29.Nedostajanje

Cijelu smo noc ostali samo sjediti, kao kipovi užasnutosti i žaljenja, a Alice se više nije vratila.
Svi smo bili na samom rubu - mahnitošcu natjerani u apsolutnu nepo-micnost. Carlisle je jedva
bio u stanju pomicati usne kako bi sve objasnio Jacobu. Od prepricavanja kao da nam je bilo
samo gore; nakon toga je cak i Emmett samo stajao šutke i mirno.
Tek kad je svanulo, pa sam znala da ce mi se Renesmee uskoro promeškoljiti pod rukama,
prvi put sam se upitala kako to da se Alice toliko zadržala. Nadala sam se saznati više prije
nego što me snade znatiželja moje kceri. Dobiti neke odgovore. Neku sitnu, sitnu trunku nade,
kako bih se uspjela osmjehnuti i sprijeciti da istina i nju prestravi.
Imala sam dojam da mi se lice trajno skrutnulo u tu tvrdu masku koju je cijele noci imalo na
sebi. Nisam bila sigurna jesam li uopce više u stanju osmjehnuti se.
Jacob je hrkao u kutu kao prava planina krzna na podu, zabrinuto se trzajuci u snu. Sam je
sve saznao - vukovi su se pripremali za ono što stiže. Premda ce od tih priprema dobiti
iskljucivo pogibiju s ostatkom moje obitelji. Sunce se probilo kroz stražnje prozore, zasvjetlucavši s Edvvardove kože. Oci mi se nisu
odvojile od njegovih otkako je Alice otišla. Cijele smo se noci gledali, netremice gledajuci u
ono ciji gubitak nijedno od nas ne bi moglo preživjeti: u ono drugo. Vidjela sam kako je moj
odraz odbljesnuo u njegovim ispacenim ocima kad mi je sunce obasjalo kožu.
Njegove su obrve izvele nemjerljivo malen pokret, a zatim i usne.
"Alice", rekao je.
Zvuk njegova glasa bio je poput leda što puca pri topljenju. Svi smo malcice prepukli, malcice
se smekšali. Ponovno se pokrenuli.
"Vec je dugo nema", promrmljala je iznenadeno Rosalie.
"Gdje li je?" upitao se Emmett, zakoraknuvši prema vratima.
Esme mu je položila ruku na podlakticu. "Radije ne smetajmo..."
"Nikad joj prije nije ovoliko trebalo", rekao je Edvvard. Nova je briga probila masku u koju se
njegovo lice pretvorilo. Crte su mu ponovno živnule, oci se odjednom raširile od svježeg
straha, uvecane panike. "Carlisle, što ti misliš - da je nisu uklonili iz predostrožnosti? Da su
poslali nekoga da je sredi, bi li Alice to stigla vidjeti?"
Arovo lice prozirne kože ispunilo mi je glavu. Aro, koji je vidio svaki zakutak Aliceina uma, koji
zna sve što ona može—
Emmett je opsovao dovoljno glasno da se Jacob naglo osovi na noge i zareži. Njegovo su
rezanje ponovili pripadnici njegova copora oko kuce. Moja se obitelj vec uskovitlala u pokret.
"Ostani s Renesmee!" prakticki sam se izderala na Jacoba kad sam jurnula kroz vrata.
Bila sam snažnija od ostalih i iskoristila sam tu snagu da se potjeram. Pretekla sam Esme u
nekoliko skokova, a Rosalie za svega nekoliko koraka više. Hitala sam gustom šumom sve
dok se nisam našla odmah iza Edvvarda i Carlislea.
"Bi li je oni mogli uhvatiti na prepad?" upitao je Carlisle, glasom smirenim kao da nepomicno
stoji, a ne da trci punom brzinom.
"Ne vidim kako", odgovorio mu je Edvvard. "Ali Aro je poznaje bolje od bilo koga drugog. Bolje
cak i od mene."
"Je li ovo stupica?" doviknuo nam je Emmett odostraga.
"Možda", rekao je Edvvard. "Nema drugih mirisa osim Aliceina i Jas-perova. Kamo su išli?"
