezin dar, da tako kažem."
Skamenila sam se od iznenadenja. Renesmee je osjetila tu promjenu i dotaknula me. Prisjetila
se prethodne sekunde i zanimao ju je razlog.
"To je zanimljiva teorija, i posve vjerojatna", rekao je Edvvard.
Na sitan sam se trenutak razocarala. Što? Ni magicnih vizija, ni strašnih umijeca napadanja
poput, ma, sijevanja munjama iz ociju ili neceg takvog? Nemam baš ništa što bi bilo korisno ili
cool?
A onda sam shvatila što bi moglo znaciti da moja "supermoc" nije više od iznimne
samokontrole.
Prije svega, barem imam sebi svojstven dar. Mogla sam ne imati nikakav.
Ali, što je mnogo bitnije, ako je Edvvard u pravu, onda mogu smjesta preskociti onaj dio koji
me strašio daleko više od svih ostalih.
Što ako ne moram biti novorodena? Barem ne u smislu sludenog stroja za ubijanje. Što ako
bih se mogla od prvoga dana normalno uklopiti medu Cullenove? Što ako se necemo morati
godinu dana skrivati u nekoj zabiti dok "sazrijevam"? Što ako, poput Carlislea, nikad ne budem
morala ubiti ni jednu jedinu osobu? Što ako bih od samog pocetka mogla biti dobra vampirica?
Mogla bih se vidjeti s Charliejem.
Uzdahnula sam cim mi se stvarnost probila kroz nadu. Ne mogu se smjesta vidjeti s
Charliejem. Oci, glas, usavršeno lice. Što bih mu zapravo mogla reci; kako bih uopce pocela?
Potajice mi je bilo drago što imam odredenu izliku da to odgodim na neko vrijeme; ma koliko
da sam htjela pronaci neki nacin da zadržim Charlieja u svome životu, stravicno sam se bojala
tog prvog susreta. Vidjeti kako ce iskolaciti oci pri pogledu na moje novo lice, moju novu kožu.
Znati da je prestrašen. Pitati se kakvo ce mu se mracno objašnjenje oblikovati u glavi.
Bila sam dovoljno velika kukavica da pricekam godinu dana da mi oci prestanu gorjeti. A baš
sam mislila da cu biti potpuno neustrašiva nakon što postanem neuništiva.
"Jesi li ikada vidio dar usporediv sa samokontrolom?" upitao je Edvvard Carlislea. "Misliš li
stvarno da je to dar, ili tek plod svih njezinih priprema?"
Carlisle je slegnuo ramenima. "Donekle je slican onome stoje Siobhan oduvijek bila u stanju
izvoditi, premda ona to ne bi nazvala darom."
"Siobhan, tvoja prijateljica iz onog irskog kovena?" upitala gaje Rosalie. "Nisam znala da ona
može išta posebno. Mislila sam da je u toj ekipi Maggie ta koja je nadarena."
"Da, Siobhan dijeli to mišljenje. Ali ona je u stanju odluciti što joj je cilj i zatim ga gotovo...
voljno pretvoriti u stvarnost. Pripisuje to dobrom planiranju, ali oduvijek se pitam nije li to i
nešto više. Na primjer, kad je prihvatila Maggie. Liam je vrlo ljubomorno cuvao svoj posjed, ali
Siobhan je htjela da se to razriješi, pa se i razriješilo."Edvvard, Carlisle i Rosalie smjestili su se u naslonjace kad su nastavili s raspravom. Jacob je
zaštitnicki sjeo pokraj Setha, djelujuci kao da mu je dosadno. Vjede su mu se tako objesile da
sam bila sigurna da ce se zacas obeznaniti.
Slušala sam, ali podijeljene pažnje. Renesmee mije i dalje prepricavala svoj dan. Držala sam
je uz prozorsku stijenku, automatski je ljuljajuci u narucju dok smo se netremice gledale u oci.
Shvatila sam da ostali nemaju razloga sjesti. Stajanje mije bilo savršeno ugodno. Jednako
sam se odmarala kao i da ležim protegnuta na krevetu. Znala sam da bih tjedan dana mogla
ovako stajati i ne pomaknuti se, a po isteku tih sedam dana osjecala bih se jednako odmorno
kao i na pocetku.
Sigurno sjede iz navike. Ljudi bi zapazili nekoga tko satima stoji a da i ne prebaci težinu na
drugu nogu. Cak i sad, primijetila sam kako Rosalie prstima popravlja kosu, a Carlisle križa
noge. Sitne kretnje da ne bi djelovali premirno, prevampirski. Morat cu promatrati što oni rade i
poceti vježbati.
Premjestila sam težinu natrag na lijevu nogu. Bilo mije pomalo glupo.
Možda mi samo žele dati da malo budem sama sa svojom bebom -odnosno sama koliko je
sigurno.
Renesmee mi je prepricala svaki, najsitniji dogadaj u danu, a iz tona njezinih malih prica stekla
sam osjecaj da joj je stalo da ih saznam u istoj mjeri u kojoj sam i ja to željela. Brinula se da su
mi neke stvari promaknule
