Naišli su paradno, na neki nacin lijepo.
Naišli su u krutoj, formalnoj formaciji. Kretali su se ukorak, ali nisu marširali; istekli su savršeno uskladeno izmedu stabala - kao tamno, neprekinuto oblicje koje kao daje lebdjelo na centimetar-dva ponad bijelog snijega, koliko su glatko prilazili. Vanjski im je rub bio siv; boja je u svakoj vrsti bivala sve tamnija, sve do najzagasitijeg crnila u srcu formacije. Svako je lice bilo u sjeni kukuljice. Tihi šum struganja njihovih stopala bio je tako pravilan da je zvucao kao glazba, kao složeni ritam koji ni na tren ne griješi. Na neki znak koji nisam opazila - ili možda nije bilo znaka, tek tisucljetne prakse - postrojba se izvila prema van. Kretnja je bila odviše kruta, odviše formalna da bi izgledala kao rastvaranje
cvijeta, iako je bojom na to podsjecala; to se rasklopila lepeza, elegantna ali vrlo uglata. Prilike u sivom raširile su se na bokove, dok su one tamnije nahrupile ravno prema naprijed u sredini, pomno kontrolirajuci svaku svoju kretnju. Napredovali su sporo ali odlucno, bez žurbe, bez napetosti, bez zabrinutosti. Kretali su se korakom nepobjedivih. Bilo je zamalo kao u mojoj davnoj nocnoj mori. Nedostajala je još samo ona zlurada žudnja koju sam vidjela na licima u svome snu - ono smješkanje osvetoljubive naslade. Volturi su zasad bili previše disciplinirani da bi iskazali bilo kakav osjecaj. Isto tako, na njima se nije vidjelo ni iznenadenja ni obeshrabrenosti pri pogledu na skup vampira koji ih ovdje ceka - na skup koji je naspram njih odjednom poceo djelovati dezorganizirano i nespremno. Nije se vidjelo da ih je iznenadio divovski vuk koji stoji medu nama. Prebrojila sam ih i preko volje. Bilo ih je trideset dvoje. Cak i kad se ne bi racunale dvije nježne prilike u crnim ogrtacima što su se vukle na samom zacelju, za koje sam pretpostavila da su supruge - jer je njihov zašticen položaj ukazivao na to da nece sudjelovati u napadu - svejedno su nas brojcano nadjacali. Nas spremnih za borbu bilo je samo devetnaestero, uz još sedmero koji ce promatrati naše uništenje. Cak i ako se pribroji desetero vukova, jaci su.
"Stižu crveni mundiri, stižu crveni mundiri", zagonetno je promrsio Garrett sebi u bradu, a onda se kratko zahihotao. Kliznuo je korak bliže Kate.
"Stvarno su došli", prišapnuo je Vladimir Stefanu.
"I supruge", otpovrnuo mu je Stefan siktajem. "I cjelokupna garda. Svi zajedno. Dobro da nismo išli na Volterru."
A onda, kao da im brojnost još nije dovoljno velika, dok su Volturi polako i velicanstveno napredovali, novi su vampiri poceli ulaziti na cistinu iza njih. Lica tog naizgled beskrajnog dotoka vampira bila su cista suprotnost bezizražajnoj discipliniranosti Voltura - iskazivala su kaleidoskop emocija. Isprva su otkrila šok, cak i izvjesnu strepnju pri pogledu na neocekivanu silu koja ih je docekala. Ali ta je briga brzo
prošla; osjecali su sigurnost u brojcanoj nadmoci, sigurnost u svome položaju iza nezaustavljive sile Voltura. Lica su im se opet uoblicila u izraze koje su imala prije nego što smo ih iznenadili. Bilo je sasvim lako shvatiti što im je na umu - lica su im bila toliko izricita. Ovo je bila
razbješnjela svjetina, izvan sebe od raspomamljene želje za izvršavanjem pravde. Nisam potpuno shvacala kako svijet vampira gleda na besmrtnu djecu sve dok nisam promotrila ta lica.
Bilo je jasno da ova skrpana, razularena bulumenta - od ukupno više od cetrdeset vampira - ima poslužiti Volturima kao vlastita skupina svjedoka. Nakon naše pogibije, oni ce proširiti vijest da su zlocinci uklonjeni, a cjelokupan je postupak Voltura bio posve nepristran. Najvecim
su dijelom izgledali kao da se nadaju kako ce dobiti više od puke prilike za svjedocenje - htjeli su pripomoci u komadanju i paljenju. Crno nam se pisalo. Cak i kad bismo nekako uspjeli dokinuti prednost Voltura, svejedno bi nas mogli pokopati tijelima. Cak i kad bismo ubili Demetrija, Jacob ne bi mogao umaknuti ovome. Osjetila sam kako isto to shvacaju i ostali oko mene. Ocaj je poceo tištati zrak, pritiskati me
snažnije nego dotad. Jedna vampirica u suparnickim redovima ocito nije pripadala nijednoj skupini; prepoznala sam Irinu dok je oklijevala izmedu dviju postrojbi, izraza jedinstvenog medu ostalima. Irinin zgroženi pogled bio je netremice uprt u Tanvin položaj u prvoj crti. Edward je zarežao, vrlo potmulo, ali žestoko.
"Alistair je imao pravo", prišapnuo je Carlisleu.
Vidjela sam kako je Carlisle bacio upitan pogled na Edvarda.
"Alistair je imao pravo?" prošaptala je Tanva.
"Oni - Caius i Aro - dolaze uništiti i otuditi", gotovo je necujno dahnuo Edvvard; cula ga je samo naša strana. "Vec su razradili mnoge slojeve strategije. Pokaže li se nekako da je Irinina optužba lažna, cvrsto su odlucni pronaci drugi razlog da nam zamjere. Ali sada vide Renesmee, tako da su potpuno smireni što se odabranog smjera tice. Još bismo se mogli pokušati obraniti od ostatka njihovih izmišljenih optužbi, ali najprije se moraju zaustaviti i cuti istinu o Renesmee." Zatim je još više spustio glas. "Što uopce ne namjeravaju uciniti."
Jacob je ispustio cudan, tih dahtaj. A onda je, neocekivano, nakon dvije sekunde, povorka ipak stala. Potmuli ritam savršeno uskladenih kretnji potpuno je umuknuo. Besprijekorna se disciplina u potpunosti zadržala; Volturi su se svi kao jedan apsolutno skamenili. Zastali su na stotinjak metara od nas. Iza mene, s obiju strana, zacula sam kucanje krupnih srdaca, bliže nego prije. Usudila sam se
baciti pogled krajickom ociju nalijevo i nadesno, da vidim što je zaustavilo napredovanje Voltura.
Vukovi su nam se pridružili.
S obje strane naše neravnomjerne vrste, vukovi su se razgranali u duge, rubne smjerove. Posvetila sam tek djelic sekunde uocavanju cinjenice da ih je više nego deset, prepoznavanju vukova koje poznajem i onih koje nikad prije nisam vidjela. Sada ih se šesnaestero
ravnomjerno rasporedilo -ukupno sedamnaestero, racunajuci Jacoba. Iz njihove se visine i prevelikih šapa jasno vidjelo da su svi novopridošlice vrlo, vrlo mladi. Valjda sam to trebala predvidjeti. Uz toliki broj vampira utaborenih u blizini, nagli porast brojnosti vukodlaka bio je neizbježan. Stradava još djece. Upitala sam se zašto je Sam to dopustio, a onda shvatila da nije imao druge. Kad bi ijedan vuk stao uz nas, Volturi bi se itekako pobrinuli uci ostalima u trag. I tako su cijelu svoju vrstu stavili na kocku, jer su se svrstali uz nas.
Uz nas, koji cemo biti potuceni. Odjednom me obuzeo gnjev. Više od gnjeva, obuzela me ubilacka jara. Beznade i ocaj potpuno su jenjali u meni. Slab, crvenkasti sjaj istaknuo je obrise tamnih figura preda mnom, i u tom trenu mi je samo bilo stalo dobiti priliku da zarijem zube u njih, da im istrgnem udove iz trupala i naslažem ih na lomacu. Tako sam se sludila da sam bila u stanju plesati oko krijesa
dok živi gore na njemu. Cerekati se dok im pepeo još tinja. Usne su mi se automatski rastegnule unatrag, i potmulo, svirepo rezanje proparalo mi je grlo iz dna želuca. Shvatila sam da sam kutove usana zadigla u smiješak. Pokraj mene, Zafrina i Senna ponovile su moje prigušeno glasanje. Edward je stisnuo šaku za koju me i dalje držao, u znak upozorenja. Zasjenjena lica Voltura i dalje su mahom bila bezizražajna. Tek su dva para ociju odavala tracak bilo kakve emocije. U samome središtu, Aro i Caius doticali su se rukama, zastavši zbog procjene, a cijela je garda zastala s njima, u ocekivanju naredbe za ubijanje. Njih dvojica se nisu gledali, ali bilo je ocito da komuniciraju. Iako je dodirivao Arovu drugu ruku, Marcus nije djelovao kao sudionik u razgovoru. Izraz mu nije bio bezuman kao u garde, ali bio je jednako tup. Kao i onaj drugi put kad sam ga vidjela, izgledao je kao da umire od dosade. Tijela volturskih svjedoka nagnula su se prema nama, pogleda ljutito uprtih u Renesmee i mene, ali zadržali su se uz rub šume, ostavljajuci širok razmak izmedu sebe i volturskih vojnika. Jedino se Irina zadržala netom iza Voltura, tek nekoliko koraka dalje od prastarih žena - koje su obje bile svijetlih kosa, praškastih koža i mrenom prekrivenih ociju - i njihova para masivnih tjelohranitelja.Jedan od tamnije sivih ogrtaca tik iza Ara nosila je žena. Nisam mogla tocno znati, ali cinilo mi se da ona kao da mu doslovce dodiruje leda. Je li to taj drugi štit, Renata? Upitala sam se, jednako kao i Eleazar, hoce li ona moci odbiti mene. Ali ne mislim potratiti život u nastojanju da sredim Caiusa ili Ara. Imam važnijih meta. Sada sam ih potražila pogledom u vrsti i bez problema razabrala dva sitna, zagasitosiva ogrtaca blizu srca formacije. Alec i Jane, upadljivo najsitniji clanovi garde, stajali su Marcusu tik uz jedan bok, dok mu je Demetri bio uz drugi. Ljupka su im lica bila pribrana, i ništa nisu odavala; nosili su najtamnije ogrtace po strani od cistog crnila pradavnika. Vješticji blizanci, tako ih je Vladimir nazvao. Njihove su sile kameni temeljci napada Voltura. Dragulji su u Arovoj zbirci.
Mišici su mi se napeli, a otrov mi je navro u usta. Zamucene crvene oci Ara i Caiusa letimice su prešle preko naše vrste. Razaznala sam razocaranje na Arovu licu dok mu je pogled prelazio li prelazio preko naših lica, tražeci ono koje nedostaje. Usne su mu se stisnule od žalosti. U tom trenutku osjetila sam cistu zahvalnost na tome što je Alice pobjegla. Kad je stanka potrajala, cula sam kako se Edvvardov dah ubrzava.
"Edvarde?" oslovio ga je Carlisle, tiho i zabrinuto.
"Nisu sigurni kako bi nastavili. Odvaguju mogucnosti, odabiru kljucne mete - mene, naravno, tebe, Eleazara, Tanyu. Marcus išcitava snagu naših medusobnih spona, traži slabe tocke. Jedi ih što su Rumunji s nama. Brinu ih lica koja ne prepoznaju - narocito Zafrina i Senna - kao i vukovi, prirodno. Nikad još nisu bili brojcano nadjacani. To ih je zaustavilo."
"Brojcano nadjacani?" u nevjerici je prošaptala Tanva.
"Svoje svjedoke ne broje", dahnuo je Edvvard. "Oni nisu osobe, gardi ništa ne znace. Aro
samo voli imati publiku."
"Da im se obratim?" upitao ga je Carlisle.
Edvard je oklijevao, a onda je kimnuo glavom. "Drugu priliku neceš dobiti."
Carlisle se isprsio i istupio nekoliko koraka pred našu obrambenu vrstu. Bilo mi je grozno
vidjeti ga samog, nezašticenog. Raširio je ruke, pokazavši dlanove, kao da pozdravlja. "Aro, prijatelju stari. Stoljeca su vec prošla."
Na bijeloj cistini dugi je trenutak vladao mrtav tajac. Osjecala sam kako Edvard zraci
napetošcu dok je osluškivao Arovu procjenu Carlisleovih rijeci. Napetost je rasla kako su
sekunde otkucavale. A onda je Aro iskoraknuo iz središta formacije Voltura. Njegov štit, Renata, pokrenula se s njime kao da su joj jagodice prstiju prišivene za njegov ogrtac. Redovi Voltura prvi su put reagirali. Potmuli žagor prostrujao je vrstom, obrve su se namrgodeno spustile, usne su se zadigle sa zuba. Nekoliko se pripadnika garde prignulo u cucanj. Aro je podigao jednu ruku prema njima. "Mir."
Prešao je još svega par koraka, te nakrivio glavu. Mlijecne su mu se oci znatiželjno zakrijesile.
"Lijepo zboriš, Carlisle", tiho je kazao tankim, koprenastim glasom. "Cine se neprilicno, te
rijeci, imajuci u vidu vojsku koju si okupio da ubiješ mene, da ubiješ meni mile."
Carlisle je odmahnuo glavom i ispružio desnu ruku prema njemu, kao da ih i dalje ne razdvaja gotovo stotinu metara. "Samo mi dotakni dlan, pa ceš znati da mi to nikada nije bila namjera."
Aro je stisnuo lukave oci. "Ali kakve bi važnosti tvoja namjera uopce mogla imati, dragi
Carlisle, u svjetlu toga što si ucinio?" Namrgodio se, a sjenka tuge prešla mu je preko lica -
istinske ili ne, to se nije dalo odrediti.
"Nisam pocinio zlodjelo zbog kojeg si me došao kazniti."
"Onda stani u stranu i pusti nas da kaznimo odgovorne. Uistinu, Carlisle, ništa me više ne bi
obradovalo nego da danas mogu poštedjeti tvoj život."
"Nitko se nije ogriješio o zakon, Aro. Dopusti da objasnim." Carlisle mu je opet ponudio ruku.
Prije nego što je Aro mogao odgovoriti, Caius je hitro priskocio do njega.
"Toliko si besmislenih pravila, toliko si nepotrebnih zakona stvaraš, Carlisle", prosiktao je
sasvim sijedi pradavnik. "Kako je moguce da braniš kršenje onoga koji je istinski bitan?"
"Zakon nije prekršen. Samo me saslušajte—"
"Vidimo dijete, Carlisle", zarežao je Caius. "Ne smatraj nas budalama."
"Ona nije besmrtna. Ona nije vampirica. Lako to mogu dokazati u samo nekoliko trenutaka—"
Caius gaje prekinuo. "Ako nije zabranjenog soja, zašto si onda okupio bataljun da je zaštiti?"
"Svjedoke, Caiuse, kakve ste i vi doveli." Carlisle je pokazao ljutitu hordu na rubu šume; neki u njoj zarežali su u odgovor. "Svaki od ovih prijatelja može ti kazati pravu istinu o djetetu. Ili je samo pogledaj, Caiuse. Uoci kako joj se obrazi rumene od ljudske krvi."
"Himba!" podviknuo je Caius. "Gdje je potkazivacica? Neka istupi!" Poceo je izvijati vrat, sve
dok nije opazio Irinu tamo gdje je zastala iza supruga. "Ti! Ovamo!"
Irina se zagledala u njega s nerazumijevanjem, noseci izraz osobe koja se nije potpuno
probudila iz grozomorne more. Caius je nestrpljivo pucnuo prstima. Jedan golemi tjelohranitelj supruga prišao je Irini i grubo je podbo u leda. Irina je dvaput trepnula, a onda ošamuceno krenula prema Caiusu. Zastala je nekoliko metara prije njega, ne odvajajuci pogled od svojih sestara. Caius je prešao razmak izmedu njih i snažno je ošamario. To je nije moglo boljeti, ali gesta je na neki nacin bila užasno ponižavajuca. Bilo mi je kao da gledam covjeka koji nogom udara psa. Tanya i Kate u isti su mah prosiktale.
Irinino se tijelo ukocilo, a oci su joj se napokon okrenule prema Caiusu. Jednim joj je svijenim prstom pokazao na Renesmee, koja mi se držala za leda, prstiju i dalje upletenih u Jacobovo krzno. Caius je u mome ljutitom pogledu posve porumenio. Jacobu je iz grudi odjeknulo muklo rezanje.
"Je li to dijete koje si vidjela?" oštro ju je upitao Caius. "Ono koje je ocito bilo više nego
ljudsko?"
Irina je nacas pogledala prema nama, proucavajuci Renesmee prvi put nakon dolaska na
cistinu. Nakrivila je glavu, a zbunjenost joj je prešla licem.
"Dakle?" zarežao je Caius.
"Nisam... Nisam sigurna", rekla je sva u cudu.
Caiusu se ruka trznula, kao da bi je opet ošamario. "Kako to misliš?" kazao je celicnim
šaptom.
"Nije ista, ali mislim da je rijec o istom djetetu. Želim reci da se promijenila. Ovo dijete je vece od onoga koje sam vidjela, ali-—"
Caiusu se s odjednom iskeženih zuba oteo ljutiti uzdah, a Irina je ušutjela, ne dovršivši
recenicu. Aro je priskocio Caiusu i stavio mu ruku na rame da ga smiri.
"Budi pribran, brate. Ima vremena da se ovo raspravi. Nema potrebe za žurbom."
Nadurena lica, Caius je okrenuo leda Irini.
"Dakle, slatkice", kazao joj je Aro toplim, sladunjavim mrmorom. "Pokaži mi to što nastojiš
reci." Ispružio je ruku prema smetenoj vampirici.
Irina ga je nesigurno primila za ruku. Držao ju je samo pet sekundi.
"Vidiš, Caiuse?" rekao je. "Posve je jednostavno dobiti to što nam treba."
Caius mu nije odgovorio. Krajickom oka Aro je bacio kratak pogled na svoju publiku, svoju
rulju, a onda se opet obratio Carlisleu.
"I tako se pred nama nalazi zagonetka, kako se cini. Izgleda da je dijete naraslo. No u Irininoj prvoj uspomeni jasno se vidi besmrtno dijete. Zanimljivo."
"Upravo to i nastojim pojasniti", rekao je Carlisle, a promjena u tonu njegova glasa dala mi je do znanja kako mu je laknulo. Upravo smo u ovu stanku svi mi polagali svoje slabašne nade. Meni nije laknulo. Cekala sam, gotovo otupjela od njega, da naidu svi ti slojevi strategije koje je Edvard obecao. Carlisle je opet ispružio ruku.
Aro je na trenutak oklijevao. "Radije bih primio objašnjenje od nekoga tko ima središnju ulogu u prici, prijatelju. Griješim li u pretpostavci da ovo kršenje nije bilo tvoje djelo?"
"Nije bilo kršenja."
"Kako bilo da bilo, doci cu do svakog djelica istine." Arov je sipljivi glas otvrdnuo. "A do nje cu na najbolji nacin doci primanjem dokaza izravno od tvojega nadarenog sina." Pokazao je
glavom prema Edvvardu. "Kako se dijete drži njegove novorodene partnerice, pretpostavljam da Edvard ima ulogu u tome."
Naravno da želi Edvarda. Nakon što stekne uvid u Edvvardov um, saznat ce misli svih nas.
Izuzev mojih. Edvard se okrenuo da na brzinu poljubi mene i Renesmee u celo, ne pogledavši me u oci. Zatim je poceo koracati snježnim poljem, potapšavši Carlislea po ramenu u prolazu. Odostraga sam zacula prigušen jauk - Esme nije uspjela prikriti prestravljenost. Crvena izmaglica koju sam vidjela oko vojske Voltura buknula je žešce nego prije. Nisam mogla podnijeti pogled na Edvvarda dok sam prelazi taj prazni bijeli prostor - ali jednako mi je tako bilo nesnosno pomisliti da bi se Renesmee mogla naci i korak bliže našim suparnicima. Razdirale su me te suprotstavljene potrebe; tako sam se cvrsto skamenila da sam imala dojam kako bi mi pritisak mogao smrskati kosti.
Primijetila sam da se Jane osmjehnula kad je Edvvard prošao središnju tocku razmaka
izmedu nas, kad se našao bliže njima nego nama. Taj sitni, samozadovoljni smiješak prevršio je mjeru. Srdžba je buknula u meni, razjarivši se još jace od nesputane pomame za krvlju koju sam osjetila u trenutku kad su se vukovi odlucili na ovaj beznadni boj. Osjetila sam okus ludila na jeziku - prožimao me poput plimnog vala ciste siline. Mišici su mi se stisnuli i reagirala sam automatski. Bacila sam svoj štit cjelokupnom snagom uma, odaslala ga preko nemoguce razdaljine polja -deset puta dalje od najdaljeg dosadašnjeg rezultata - poput koplja. Hucno sam izdahnula od napora.
Štit je prsnuo iz mene u mjehuru ciste energije, u atomskom oblaku tekuceg celika. Pulsirao je
poput živa stvora - osjecala sam ga, od vrška do rubova.
Elasticno tkivo sada se nije odapelo unatrag; u tom trenutku sirove sile, primijetila sam da je uzvrat koji sam prije znala osjetiti djelo mene same - da sam se držala tog nevidljivog dijela sebe zato što sam se htjela obraniti, zato što ga se podsvjesno nisam htjela odreci. Sada sam ga pustila, i štit mi je bez napora prsnuo dobrih pedeset metara od mene, za što mi je trebao tek djelic pozornosti. Osjetila sam kako se napinje kao bilo koji mišic, slušajuci moju volju. Primorala sam ga da poprimi dugi, zašiljeni ovalni oblik. Sve ispod tog gipkog željeznog štita odjednom je postalo dio mene - osjecala sam životnu silu svega što je prekrio kao tocke sjajne jare, zasljepljujuce iskre svjetlosti oko mene. Bacila sam štit cijelom dužinom cistine i odahnula kad sam osjetila da se Edvardova blistava svjetlost našla pod mojom zaštitom. Zadržala sam tu svoj novi mišic, stežuci ga tako da je cvrsto obujmio Edvvarda kao tanak, ali neprobojan sloj izmedu njegova tijela i naših neprijatelja.
Prošla je jedva jedna sekunda. Edvvard je i dalje hodao prema Aru. Sve se apsolutno
promijenilo, ali nitko izuzev mene nije primijetio taj prasak. Zaprepašten mi se osmijeh oteo s usana. Osjetila sam kako ostali pogledavaju prema meni i primijetila da Jacob spušta svoje krupno crno oko i gleda me kao da sam sišla s uma. Edvard je zastao na nekoliko koraka od Ara, a ja sam s pozamašnom žalošcu shvatila da premda to svakako mogu, ne bih smjela sprijeciti dogadanje ovog doticaja. U njemu je bio smisao svih naših priprema: u tome da se Ara natjera da sasluša našu stranu price. Osjetila sam gotovo tjelesnu bol zbog tog cina, ali nevoljko sam odmaknula svoj štit i opet ostavila Edvarda izloženog. Više mi nije bilo do smijeha. Posve sam se usredotocila na Edvarda,
spremna na to da ga smjesta zaštitim pode li nešto po krivu. Edvard je drsko podigao bradu i ispružio ruku prema Aru kao da mu time cini veliku pocast.
Ara je njegovo držanje naizgled oduševilo, ali njegovo oduševljenje nisu dijelili svi. Renata je usplahireno drhturila u Arovoj sjeni. Caius se tako duboko mrštio da se cinilo kako ce njegova papirnata, prozirna koža dobiti trajne pregibe. Mala Jane iskezila je zube, a Alec je pokraj nje usredotoceno stisnuo oci. Pretpostavila sam da je spreman, kao i ja, reagirati u sekundi. Aro je bez zastajanja prešao razdaljinu - a cega se, uostalom, trebao bojati? Orijaške sjenke onih svjetlije sivih ogrtaca - plecatih boraca poput Felixa - bile su tek nekoliko metara od njega. Jane je svojim darom paljenja mogla oboriti Edvvarda na tlo u grcevitoj agoniji. Alec mu je mogao oduzeti vid i sluh prije nego što prijede prvi korak prema Aru. Nitko nije znao da ih imam moc sprijeciti u tome, cak ni Edvvard.
S osmijehom lišenim svake brige Aro je primio Edvvarda za ruku. Smjesta je zažmirio, a onda su mu se ramena pogrbila pod naletom informacija.
Svaka tajna misao, svaka strategija, svaki uvid - sve što je Edvvard u proteklih mjesec dana cuo u umovima oko sebe - sada je postalo Arovo.
I više od toga - svaka Aliceina vizija, svaki spokojni trenutak s našom obitelji, svaka slika u
Renesmeeinoj glavi, svaki poljubac, svaki dodir izmedu Edvvarda i mene... Sve je to takoder sada postalo Arovo.
Ozlojedeno sam prosiktala, a štit se uskomešao od moje ljutnje, mijenjajuci oblik i stežuci se oko naše strane.
"Polako, Bella", prišapnula mi je Zafrina.
Cvrsto sam stisnula zube.
Aro je i dalje bio uživljen u Edvvardova sjecanja. Edvvard je sad takoder pognuo glavu, a
mišici u vratu cvrsto su mu se stegnuli dok je ponovno išcitavao sve što je Aro uzeo od njega, kao i Arovu reakciju na sve to.
Ovaj dvosmjerni, ali neravnopravni razgovor potrajao je dovoljno dugo daje cak i garda osjetila nelagodu. Prigušeno mrmljanje strujalo je vrstom sve dok im Caius nije naglo graknuo da se smire. Jane se primicala kao da si ne može pomoci, a Renatino je lice bilo ukoceno od zabrinutosti. Nacas sam ispitala taj mocni štit koji djeluje tako uspaniceno i slabo; premda je bila korisna Aru, uvidala sam da nije ratnica. Dužnost joj nije bila borba, vec zaštita. U njoj nije bilo pomame za krvlju. Cak i ovako bijesna, znala sam da bih je smlavila kad bi došlo do obracuna izmedu nje i mene.
Ponovno sam se posvetila Aru kad se uspravio i naglo otvorio oci, pune udivljenja i opreza.
Nije pustio Edvardovu ruku. Edvardovi su se mišici tek malcice opustili.
"Vidiš?" upitao ga je Edvvard s mirom u baršunastom glasu.
"Da, doista vidim", složio se Aro, zvuceci kao da ga to gotovo zabavlja, na moje
zaprepaštenje. "Sumnjam da su postojala dva boga ili smrtnika koji su ikada vidjeli baš tako bistro."
Disciplinirana lica pripadnika garde iskazivala su nevjericu jednaku mojoj.
"Mnogo si mi grade dao za promišljanje, prijatelju mladi", nastavio je Aro. "Mnogo više nego
što sam ocekivao." I dalje nije puštao Edvardovu ruku, a Edvard se držao napeto, kao da ga još sluša.
Edvard mu nije odgovorio.
"Smijem lije upoznati?" zamolio je Aro - gotovo unizno - odjednom sa živim zanimanjem. "U
svim svojim stoljecima nisam ni sanjao da bi takvo stvorenje moglo postojati. Kakva li
doprinosa našim ljetopisima!"
"O cemu se tu radi, Aro?" brecnuo se Caius prije nego što je Edvvard stigao odgovoriti. Od
samog sam pitanja povukla Renesmee u narucje i zaštitnicki je prigrlila sebi uz prsa.
"O necemu što ni u snovima nikad nisi naslutio, prakticni moj prijatelju. Promisli na trenutak, jer pravorijek koji smo namjeravali provesti u djelo više ne stoji."
Caius je iznenadeno prosiktao na njegove rijeci.
"Mir, brate", upozorio ga je Aro blagim tonom.
To je trebala biti dobra vijest - upravo smo se tim rijecima nadali, tom oprostu koji nikada
nismo smatrali istinski mogucim. Aro je saslušao istinu. Aro je priznao da zakon nije prekršen. Ali moj je pogled bio prikovan za Edvvarda, i vidjela sam kako mu se mišici u ledima stežu. U glavi sam odvrtjela Arovu uputu Caiusu da promisli, i zacula dvosmislenost u njoj.
"Bi li me upoznao sa svojom kceri?" ponovno je upitao Aro Edvvarda.
Caius nije bio jedini koji je prosiktao na ovo novo otkrice.
Edvvard je nevoljko kimnuo. A ipak, Renesmee je tolike uspjela pridobiti. Aro je oduvijek
djelovao kao predvodnik pradavnika. Kad bi on bio na njezinoj strani, bi li nam ostali mogli
uciniti nešto nažao?
Aro je i dalje držao Edvvarda za ruku, i sada je odgovorio na pitanje koje mi ostali nismo culi.
"I dalje mislim daje kompromis u ovom konkretnom pogledu svakako prihvatljiv, s obzirom na okolnosti. Susrest cemo se u sredini."
Aro mu je pustio ruku. Edvvard se okrenuo natrag prema nama, a Aro mu se pridružio,
prebacivši nehajno ruku Edvvardu preko ramena kao da su najbolji prijatelji - cijelo vrijeme
zadržavajuci doticaj s Edvvardovom kožom. Krenuli su preko polja natrag prema nama.
Cijela je garda krenula ukorak za njima. Aro je nehajno podigao ruku, i ne pogledavši ih.
"Cekajte, mili moji. Uistinu, nemaju loših namjera prema nama, budemo li miroljubivi."
Garda je reagirala na to otvorenije nego prije, buneci se rezanjem i siktanjem, ali zadržala je položaj. Renata, koja se držala cvršce uz Ara nego ikada prije, ustrašeno je zacviljela.
"Gospodaru", prošaptala je.
"Bez brige, ljubavi", odvratio joj je. "Sve je u redu."
"Da možda povedeš nekoliko svojih gardista s nama?" predložio mu je Edvvard. "To bi ih
smirilo."
Aro je kimnuo glavom, kao da je to mudra primjedba koje se sam trebao sjetiti. Dvaput je
pucnuo prstima. "Felixe, Demetri."
Dva vampira smjesta su mu se našla uz bok, izgledajuci upravo jednako kao i prošli put kad
sam ih vidjela. Obojica su bili visoki i tamnokosi, Demetri tvrd i tanak kao sjecivo maca, a Felix plecat i prijeteci poput buzdovana s celicnim šiljcima.
Njih petoro zastali su na sredini snježnoga polja.
"Bella", pozvao me Edvvard. "Dovedi Renesmee... i nekoliko prijatelja."
Duboko sam udahnula. Tijelo mi je bilo napeto od protivljenja. Pojam dovodenja Renesmee u samo središte sukoba... Ali imala sam povjerenja u Edvvarda. On bi dosada svakako vec znao namjerava li Aro pociniti izdajstvo.
Aro je imao troje zaštitnika uza se na sastanku, tako da cu ja sa sobom dovesti dvojicu.
Trebala mi je samo sekunda da se odlucim.
"Jacobe? Emmette?" tiho sam ih oslovila. Emmetta, zato što sigurno izgara od želje. Jacoba,
jer bi mu bilo nesnosno da ga se ne pozove. Obojica su kimnuli. Emmett se iscerio.
Otišla sam preko polja s njima sebi uz bokove. Zacula sam novi žamor garde kad su ugledali koga sam izabrala - ocito nisu imali povjerenja u vukodlaka. Aro je podigao ruku i ponovno im mahnuo da se smire.
"Zanimljivo ti je društvo", prišapnuo je Demetri Edvardu.
Edvard mu nije odgovorio, ali Jacobu se kroza zube otelo potmulo rezanje.
Zaustavili smo se nekoliko metara od Ara. Edvvard se izmaknuo Arovoj ruci i brzo nam se
pridružio, primivši me za ruku. Na trenutak smo šutke stajali suoceni. A onda mi se Felix nacas obratio prigušenim pozdravom.
"Zdravo još jednom, Bella." Frajerski se iscerio, krajickom oka i dalje prateci svaki Jacobov
trzaj.
Oporo sam se osmjehnula gorostasnom vampiru. "Hej, Felix."
Felix se zacerekao. "Dobro izgledaš. Besmrtnost ti dobro pristaje."
"Baš ti hvala."
"Nema na cemu. Šteta što..."
Pustio je da mu opaska ostane nedovršena, ali nije mi trebao Edvvardov dar da zamislim kako završava. Šteta što cemo te za još koju sekundicu ubiti.
Da, baš šteta, zar ne?" promrmljala sam. Felbc mi je namignuo.
Aro nije hajao za rijeci koje smo razmijenili. Zadivljeno je nakrivio glavu. "Cujem njezino cudno srce", promrmljao je, izgovarajuci rijeci gotovo pjevno. "Osjecam njezin cudni miris." Zatim su mu mutne oci prešle na mene. "Doista, mlada Bella, besmrtnost ti upravo izvanredno pristaje", rekao je. "Kao da si istinski stvorena za ovaj život."
Primila sam njegovo laskanje kratkim kimanjem glavom. "Svidio ti se moj dar?" upitao me,
odmjerivši privjesak koji sam nosila. "Prekrasan je. Vrlo, vrlo velikodušno od tebe. Hvala.
Vjerojatno sam se trebala pismeno zahvaliti."
Aro se oduševljeno nasmijao. "Ma to je puka sitnica koja mi je ležala pri ruci. Pomislio sam da bi mogla lijepo pristajati uz tvoje novo lice, a tako i jest."
Zacula sam kratak siktaj iz sredine vrste Voltura. Bacila sam pogled preko Arova ramena.
Hmm. Izgleda da Jane nije sretna zbog cinjenice da mije Aro dao poklon.
Aro se nakašljao da mi opet privuce pažnju. "Smijem li pozdraviti tvoju kcer, ljupka Bella?"
slatko me upitao. Baš smo se ovome nadali, podsjetila sam se. Opiruci se porivu da uzmem Renesmee i pobjegnem glavom bez obzira, polako sam mu prišla za dva koraka. Štit je zavijorio iza mene poput plašta, obuhvacajuci ostatak moje obitelji dok je Renesmee ostala izložena. Bilo mi je to pogrešno, užasno. Aro nas je docekao, sav ozaren.
"Pa jedinstvena je", promrmljao je. "Tako slici tebi i Edvardu." A zatim je glasnije rekao:
"Zdravo, Renesmee."
Renesmee me pogledala na brzinu. Kimnula sam glavom.
"Zdravo, Aro", formalno je odgovorila visokim, zvonkim glasicem.
Aru se u ocima vidjelo da mu je to smiješno.
"Kakva je to ona?" prosiktao je Caius otraga. Kao da gaje sama potreba da pita strahovito
srdila.
"Napola smrtna, napola besmrtna", dao je Aro do znanja njemu i ostatku garde, ne odmicuci
ocarani pogled s Renesmee. "Tako je zaceta, a ova ju je novorodena rodila dok je još bila
ljudska."
"Nemoguce", podsmjehnuo se Caius.
"Misliš li, dakle, da su me nasamarili, brate?" Aro je imao izraz lica kao da ga sve to silno
zabavlja, ali Caius se lecnuo. "Je li to bilo koje cuješ takoder varka?"
Caius se namrgodio, djelujuci rastuženo kao da su Arova blaga pitanja bila udarci.
"Smireno i pažljivo, brate", upozorio gaje Aro, smiješeci se Renesmee i dalje. "Dobro znam
koliko voliš svoju pravdu, ali nema pravde u kažnjavanju ove jedinstvene malene zbog njezina podrijetla. A toliko se toga može nauciti, toliko se toga može nauciti! Znam da ne dijeliš moju gorljivost kad je o prikupljanju povijesti rijec, ali podnesi me, brate, dok joj dodajem poglavlje tako slabo izgledno da sam posve ošamucen. Došli smo ocekujuci samo pravdu i tugu lažnih prijatelja, ali gle što smo umjesto toga stekli! Novo, sjajno upoznavanje sebe samih, svojih mogucnosti."
Ispružio je ruku prema Renesmee, pozivajuci je. Ali ona nije to htjela. Odmaknula se od mene i protegnula uvis da vršcima prstiju dotakne Arovo lice. Aro nije reagirao šokom kao maltene svi ostali na doživljaj koji mu je pružila Renesmee; bio je naviknut na protok misli i sjecanja iz tudih umova jednako kao i Edvard. Osmijeh mu se raširio i zadovoljno je uzdahnuo.
"Prekrasno", prošaptao je.
Renesmee mi se vratila u narucje, sva ozbiljna u svome malom licu. "Molim te", zamolila ga je.
Njegov je osmijeh postao blag. "Pa naravno da nemam nikakve želje nauditi tvojim najmilijima, dragocjena moja Renesmee."
Arov je glas odisao takvom prisnošcu i privrženošcu da me na trenutak zavarao. A onda sam zacula kako Edvard škrguce zubima i, daleko iza nas, kako Maggie zgroženo sikce na tu laž.
"Pitam se", zamišljeno je kazao Aro, naizgled nesvjestan reakcije na svoje prethodne rijeci.
Pogled mu je neocekivano pao na Jacoba, a umjesto gadenja s kojim su ostali Volturi
promatrali divovskog vuka, Arove oci bile su pune meni nepojmljive cežnje.
"To ne ide tako", rekao je Edvvard, odjednom grubo, bez dotadašnje pomno održavane
neutralnosti.
"Samo zalutala misao", rekao je Aro, otvoreno odmjeravajuci Jacoba, a onda mu je pogled
polagano prešao preko dva reda vukodlaka iza nas. Vukovi su mu odjednom postali zanimljivi zbog toga što mu je Renesmee vec pokazala.
"Oni nam ne pripadaju, Aro. Ne slijede naše zapovijedi na takav nacin. Tu su zato što to sami žele."
Jacob je prijeteci zarežao.
"Ipak, cini se da su vam vrlo privrženi," rekao je Aro. "Kao i tvoja mlada partnerica i tvoja... obitelj. Odani" Izgovorio je tu rijec kao da je blago miluje.
"Predani su zaštiti ljudskog života, Aro. Zbog toga im je moguc suživot s nama, ali teško i s
vama. Osim ako ne namjeravate promijeniti svoj nacin življenja."
Aro se veselo nasmijao. "Samo zalutala misao", ponovio je. "Dobro znaš kako to biva. Nitko
od nas ne može u cijelosti kontrolirati svoje podsvjesne želje."
Edvvard je složio grimasu. "Doista znam kako to biva. Kao što znam i razliku izmedu takvih
misli i onih iza kojih stoji zadnja namjera. Nikada vam to ne bi pošlo za rukom, Aro."
Jacobova pozamašna glava okrenula se prema Edvvardu, i tiho cviljenje otelo mu se izmedu
zuba.
"Zaokupio ga je pojam... pasa cuvara", došapnuo mu je Edvard.
Uslijedila je sekunda mrtve tišine, a onda je bijesno rezanje iz celjusti cjelokupnog copora
ispunilo divovsku cistinu.
Odjeknula je oštro graknuta zapovijed - Samova, pretpostavila sam, premda se nisam
osvrnula da vidim - i pritužbu je naglo zamijenio prijeteci muk.
"Rekao bih da sam dobio odgovor na to pitanje", rekao je Aro i opet se glasno nasmijao. "Ova je družina odabrala svoju stranu."
Evvard je ispustio siktaj i prijeteci se nagnuo. Cvrsto sam ga primila za nadlakticu, pitajuci se što li gaje to u Arovim mislima natjeralo na tako silovitu reakciju, dok su se Felbc i Demetri u isti mah spustili u cucanj. Aro im je ponovno mahnuo da se smire. Svi su se vratili u dotadašnji stav, ukljucujuci i Felixa.
"Toliko toga valja raspraviti", rekao je Aro, zvuceci odjednom kao preoptereceni poslovni
covjek. "Toliko toga valja odluciti. Zamolio bih vas i vašega krznatog zaštitnika da me
ispricate, dragi moji Cullenovi, jer bih morao obaviti razgovor s bracom."
Pet Jul 02, 2010 2:54 pm