Trag Alice i Jaspera zavijao je u širokom luku; isprva se protezao istocno od kuce, ali s druge
strane rijeke pošao je na sjever i svrnuo na zapad nakon nekoliko kilometara. Ponovno smo
prešli rijeku, svih šestero je preskocivši unutar jedne sekunde. Edvvard je trcao na celu,
potpuno usredotocen.
"Jeste li osjetili taj miris?" doviknula nam je Esme trenutak-dva nakon drugog preskakanja
rijeke. Bila je na zacelju, na krajnjem lijevom rubu naše lovacke skupine. Pokazala je prema
jugoistoku.
"Drži se glavnog traga - samo što nismo stigli do granice s Ouileuteima", odsjecno joj je
naredio Edvvard. "Ostanimo zajedno. Da vidimo jesu li skrenuli na sjever ili jug."
Nisam poznavala crtu razgranicenja tako dobro kao ostali, ali osjetila sam tracak vucjeg mirisa
u povjetarcu koji je puhao s istoka. Edvvard i Carlisle malo su usporili iz navike, i vidjela sam
kako im glave pregledavaju lijevo-desno, ocekujuci skretanje traga.
Uto se vucji miris odjednom pojacao, i Edvvard je naglo podigao glavu. Iznenada je stao. I mi
ostali skamenili smo se u mjestu"Sam?" ravnim je glasom upitao Edvvard. "Što je ovo?"
Sam je izašao kroz drvece nekoliko stotina metara dalje i brzo krenuo prema nama u ljudskom
liku s dva krupna vuka uza se - Paulom i Jaredom. Samu je trebalo neko vrijeme da nam
pride; postala sam nestrpljiva zbog sporosti njegovih ljudskih koraka. Nisam htjela vrijeme da
razmislim o tome što se zbiva. Htjela sam biti u pokretu, raditi nešto. Htjela sam grliti Alice,
znati bez ikakve sumnje da joj nije ništa.
Gledala sam kako Edvvardovo lice apsolutno blijedi dok je išcitavao Samove misli. Sam ga je
zanemario, pogledavši ravno u Carlislea kad je zastao i progovorio.
"Netom nakon ponoci, Alice i Jasper došli su ovamo i zatražili dopuštenje da prijedu preko
naše zemlje do oceana. Dao sam im ga i osobno ih ispratio do obale. Smjesta su ušli u vodu i
nisu se vratili. Dok smo putovali, Alice mi je rekla kako je presudno važno da ne kažem
Jacobu da sam je vidio sve dok ne razgovaram s vama. Objasnila mi je da cekam ovdje sve
dok je ne dodete potražiti i da vam onda dadem ovu poruku. Kazala mi je da je poslušam kao
da svi naši životi ovise o tome."
Sam nam je smrknuto pružio presavijen list papira, pun sitnog tiska. Bilo je to list iz knjige;
oštre su mi oci procitale otisnute rijeci dok ju je Carlisle rasklapao da vidi poledinu. Strana
okrenuta prema meni bila je stranica s autorskim pravima iz Mletackog trgovca. Tracak moga
vlastitog mirisa dopro je s nje kad je Carlisle protresao papir da ga izravna. Shvatila sam da je
to stranica istrgnuta iz jedne moje knjige. Prenijela sam neke stvari iz Charliejeve kuce u
kolibu; nekoliko kompleta normalne odjece, sva pisma moje majke i svoje najdraže knjige.
Jucer ujutro je na polici za knjige u malom dnevnom boravku kolibice stajala moja pohabana
zbirka Shakespearea u mekom uvezu...
"Alice nas je odlucila napustiti", prošaptao je Carlisle.
"Što?" kriknula je Rosalie.
Carlisle je okrenuo stranicu da svi vidimo procitati.
ffl tražite nas. fte možemo gubiti vrijeme. Upamtite: Zant/a, Siobhan, Amun. Alistair, svi
nomadi koje uspijete naci. Mi cemo putem potražiti
Petera i Charlotte. Strašno nam je žao što vas ovako moramo ostaviti, bez oproštaja ili
objašnjenja. Jedino tako možemo. Volimo vas.
Opet smo se skamenili u mjestu, u potpunoj tišini izuzev otkucaja srca i disanja vukodlaka. I
misli su im ocito bile glasne. Edvvard se prvi prenuo, dajuci odgovor na ono što je cuo u
Samovoj glavi.
"Da, situacija je do te mjere opasna."
"Dovoljno za ostavljanje svoje obitelji na cjedilu?" upitao ga je Sam naglas, prijekornim tonom.
Bilo je jasno da nije procitao poruku prije nego što ju je dao Carlisleu. Sada se uzrujao,
djelujuci kao da mu je žao što je poslušao Alice.
Izraz Edvvardova lica bio je krut - Samu je vjerojatno izgledalo ljutito ili nabusito, ali ja sam
vidjela obrise boli u tvrdim plohama njegova lica.
"Ne znamo što je vidjela", rekao je Edvvard. "Alice nije bezosjecajna, niti je kukavica. Samo
raspolaže vecom kolicinom informacija od nas."
"Mi ne bismo—" zaustio je Sam.
"Vi ste drugacije obvezani od nas", poklopio gaje Edvvard. "Svatko od nas i dalje ima svoju
slobodnu volju."
.
Samova se brada naglo podigla, a oci su mu odjednom postale neprozirno crne.
"Ali trebali biste poslušati upozorenje", nastavio je Edvvard. "Ovo nije nešto u što bi vam se
bilo uputno ukljuciti. Još uvijek stignete izbjeci ono što je Alice vidjela."
Sam se mrko osmjehnuo. "Mi ne bježimo." Iza njega, Paul se pod-smjehnuo.
"Nemojte da vam obitelji nastradaju zbog ponositosti", tiho se ubacio Carlisle.
Sam je blaže pogledao Carlislea. "Kao što je Edvvard napomenuo, mi nemamo slobodu kakvu
vi uživate. Renesmee sada pripada našoj obitelji jednako koliko i vašoj. Jacob je ne može
ostaviti, a mi ne možemo ostaviti njega." Bacio je kratak pogled na Aliceinu poruku, stisnuvši
usne u tanku crtu.
"Ne poznajete je", rekao je Edvvard.
"A vi je poznajete?" neuvijeno ga je upitao Sam.
Carlisle je stavio ruku Edvvardu na rame. "Velik je posao pred nama, sine. Bez obzira na to
što je Alice odlucila, bilo bi glupo sada ne poslušati njezin savjet. Idemo kuci, da pocnemo
raditi."
Edvvard je kimnuo, lica i dalje ukocena od boli. Iza leda sam zacula Esmine tihe jecaje, lišene
suza.
Nisam znala plakati u ovome tijelu; nisam mogla uciniti ništa doli da zurim. Još nisam ništa
osjetila. Sve mi se cinilo nestvarno, kao da nakon svih ovih mjeseci ponovno sanjam.
Proživljavam moru.
"Hvala ti, Sam", rekao je Carlisle.
"Žao mi je", odgovorio je Sam. "Nismo je smjeli pustiti da prode."
"Postupili ste kako treba", kazao mu je Carlisle. "Alice smije postupiti kako ju je volja. Ne bih
joj uskratio tu slobodu."
Oduvijek sam doživljavala Cullenove kao cjelinu, neraskidivu jedinku. Odjednom sam se
prisjetila da nije oduvijek bilo tako. Carlisle je stvorio Edvvarda, Esme, Rosalie i Emmetta;
Edvvard je stvorio mene. Tjelesno smo bili vezani krvlju i otrovom. Nikad nisam doživljavala
Alice i Jaspera kao zasebne - kao usvojene u obitelj. Ali, zapravo, Alice je posvojila Cullenove.
Pojavila se sa svojom nevezanom prošlošcu, dovela Jaspera sa svojom, i uklopila se u obitelj
koja je otprije postojala. I ona i Jasper imali su prijašnji život izvan obitelji Cullen. Zar ce ona to
zaista poceti još jedan novi život nakon što je vidjela da je život s Cullenovima gotov?
Ako je tako, nema nam spasa, zar ne? Nema baš nikakve nade. Niti jednog tracka, niti jednog
titraja koji je mogao uvjeriti Alice da ima izgleda ako ostane uz nas.
Bistri jutarnji zrak odjednom se ucinio gušcim, crnjim, kao da se fizicki zatamnio od moga
ocaja.
"Ja ne mislim pasti bez borbe", potmulo je zarežao Emmett sebi u bradu. "Alice nam je kazala
što da radimo. Napravimo to, onda."
Ostali su kimnuli odlucnih lica, i shvatila sam da sve nade ulažu u tu neizvjesnu priliku koju
nam je pružila Alice. Da se ne namjeravaju predati beznadu i cekati pogibiju.
Da, svi cemo se boriti. Što nam drugo preostaje? I ocito cemo ukljuciti i druge u to, jer Alice
nam je tako rekla prije nego što nas je napustila. Kako da ne poslušamo završno Aliceino
upozorenje? Vukovi ce se takoder boriti s nama za Renesmee.
Mi cemo se boriti, oni ce se boriti, i svi cemo zajedno poginuti.Nisam osjecala istu odlucnost koju su ostali ocito osjetili. Alice je znala izglede. Pružila nam je
jedinu priliku koju je uspjela vidjeti, ali ta je prilika bila premala da bi se sama na nju okladila.
Osjecala sam se unaprijed poraženo kad sam okrenula leda Samovu kriticnom licu i pošla kuci
za Carlisleom.
Sada smo automatski trcali, ne više u onakvoj uspanicenoj žurbi kao prije. Kad smo se približili
rijeci, Esme je podigla glavu.
"Tu je bio onaj drugi trag. Bio je svjež."
Pokazala je glavom prema naprijed, prema mjestu odakle je doviknula Edvvardu dok smo išli
ovamo. Dok smo hitali spasiti Alice...
"Sigurno je iz ranijeg dijela dana. To je bila samo Alice, bez Jaspera", beživotno je rekao
Edvvard.
Esme je stisnula lice i kimnula glavom.
Odmaknula sam se udesno i malo zaostala. Bila sam sigurna da je Edvvard u pravu, ali u isti
mah... Napokon, kako je Aliceina poruka završila na stranici iz moje knjige?
"Bella?" pozvao me Edvvard glasom lišenim emocija kad sam zastala, oklijevajuci.
"Htjela bih poci za tragom", rekla sam mu, osjetivši kako se lagani miris Alice racva s
dotadašnjeg puta njezina bijega. Nisam to dosad radila, ali mirisalo mi je posve isto, samo bez
Jasperove arome.
Edvvardove su zlacane oci bile prazne. "Vjerojatno samo vodi natrag do kuce."
"Onda cemo se tamo naci."
Isprva sam pomislila da ce me pustiti da odem sama, ali onda, kad sam se odmaknula za
nekoliko koraka, njegove su prazne oci trepnule i oživjele.
"Idem s tobom", prigušeno je rekao. "Naci cemo se kod kuce, Carlisle."
Carlisle je kimnuo glavom i ostali su otišli. Pricekala sam da nestanu s vidika, a zatim sam
upitno pogledala Edvvarda.
"Nisam mogao dopustiti da se udaljiš od mene", tiho mi je objasnio. "Sama me pomisao
zaboljela."
Shvatila sam bez daljnjeg pojašnjavanja. Pomislila sam na to kako bi mi bilo da sam sada
razdvojena od njega i shvatila da bih osjetila jednaku bol, ma kako kratko to udaljavanje bilo.
Tako nam je još malo vremena ostalo da budemo zajedno.
Pružila sam ruku prema njemu, a on ju je primio.
"Požurimo se", rekao je. "Renesmee je vec sigurno budna."
Kimnula sam mu, i opet smo potrcali.
Vjerojatno je bilo glupo tratiti vrijeme i ne biti uz Renesmee iz ciste radoznalosti. Ali smetalo mi
je nešto u toj poruci. Alice nam je mogla uklesati poruku u gromadu kamena ili je urezati u
deblo drveta ako vec nije imala pribor za pisanje pri ruci. Mogla je ukrasti blok Post-ita iz bilo
koje kuce uz autocestu. Zašto baš moja knjiga? Kad je otišla po nju?
Nego što, trag je vodio natrag do kolibe zaobilaznim putom što se klonio kuce Cullenovih i
vukova u obližnjim šumama. Edvvardu su se obrve zbunjeno stisnule kad je postalo jasno
kamo trag vodi.
Pokušao je pretpostaviti što se dogodilo. "Ostavila je Jaspera da je ceka i došla ovamo?"
Sad smo stigli gotovo do kolibe, i osjetila sam nelagodu. Bilo mi je drago što me Edvvard drži
za ruku, ali takoder sam imala dojam da bih trebala tu biti sama. Istrgnuti stranicu i odnijeti je natrag do Jaspera bilo je tako cudno od Alice. Ucinilo mi se da se u samom tom postupku krije
poruka - koju nimalo nisam shvacala. Ali radilo se o mojoj knjizi, tako da je poruka sigurno bila
namijenjena meni. Daje htjela daje Edvvard dobije, zar ne bi istrgnula stranicu iz neke njegove
knjige...?
"Daj mi samo minutu", rekla sam i pustila mu ruku kad smo došli do vrata.
Celo mu se naboralo. "Bella?" "Molim te. Trideset sekundi."
Nisam pricekala da odgovori. Jurnula sam kroz vrata i zatvorila ih za sobom. Otišla sam ravno
do police s knjigama. Alicein je miris bio svjež - star manje od dana. Vatra koju nisam pripalila
gorjela je tiho, ali vrelo u kaminu. Dohvatila sam Mletackog trgovca s police i otvorila je na
naslovu.
Tu se, pokraj podrapanog ruba zaostalog za podrapanom stranicom, pod rijecima Mletacki
trgovac, napisao William Shakespeare, nalazila poruka.
Uništi ovo.
Ispod nje je pisalo ime s adresom u Seattleu.
Kada je Edvvard prošao kroz vrata vec nakon trinaest, a ne trideset sekundi, gledala sam
knjigu kako gori.
"Što se dogada, Bella?"
"Bila je ovdje. Istrgnula je stranicu iz moje knjige da na njoj napiše poruku."
"Zašto?"
"Ne znam zašto."
"Zašto je spaljuješ?"
"Ma - ma—" Namrštila sam se, puštajuci da mi se sva frustracija i bol ukazu na licu. Nisam
znala što mi to Alice nastoji reci, samo da sije itekako dala truda da to prikrije od svih osim
mene. Jedine osobe cije misli Edvvard
ne može citati. Tako da ona sigurno želi da on to ne dozna, i to vjerojatno s dobrim
opravdanjem. "Ucinilo mi se da je tako najbolje."
"Ne znamo što ona zapravo radi", tiho je rekao.
Promatrala sam plamenove. Bila sam jedina osoba na svijetu koja može lagati Edvvardu. Je li
upravo to Alice tražila od mene? Je li to bila njezina posljednja želja?
"Dok smo bile u avionu za Italiju," prošaptala sam - to nije bila laž, osim možda u ovom
kontekstu - "na putu da te spasimo... lagala je Jasperu da ne bi pošao za nama. Znala je da bi
stradao kad bi se suprotstavio Volturima. Bila je voljna sama stradati radije nego da ga dovede
u opasnost. Bila je voljna i da ja stradam. Valjda i da ti stradaš."
Edvvard mi nije odgovorio.
"Ona zna stoje njoj samoj najvažnije", rekla je. Mirno me srce zaboljelo kad sam shvatila da mi
izreceno objašnjenje ni na koji nacin ne djeluje kao laž.
"Ne vjerujem", rekao je Edvvard. Nije to izgovorio kao da bi htio raspravljati sa mnom - nego
kao da bi htio raspravljati sam sa sobom. "Možda se radilo samo o tome da Jasper dolazi u
opasnost. Njezin bi plan bio uspješan za nas ostale, ali on bi stradao kad bi ostao. Možda..."
"To nam je mogla kazati. Poslati ga odavde."
"Ali, bi li Jasper bio voljan otici? Možda mu opet laže."
"Možda", pretvarala sam se da se slažem. "Trebali bismo otici kuci. Nema vremena."
Edvvard me primio za ruku, i potrcali smo. Aliceina mi poruka nije donijela nadu. Da je bilo ikakva nacina da se predstojeci pokolj
izbjegne, Alice bi ostala. Nisam uvidala neku drugu mogucnost. Znaci, ona to meni daje nešto
drugo. Ne nacin bijega. Ali što bi drugo ona mogla pomisliti da želim? Možda nacin da se
barem nešto spasi? Postoji li bilo što što bih još stigla spasiti?
Carlisle i ostali nisu dokono cekali da se vratimo. Nismo bili uz njih pukih pet minuta, a vec su
se priredili za odlazak. Jacob je u kutu opet bio u svom ljudskom obliku, s Renesmee u krilu.
Oboje su nas promatrali širom otvorenih ociju.
Rosalie se presvukla iz svilene haljine u otporne traperice, tenisice i košulju izradenu od
gustog tkanja kakvo planinari oblace za duga putovanja. Esme se slicno odjenula. Na stolicu
za kavu nalazio se globus, ali vec su ga pregledali i sada su samo cekali na nas.
Ozracje je sada bilo pozitivnije nego prije; godilo im je što nešto poduzimaju. Polagali su sve
nade u Aliceine naputke.
Pogledala sam globus i upitala se kamo cemo najprije.
"Mi trebamo ostati ovdje?" upitao je Edvvard, pogledavši Carlislea. Nije zvucao sretno.
"Alice je rekla da cemo morati pokazati Renesmee drugima, i da cemo pritom morati biti
oprezni", rekao je Carlisle. "Poslat cemo sve koje uspijemo pronaci ovamo, vama - Edvvarde,
tebi ce prolazak kroz doticno minsko polje najbolje ici od ruke."
Edvvard je kratko, oštro kimnuo glavom, ništa sretniji. "Treba obici velik teren."
"Razdvojit cemo se", odgovorio je Emmett. "Rose i ja idemo u lov na nomade."
"Tu cete imati pune ruke posla", rekao je Carlisle. "Tanyina obitelj stiže ujutro a da pojma
nemaju zašto. Najprije ih morate uvjeriti da ne reagiraju kao Irina. Zatim morate otkriti zašto je
Alice spomenula Eleazara. Te ih, nakon svega toga, zamoliti da nam pristanu biti svjedoci. To
ce pocinjati ispocetka kako ostali budu dolazili - ako uopce uspijemo nagovoriti ikoga da
dode." Carlisle je uzdahnuo. "Vaš bi posao lako mogao biti najteži. Vratit cemo vam se u
pomoc cim budemo mogli."
Carlisle je na trenutak stavio ruku Edvvardu na rame i zatim mene poljubio u celo. Esme nas
je oboje zagrlila, a Emmett nas oboje bubnuo šakom u rame. Rosalie se usiljeno osmjehnula
Edvvardu i meni, poslala pusu Renesmee, te uputila Jacobu grimasu za rastanak.
"Sretno", rekao im je Edvvard.
"I vama", rekao je Carlisle. "Svima ce nam trebati sreca."
Ispratila sam ih pogledom, želeci da mogu osjetiti tu nadu koja ih bodri, a i želeci da uspijem
ostati nasamo s racunalom na samo nekoliko sekundi. Morala sam pronaci tko je taj J. Jenks i
zbog cega si je Alice dala toliko truda da njegovo ime javi iskljucivo meni.
Renesmee se okrenula u Jacobovu narucju da mu dotakne obraz.
"Ne znam hoce li Carlisleovi prijatelji doci. Nadam se da hoce. Zvuci mi kao da smo u ovom
trenutku brojcano pomalo nadjacani", prišapnuo je Jacob Renesmee.
Znaci, ona zna. Renesmee vec i predobro shvaca što se zbiva. Cijela ova špika u stilu otisnutivukodlak-
daje-svojoj-utisnutoj-sve-što-ona-želi ubrzano mi je postajala zamorna. Zar nije
bitnije da se ona zaštiti nego da joj se odgovori na pitanja?
Pažljivo sam joj promotrila lice. Nije izgledala ustrašeno, samo zabrinuto i vrlo ozbiljno dok je
vodila svoj nijemi razgovor s Jacobom.
"Ne, ne možemo pomoci, moramo ostati ovdje", nastavio je. "Posjetitelji nam dolaze vidjeti
tebe, a ne prirodne ljepote."Renesmee se namrštila na njega.
"Ne, ne moram ja nikamo", kazao joj je. Zatim je sav zapanjen pogledao Edvvarda, shvativši
da možda nije u pravu. "Ili moram?"
Edvvard je oklijevao.
"Reci više", rekao je Jacob, glasom promuklim od napetosti. Nalazio se na samoj tocki
pucanja, baš kao i svi mi.
"Vampiri koji nam dolaze u pomoc nisu kao mi", rekao je Edvvard. "Tanyina obitelj jedina
izuzev naše poštuje ljudski život, a cak ni oni nisu narocito nakloni vukodlacima. Mislim da bi
možda bilo sigurnije—"
"Mogu se ja pobrinuti za sebe", upao mu je Jacob u rijec.
"Sigurnije za Renesmee," nastavio je Edvvard, "kada na njihov izbor oko toga hoce li
povjerovati u našu pricu o njoj ne bi utjecala naša vezanost s vukodlacima."
"Koji prijatelji. Okrenuli bi se protiv vas samo zbog toga s kime se sada družite?"
"Mislim da bi u normalnim okolnostima uglavnom to podnijeli. Ali moraš shvatiti - prihvacanje
Nessie nece biti jednostavno ni za koga od njih. Zašto da im to onda makar i malcice
otežavamo?"
Carlisle je sinoc objasnio Jacobu kakvi zakoni vrijede za besmrtnu djecu. "Pa zar su besmrtna
djeca stvarno bila tako grozna?" upitao je.
"Ne možeš zamisliti dubinu ožiljaka koje su ostavila na zajednickoj vampirskoj psihi."
"Edvvarde..." I dalje mi je bilo cudno cuti kako Jacob bez gorcine izgovara Edvvardovo ime.
"Znam, Jake. Znam kako je teško biti bez nje. Prilagodavat cemo se -kad vidimo kako
reagiraju na nju. U svakom slucaju, Nessie ce morati biti incognito na mahove u iducih
nekoliko tjedana. Trebat ce ostati u kolibi sve dok ne dode pravi trenutak da je predstavimo.
Dokle god se budeš držao na sigurnoj udaljenosti od prave kuce..."
"To mogu. Ujutro stiže društvo, a?"
"Da. Naši najbliži prijatelji. U ovom konkretnom slucaju, vjerojatno bi bilo bolje da iznesemo
stvari na cistac što prije. Možeš ostati tu. Tanya zna za tebe. Cak je i Setha upoznala."
"Dobro."
"Trebao bi reci Samu što se zbiva. Uskoro bi se u šumama mogli pojaviti neznanci."
"To si se dobro sjetio. Premda mu dugujem malo tišine nakon onoga sinoc."
"Obicno je najpametnije poslušati Alice."
Jacob je zaškrgutao zubima, i vidjela sam da dijeli Samov stav o onome što su Alice i Jasper
ucinili.
Dok su razgovarali, lagano sam otišla prema stražnjim prozorima, nastojeci izgledati
zadubljena u misli i zaokupljena brigama. Sto mi nije bilo teško. Naslonila sam glavu na zid
koji je zavijao od dnevne sobe prema blagovaonici, tocno pokraj jednog od racunalnih stolova.
Prelazila sam prstima po tipkama dok sam netremice gledala u šumu, trudeci se da to djeluje
kao nehoticna gesta. Izvode li vampiri ikada išta nehotice? Nisam imala dojam da itko narocito
pozorno prati što radim, ali nisam se okrenula da provjerim. Monitor se upalio i zasjao. Opet
sam prešla prstima po tipkama. Zatim sam vrlo tiho zabubnjala po drvenoj površini stola, cisto
da naglasim odsutnost svojih misli. Još jedno dodirivanje tipaka.
Pregledala sam ekran u kutu vidnog polja.
Nijedan J. Jenks, ali postoji Jason Jenks. Odvjetnik je. Prelazila sam prstima po tipkovnici,
nastojeci održati ritam, kao kad se zamišljeno mazi macka u krilu na koju se maltene
zaboravilo. Jason Jenks imao je šminkerske internetske stranice za svoju tvrtku, ali adresa na
pocetnoj nije bila tocna. Nalazila se u Seattleu, ali poštanski broj nije odgovarao. Upamtila
sam broj telefona i pomilovala tipkovnicu u ritmu. Ovaj put sam potražila adresu, ali nisam
dobila baš ništa, kao da adresa ne postoji. Htjela sam pogledati zemljovid, ali zakljucila sam
da i ovako izazivam srecu. Još jedanput sam pomazila tipke, da obrišem povijest u
pregledniku...
Nastavila sam zuriti kroz prozor i nekoliko puta prešla jagodicama po drvetu. Cula sam kako
mi prilaze lagani koraci i okrenula se s, ponadala sam se, istim izrazom lica kao i prije.
Renesmee je ispružila rucice prema meni, a ja sam joj otvorila narucje. Bacila se u njega,
snažno vonjajuci po vukodlaku, i ugnijezdila glavicu uz moj vrat.
Nisam znala mogu li ovo podnijeti. Ma koliko da sam strahovala za svoj život, za Edvvardov,
za živote ostatka moje obitelji, nije to bilo isto poput prestravljenosti za kcer koja mi je žmikala
želudac. Mora postojati nacin da je spasim, cak i ako je to jedino što mogu uciniti.
Odjednom sam znala da je to sve što još želim. Ostatak cu podnijeti budem li morala, ali ne po
cijenu njezina života. Ne tako.
Bila je jedino što naprosto moram spasiti.
Je li Alice znala kako cu se osjecati?
Renesmee mi je lagano rucicom dotaknula obraz.
Pokazala mije lica mene same, Edvvarda, Jacoba, Rosalie, Esme, Charlieja, Alice, Jaspera,
prelistavajuci lica cijele naše obitelji sve brže. Seth i Leah. Charlie, Sue i Billy. Opet i opet.
Brinula se, kao i svi mi ostali. Ipak, samo se brinula. Jake ju je poštedio najgorega, koliko sam
uspijevala razabrati. Onoga da nemamo više nade, kako cemo svi stradati u roku od mjesec
dana.
Zaustavila se na Aliceinu licu, s cežnjom i zbunjenošcu. Gdje je Alice? "Ne znam", prošaptala
sam. "Ali ona je Alice. Postupa kako treba, kao i uvijek."
Kako treba za Alice, u svakom slucaju. Bilo mi je užasno tako razmišljati o njoj, ali kako da
drugacije shvatim ovu situaciju?
Renesmee je uzdahnula, a cežnja se pojacala.
"I meni ona nedostaje."
Osjecala sam kako mi se lice napinje, trudeci se pronaci izraz koji odgovara tuzi u meni. Oci
su mi bile nekako cudno suhe; zatreptale su zbog nelagodnog osjecaja. Ugrizla sam se za
usnu. Kada sam iduci put udahnula, zrak mi je zapeo u grlu, kao da me guši.
Renesmee se odmaknula da me pogleda, a ja sam ugledala odraz svojega lica u njezinim
mislima i njezinim ocima. Izgledala sam kao jutros Esme.
Znaci, takav je osjecaj kad se place.
Renesmeeine su se oci pocele vlažno ljeskati dok je promatrala moje lice. Pomilovala me po
obrazu, ništa mi ne pokazujuci, samo me nastojeci primiriti.
Nikad mi nije palo na pamet da cu vidjeti obrtanje spone majke i kceri izmedu nas, kao stoje to
uvijek bio slucaj izmedu Renee i mene. Ali nisam prije imala vrlo jasan pogled na buducnost.
Suza je navrla na rub Renesmeeina oka. Otrla sam je poljupcem. Zacudeno je dotaknula
svoje oko i zatim pogledala vlažni trag na vršku svojega prsta.
"Ne placi", kazala sam joj. "Bit ce sve u redu. Bit ceš ti meni dobro. Naci cu nacina da se
izvuceš."
Ako ništa drugo ne budem mogla uciniti, svejedno cu spasiti svoju Renesmee. Bila sam
uvjerenija nego ikad da ce mi Alice upravo to pružiti. Ona bi to znala. Ona bi mi ostavila
nacina.