- poput vrabaca koji su skakutali sve bliže i bliže dok ju je Jacob nosio, a oboje su stajali vrlo
mirno pokraj jedne od onih velikih jela; pticice nisu htjele prici Rosalie. Ili one odurno bljak
bijele tekucine - umjetnog mlijeka - koju joj je Carlisle stavio u šalicu; smrdjela je po kiseloj
prašini. Ili pjesme koju joj je Edvvard pjevušio, tako savršene da mi ju je Renesmee dvaput
odvrtjela; iznenadilo me što se nalazim u pozadini te uspomene, savršeno nepokretna ali još
prilicno izubijana. Stresla sam se, sjetivši se tog vremena sa svog motrišta. One grozomorne
vatre...
Nakon gotovo sat vremena - ostali su još bili duboko uživljeni u razgovor, Seth i Jacob uglas
su hrkali na kaucu - Renesmeeine price iz uspomena pocele su se usporavati. Blago su se
zamutile oko rubova i izgubile cvrsto žarište prije nego što su došle na izmak. Namjeravala
sam u panici upasti Edvvardu u rijec - zar nešto nije u redu s njom? - kad su joj kapci
zatreperili i sklopili se. Zijevnula je, rastegnuvši rumene, bucmaste usnice u okruglo O, i oci joj
se više nisu otvorile.
Rucica joj je spala s moga lica kad je utonula u san - poledina kapaka bila joj je blijede boje
lavande, poput rijetkih oblaka prije svitanja. Pazeci da je ne probudim, vratila sam tu rucicu
sebi na kožu i znatiželjno je tu zadržala. Isprva nije bilo nicega, a onda, nakon nekoliko
minuta, zatreptale su boje, kao da joj se šaka leptira razlijece iz svijesti.
Opcinjeno sam gledala njezine snove. Nisu imale nikakva smisla. Samo boje, oblici i lica. Bilo
mi je drago kako se cesto moje lice - oba moja lica, odvratno ljudsko i prelijepo besmrtnicko -
javlja u njezinim nesvjesnim mislima. Cešce nego Edvvard ili Rosalie. Bila sam rame uz rame
s Jacobom; nastojala sam ne dopustiti da me to pogodi.
Tad sam prvi put shvatila kako me Edvvard mogao promatrati dok spavam iz noci u dosadnu
noc, samo da me cuje kako govorim u snu. Mogla bih dovijeka gledati Renesmee kako sanja.
Promjena u Edvvardovu tonu privukla mi je pažnju kad je rekao: "Napokon" i okrenuo se baciti
pogled kroz prozor. Vani je bila duboka, zagasitoljubicasta noc, ali pogled mi je sezao jednako
daleko kao prije. Mrak mi ništa nije skrivao; sve mi je samo promijenilo boju.
Leah je, i dalje strijeljajuci pogledom, ustala i prikrila se u grmlju upravo kad je Alice izbila na
vidik sa suprotne strane rijeke. Alice se zaljuljala tamo-amo s grane kao artist na trapezu,
nožnim prstima dodirujuci šake, prije nego što ce se baciti tijelom u graciozan salto preko
rijeke. Esme je izvela tradicionalniji skok, dok je Emmett jurnuo ravno kroz rijeku, pljuskajuci
vodu tako daleko da su kapi poprskale stražnje prozore. Na moje iznenadenje, za njima je
stigao Jasper, ciji je sposobni skok djelovao neupadljivo, cak prikriveno spram ostalih.
Široki osmijeh koji se protezao na Aliceinu licu djelovao mi je poznato na nejasan, cudan
nacin. Svi su mi se odjednom poceli smiješiti - Esme slatko, Emmett uzbudeno, Rosalie
pomalo nadmeno, Carlisle s popustlji-vošcu, a Edvvard s išcekivanjem.
Alice je doskakutala u sobu prije svih ostalih, ruke ispružene preda se dok je nestrpljivost
stvarala gotovo vidljivu auru oko nje. Na dlanu joj je bio obicni mjedeni kljuc, oko kojega je bila
privezana velika mašna od ružicastog satena.
Pružila mi je kljuc, a ja sam automatski cvršce primila Renesmee desnom rukom kako bih
mogla otvoriti lijevu. Alice je spustila kljuc u nju.
"Sretan rodendan!" ciknula je.
Zakolutala sam ocima. "Nitko ne pocinje brojiti na sam dan rodenja", podsjetila sam je. "Prvi
rodendan obilježava se kad istekne godine dana, Alice."
Osmijeh je postao samodopadan. "Ne slavimo tvoj vampirski rodendan. Zasad. Trinaesti je
rujna, Bella. Sretan ti devetnaesti rodendan!"



_________________
Nazad na vrh Ići dole
http://twilightserbia-4ever.vampire-legend.com
 
23.Secanje
Nazad na vrh 
Strana 1 od 1
 Similar topics
-
» secanje na tebe
» Naši stihovi...
» Marko Šelić - Marčelo
» Legenda Skadarlije
» Irena Vrkljan

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Twilight Serbia :: Twilight saga :: Treca knjiga - Bella-
Skoči na: