37.Lukavi planovi

Aro se nije vratio svojoj zabrinutoj gardi koja je cekala na sjevernoj strani cistine; umjesto toga,
mahnuo im je da pridu. Edvard je smjesta poceo uzmicati, vukuci mene i Emmetta za ruke. Požurili smo unatraške, držeci na oku napredovanje prijetnje. Jacob se najsporije povlacio, a krzno na ramenima stajalo mu je posve nakostriješeno dok je kezio ocnjake na Ara. Renesmee gaje primila za vrh repa dok smo uzmicali; držala ga je kao povodac, sileci Jacoba da ostane s nama. Stigli smo
do svoje obitelji u isti mah kad su tamni ogrtaci opet okružili Ara. Sada je njih i nas dijelilo tek pedeset metara - razdaljina koju je bilo tko od nas mogao preskociti za samo djelic sekunde. Caius je smjesta poceo raspravljati s Arom.
"Kako možeš trpjeti ovu sramotu? Zašto samo tu bespomocno stojimo suoceni s tako uvredljivim zlodjelom, prikrivenim tako apsurdnom obmanom?" Držao je ruke kruto uz bok, šaka svijenih u kandže. Upitala sam se zašto samo ne dotakne Ara kako bi podijelio svoje mišljenje. Vidimo li mi to vec raskol u njihovim redovima? Je li moguce da nam se tako posrecilo? "Jer to je cijela istina", spokojno mu je rekao Aro. "Do zadnje rijeci. Vidi koliki svjedoci stoje spremni posvjedociti da su vidjeli kako ovo cudesno dijete raste i sazrijeva vec i u tom kratkom
razdoblju koliko je poznaju. Da su osjetili toplinu krvi što kola njezinim žilama." Arova gesta prešla je od Amuna na jednoj strani do Siobhan na drugoj. Caius je cudno reagirao na Arove smirujuce rijeci, prenuvši se jedva primjetno na spomen svjedoka. Ljutnja mu se povukla s lica, a namjesto nje našla se hladna proracunatost. Bacio je prema svjedocima Voltura pogled koji je djelovao pomalo... plaho. I ja sam se osvrnula prema bijesnoj rulji, i smjesta uocila da joj taj opis više ne pristaje. Mahnita želja za nasiljem pretvorila se u zbunjenost. Gomila je kiptjela od sašaptavanja dok si je nastojala obrazložiti to što se upravo dogodilo. Caius se mrštio, duboko zamišljen. Nagadanje u njegovu licu podjarilo je plamen mojeg tinjajuceg bijesa i istodobno me zabrinulo. Sto ako garda opet reagira na neki nevidljivi signal, kao i dok je marširala? Zabrinuto sam pregledala svoj štit; djelovao mi je jednako neprobojno kao prije. Sada sam ga protegnula u nisku, široku kupolu nadvijenu nad našu družinu. Osjecala sam oštre perjanice svjetlosti na mjestima gdje su mi stajali obitelj i prijatelji - svatko od njih imao je jedinstven okus za koji sam smatrala da ce mi uz malo prakse postati prepoznatljiv. Vec sam znala Edwardov - njegov je bio upravo najsjajniji od svih. Smetao me višak praznog prostora oko sjajnih tocaka; štit nije imao fizicku granicu, pa ako bilo koji nadareni Voltur ude pod njega, nece više štititi nikoga osim mene. Osjetila sam kako mi se celo mreška dok sam vrlo pažljivo cvršce privijala elasticni oklop. Carlisle se nalazio najdalje na celu; usisavala sam štit prema natrag mic po mic, nastojeci njime što tocnije obaviti njegovo tijelo.
Cinilo mi se da mi štit izlazi u susret. Obujmio je njegovu priliku; kad se Carlisle pomaknuo u stranu kako bi stao bliže Tanyi, elasticno se tkivo rastegnulo s njim, privuceno njegovom iskrom. Opcinjeno sam privukla daljnje niti u tkanju, ovijajuci njime svako svjetlucavo oblicje koje je
pripadalo prijatelju ili savezniku. Štit je rado prianjao uz njih, krecuci se zajedno s njima. Protekla je tek jedna sekunda; Caius je i dalje raspravljao.
"Vukodlaci", naposljetku je promrmljao. S iznenadnim naletom panike shvatila sam da je vecina vukodlaka nezašticena. Spremala
sam se protegnuti štit na njih kad sam shvatila da, zacudo, i dalje osjecam njihove iskre. Radoznalo sam ga cvršce privukla, sve dok se Amun i Kebi - najdalji rub naše skupine - nisu našli vani, s vukovima. Nakon što su dospjeli na suprotnu stranu, njihova su mi se svjetla
izgubila. Moje novo osjetilo više ih nije poimalo. Ali vukovi su mi i dalje jarko plamtjeli - ili barem polovica, tocnije. Hmm... opet sam ga malo razmaknula, i cim mi je Sam dospio pod pokrov, svi su vukovi ponovno jarko zaiskrili. Umovi su im zacijelo medusobno povezaniji nego što sam zamišljala. Ako se Alfa nade unutar mog štita, umovi svih ostalih postat ce im zašticeni u potpuno istoj mjeri kao i njegov. "Ah, brate..." Aro je s bolnim izrazom lica odgovorio na Caiusovu izjavu. "Hoceš li braniti i taj savez, Aro?" oštro gaje upitao Caius. "Mjeseceva djeca od pamtivijeka su nam ljuti neprijatelji. Izlovili smo ih gotovo do istrebljenja u Europi i Aziji. No Carlisle potice druželjubiv odnos s ovim pregolemim nakotom - bez sumnje u namjeri da nas ugrozi. Da što bolje zaštiti svoje izopacene životne navade." Edvard se glasno nakašljao, a Caius ga je ošinuo pogledom. Aro je stavio tanku, krhku ruku preko svoga lica kao da mu je neugodno zbog drugog pradavnika.
"Caiuse, sredina dana je", napomenuo mu je Edvvard. Pokazao je na Jacoba. "Ovo nisu Mjeseceva djeca, ocito. Oni nemaju nikakve veze s vašim neprijateljima na suprotnoj strani svijeta."
"Vi tu uzgajate mutante", otpovrnuo mu je jetko Caius.
Edvard je stisnuo i opustio celjust, a onda mu smireno odgovorio: "Oni cak nisu ni vukodlaci. Aro ti to može u cijelosti objasniti ako mi ne vjeruješ."
Nisu vukodlaci? Bacila sam zbunjen pogled na Jacoba. Podigao je golema ramena i pustio ih da padnu - sliježuci njima. Ni on nije imao pojma o cemu to Edvvard govori.
"Mili Caiuse, bio bih te upozorio da ne ustrajavaš na tome da si mi povjerio svoje misli", promrmljao je Aro. "Premda se stvorenja smatraju vukodlacima, ona to nisu. Primjerenije bi bilo nazvati ih preoblicavateljima. Izbor oblicja vuka bio je puka slucajnost. Mogao je to jednako tako biti i medvjed ili jastreb ili pantera u trenutku prvog preoblicavanja. Ova stvorenja istinski nemaju veze s Mjesecevom djecom. Samo su naslijedili to umijece od svojih otaca. Odlika je nasljedna - njihova se vrsta ne nastavlja prenošenjem zaraze na druge, kao u slucaju istinskih vukodlaka."
Caius je oštro pogledao Ara s ozlojedenošcu i još necim u ocima - možda optužbom za izdajstvo.
"Oni znaju našu tajnu", suho je rekao.
Edvvard se spremio odgovoriti na tu optužbu, ali Aro ga je preduhitrio. "Oni su stvorenja našega nadnaravnog svijeta, brate. O tajnosti ovise možda i više od nas; teško da bi nas mogli razotkriti. Oprezno, Caiuse. Patvorene optužbe nikamo nas ne dovode."
Caius je duboko udahnuo i kimnuo. Razmijenili su dug, znacajan pogled. Ucinilo mi se da shvacam nalog pažljivo skriven u Arovim rijecima. Lažne optužbe ne pomažu pri uvjeravanju svjedoka koji motre s obje strane; Aro upozorava Caiusa da prijede na iducu
strategiju. Upitala sam se nije li razlog prividne napetosti izmedu dvojice pradavnika - Caiusovo odbijanje da podijeli svoje misli dodirom - u tome što Caiusu nije stalo do predstave u jednakoj mjeri kao Aru. Nije li predstojeci pokolj daleko bitniji Caiusu od ostajanja na neokaljanom
glasu.
"Želim razgovarati s potkazivacicom", naglo je objavio Caius, uprijevši ljutiti pogled u Irinu.
Irina nije pratila razgovor koji su vodili Caius i Aro; lice joj je bilo izobliceno od agonije, oci uprte u sestre, postrojene za pogibiju. Na licu joj se jasno vidjelo da je sada znala kako joj je optužba bila potpuno neopravdana.
"Irina", graknuo je Caius, nesretan što je uopce mora osloviti. Trgnula se i pogledala ga, istog trenutka u strahu. Caius je pucnuo prstima.
S oklijevanjem je napustila rubove formacije Voltura i ponovno stala pred Caiusa.
"Dakle, cini se da si ozbiljno pogriješila u svojim navodima", zapoceo je Caius.
Tanya i Kate zabrinuto su se nagnule prema naprijed.
"Žao mi je", prošaptala je Irina. "Trebala sam provjeriti što to tocno vidim. Ali pojma nisam imala..." Bespomocno je pokazala rukom prema nama.
"Mili Caiuse, jesi li mogao ocekivati od nje da trenutno pogodi kako vidi nešto tako cudnovato i nemoguce?" upitao ga je Aro. "Bilo tko od nas zakljucio bi isto što i ona."
Caius je pucnuo prstima prema Aru da ga ušutka.
"Svi znamo da si pogriješila", otresito je rekao. "Htio sam da prozboriš o svojim porivima."
Irina je plaho pricekala da on nastavi, a onda je ponovila: "O mojim porivima?"
"Da, onima zbog kojih si ih uopce došla uhoditi."
Irina se lecnula na rijec uhoditi.
"Nisi bila zadovoljna Cullenovima, zar ne?"
Okrenula je ojadene oci prema Carlisleovu licu. "Nisam", priznala je. "Jer...?" potaknuo ju je
Caius.
"Jer su vukodlaci ubili moga prijatelja", prošaptala je. "A Cullenovi nisu htjeli stati u stranu i pustiti me da ga osvetim." "Preoblicavatelji", tiho ju je ispravio Aro.
"Znaci, Cullenovi su stali na stranu preoblicavatelja protiv naše vlastite vrste - protiv prijateljice
jednog prijatelja, dapace", srocio je Caius sažetak.
Zacula sam kako Edvvard zgadeno mrmlja sebi u bradu. Caius je prolazio kroza svoj popis, tražeci optužbu koja bi se održala.
Irini su se ukrutila ramena. "Tako sam ja to vidjela."
Caius je opet pricekao, a onda joj natuknuo: "Ako bi htjela podnijeti formalni prigovor protiv
preoblicavatelja - kao i Cullenovih zbog podrške njihovim postupcima - sada bi bio trenutak."
Šturo se, okrutno osmjehnuo, cekajuci da mu Irina pruži sljedeci izgovor. Možda Caius ne shvaca stvarne obitelji - odnose zasnovane na ljubavi, umjesto na pukoj ljubavi prema moci. Možda precjenjuje snagu osvetoljubivosti. Irina je naglo podigla bradu, isprsivši se.
"Ne, nemam prigovora protiv vukova, niti protiv Cullenovih. Došli ste danas amo uništiti
besmrtno dijete. Besmrtnog djeteta nema. Pogreška je bila moja, i za nju preuzimam punu
odgovornost. Ali Cullenovi su nedužni, te nemate razloga i dalje biti ovdje. Jako mi je žao",
kazala nam je, a onda se obratila volturskim svjedocima. "Zlodjela nije bilo. Nema valjana
razloga da ovdje nastavljate."
Caius je podigao ruku kad je to kazala, a u njoj je držao cudan metalni predmet, izrezbaren i urešen. To je bio znak. Odgovor je uslijedio tako brzo da smo svi samo zgranuto zurili u nevjerici dok se odvijao. Sve je završilo prije nego što smo stigli reagirati. Tri volturska vojnika skocila su na Irinu i potpuno je zastrla svojim sivim ogrtacima. U istom
trenutku, grozan zvuk metalnog cviljenja proparao je cistinu. Caius se uvukao u središte sivog obracuna, i šokantno piskutanje prsnulo je uvis u zapanjujucem pljusku iskara i plamenih jezicaca. Vojnici su odskocili od požara što je odjednom buknuo, smjesta se vracajuci na svoje položaje u savršeno ravnoj gardijskoj vrsti. Caius je ostao sam pokraj zapaljenih ostataka Irine. Iz metalnog predmeta u njegovoj ruci i dalje je prema lomaci sukljao gust mlaz plamena. Zaculo se kratko škljocanje i vatra je prestala buktati iz Caiusove ruke. Zgranut je uzdah prostrujao kroz stisku svjedoka iza Voltura. Bili smo tako zgranuti da nismo mogli ispustiti ni glasa. Jedno je bilo znati da smrt stiže žestokom, nezaustavljivom brzinom; drugo je bilo gledati je na djelu. Caius se hladno osmjehnuo. "Sada je preuzela punu odgovornost za svoje postupke."
Bacio je pogled na našu prvu crtu, letimice dotaknuvši skamenjene prilike Tanye i Kate. U tom sam trenutku shvatila da Caius nikad nije podcijenio spone istinske obitelji. Varka je bila u ovome. Nije on htio Irininu pritužbu; htio je njezin prkos. Izliku daje uništi, da potpali nasilje što ce ispuniti ozracje poput guste, zapaljive maglice. Bacio je šibicu. Napeti mir ovog sastanka i dotad je stajao na nesigurnijim nogama od slona na zategnutom užetu. Nakon što borba jedanput pocne, nece biti nacina da je se zaustavi. Samo ce se rasplamsavati sve dok se jedna strana potpuno ne zatre. Naša strana. Caius je to znao. A znao je i Edvard.
"Zaustavite ih!" doviknuo je Edvard i skocio, šcepavši Tanyinu ruku kad se sa sludenim
krikom cista gnjeva bacila prema nasmiješenome Caiusu. Nije uspjela otresti Edvvarda sa
sebe prije nego što ju je Carlisle cvrsto obujmio rukama oko struka.
"Prekasno je da joj pomogneš", žurno joj je pokušao objasniti dok se otimala. "Ne daj mu što želi!"
Kate je bilo teže obuzdati. Kriknuvši nemušto poput Tanye, pošla je u prvi korak napada koji ce završiti pogibijom svih nas. Rosalie je stajala najbliže njoj, ali prije nego što ju je Rose stigla onesposobiti stiskom oko glave, Kate joj je dala tako silovit šok da se Rose svalila na zemlju. Emmett je ulovio Kate za ruku i oborio je, a onda teturavo uzmaknuo, dok su mu koljena klecala. Kate se prevrnula i opet našla na nogama, i cinilo se da je nitko nece uspjeti zaustaviti. Garrett se bacio na nju i ponovno je oborio na zemlju. Obujmio je ruke oko njezinih, cvrsto se primajuci za vlastita zapešca. Vidjela sam kako mu se tijelo grci kad mu je zadala šok. Oci su mu se uvrnule u glavu, ali stisak mu nije popustio.
"Zafrina", viknuo je Edvard.
Kateine su se oci zamutile, a krici su joj se pretvorili u jauke. Tanya se prestala odupirati.
"Vrati mi vid", prosiktala je Tanya.
Ocajnicki, ali najpažljivije što sam mogla, navukla sam svoj štit još cvršce oko iskara svojih
prijatelja, odvajajuci ga oprezno od Kate i u isti mah ga nastojeci zadržati oko Garretta,
pretvarajuci ga u tanušnu opnu izmedu njih. A onda je Garrett ponovno ovladao samim sobom i zadržao Kate na snijegu.
"Ako te pustim da ustaneš, hoceš li me opet ošamutiti, Katie?" prišapnuo joj je.
U odgovor je zarežala, i dalje se slijepo koprcajuci.
"Slušajte me, Tanya, Kate", kazao je Carlisle prigušenim, ali napetim šaptom. "Osveta joj više nece pomoci. Irina ne bi željela da tako potra-tite svoje živote. Razmislite o tome što radite.
Napadnete li ih, svi cemo poginuti."
Tanjina su se ramena objesila od žalosti, i oslonila se na Carlislea da je pridrži. Kate se
napokon umirila. Carlisle i Garrett nastavili su tješiti sestre rijecima u kojima je bilo previše
hitnje da bi zvucale utješno. A moja se pozornost vratila na težinu pogleda cvrsto uprtih u naš trenutak kaosa. Krajickom sam oka vidjela da su Edvvard i svi ostali po strani od Carlislea i Garretta takoder ponovno na oprezu. Najteže je pogledom strijeljao Caius, zureci u pobješnjeloj nevjerici u Kate i Garretta na snijegu. I Aro je promatrao njih dvoje, s nevjericom kao najsnažnijom emocijom na licu. Znao je što Kate može. Osjetio je njezinu sposobnost putem Edvvardovih sjecanja. Je li shvatio što se sada zbiva - je li uvidio da je moj štit snagom i istancanošcu daleko nadrastao umijece koje je Edvard znao da imam? Ili je pomislio da je Garrett razvio vlastiti oblik imuniteta?
Volturska garda više nije disciplinirano stajala u pozornom stavu -prignuli su se prema
naprijed, samo cekajuci da skoce u protunapad tog trena kada napadnemo.
Iza njih, cetrdeset troje svjedoka promatralo je s izrazima lica vrlo razlicitima od onih s kojima su izašli na cistinu. Zbunjenost se pretvorila u sumnjicavost. Munjevito brzo uništenje Irine sve ih je potreslo. U cemu je tocno bila njezina krivnja? Lišeni neodgodivog napada na koji je Caius racunao kako bi im odvratio pažnju od svojeg ishitrenog cina, volturski svjedoci poceli su dovoditi u pitanje to što se ovdje zapravo zbiva.
Aro se hitro osvrnuo dok sam ga promatrala, a lice ga je izdalo u letimicnom naletu
ozlojedenosti. Vlastita mu se potreba za publikom teško obila o glavu.
Cula sam kako se Stefan i Vladimir sašaptavaju s tihom zluradošcu zbog Arove nelagode.
Aro je ocito silno želio zadržati svoju bijelu kapu, kako su to Rumunji kazali. Ali nisam
vjerovala da ce nas Volturi ostaviti na miru samo kako bi spasili svoj glas. Nakon što nas dokrajce, svakako ce pobiti svoje svjedoke s tim ciljem.
Osjetila sam cudnu, iznenadnu samilost prema gomili neznanaca koje su Volturi doveli da
promatraju našu pogibiju. Demetri ce i njih loviti dok ih ne zatre.
Zbog Jacoba i Renesmee, zbog Alice i Jaspera, zbog Alistaira i zbog tih neznanaca koji nisu
znali koliku ce cijenu platiti za današnji dan, Demetri mora poginuti.
Aro je lagano dotaknuo Caiusovo rame. "Irina je kažnjena zato što je lažno svjedocila protiv djeteta." Znaci, to ce im biti izgovor. Nastavio je. "A da se radije vratimo aktualnoj temi?"
Caius se ispravio, a lice mu se stvrdnulo i postalo necitljivo. Zagledao se preda se, ne videci
ništa. Njegov me izraz neobicno podsjetio na covjeka koji je upravo saznao da mu je oduzet
cin.
Aro je lagano prišao, a Renata, Felix i Demetri automatski su se pokrenuli s njim.
"Za ljubav temeljitosti," rekao je, "volio bih saslušati nekolicinu vaših svjedoka. Takav je
postupak, znate." Nehajno je odmahnuo rukom.
Dvije su se stvari dogodile u isti mah. Caiusove su se oci usredotocile na Ara, i vratio mu se
onaj sitan, okrutan osmijeh. A Edvvard je ispustio siktaj i stegnuo šake tako cvrsto da se cinilo kako ce mu kosti u zglobovima prstiju probiti dijamantno tvrdu kožu.
Ocajnicki sam ga poželjela upitati što se zbiva, ali Aro je bio dovoljno blizu da cuje cak i najtiši dah. Vidjela sam kako Carlisle nacas baca zabrinut pogled prema Edvardovu licu, a onda se i njegovo lice stvrdnulo. Dok je Caius nespretno prolazio kroz beskorisne optužbe i nepromišljene pokušaje izazivanja borbe, Aro je zacijelo smišljao djelotvorniju strategiju.
Aro je utvarno prešao snijegom do krajnjeg zapadnog ruba naše vrste i zaustavio se desetak metara od Amuna i Kebi. Obližnji vukovi ljutito su se nakostriješili, ali ostali su na svojim mjestima.
"Ah, Amune, južni moj susjede!" toplo je rekao Aro. "Tako me dugo vec nisi posjetio."
Amun je bio nepokretan od strepnje, a Kebi je stajala kao kip do njega. "Vrijeme malo znaci; nikad ne zapažam njegov protok", kazao je Amun kroz nepomicne usne.
"Vrlo tocno", složio se Aro. "Ali možda si imao drugi razlog da ne dolaziš?"
Amun nije odgovorio.
"Organiziranje novopridošlica u koven zna odnijeti tako strašno mnogo vremena. Dobro to
znadem! Zahvalan sam na tome što imam druge da se pate s time. Drago mi je što su se tvoji novi pripadnici tako dobro uklopili. Silno bi mi bilo drago da si me upoznao s njima. Siguran sam da si imao namjeru uskoro mi doci u posjet."
"Naravno", rekao je Amun, glasom tako lišenim emocija da je bilo nemoguce procijeniti ima li straha ili sarkazma u njegovu pristanku.
"A što sad, barem smo sada svi na okupu! Nije li to krasno?"
Amun je kimnuo, posve bezizražajna lica.
"Ali razlog koji te je doveo ovamo nije, nažalost, jednako ugodan. Carlisle te pozvao kao
svjedoka?"
"Da."
"I cemu si to posvjedocio za njega?"
Amun je prozborio s jednako hladnim manjkom emocija. "Promatrao sam doticno dijete.
Gotovo smjesta mi je postalo bjelodano da ona nije besmrtno dijete—""Možda bismo trebali definirati terminologiju," upao mu je Aro u rijec, "sada kad se cini da su nastali novi razredi. Pod pojmom besmrtnog djeteta ti, naravno, misliš na ljudsko dijete koje je bilo ugrizeno i time se preobrazilo u vampira."
"Da, na to sam mislio."
"Što si još uocio u djetetu?"
"Iste stvari koje si i ti svakako vidio u Edvvardovu umu. Da je dijete biološki njegovo. Da ona raste. Da ona uci."
"Da, da", rekao je Aro s trackom nestrpljivosti u inace prijaznom tonu. "Ali, u ovih nekoliko
tjedana koje si proveo ovdje, što si konkretno vidio?"
Amunovo se celo naboralo. "Da ona raste... brzo." Aro se osmjehnuo. "I smatraš li da bi joj
trebalo dopustiti da ostane na životu?"
Siktaj mi se oteo s usana, a nisam bila jedina. Polovica vampira u našoj vrsti jednako se tako pobunila. Zrak je proželo prigušeno prštanje srdžbe. Na drugoj strani livade, nekoliko
volturskih svjedoka ispustilo je jednak zvuk. Edvvard je uzmaknuo i primio me za zapešce da me obuzda.
Aro se nije okrenuo prema šumu, ali Amun se obazreo s nelagodom.
"Nisam došao izricati presude", pokušao se izvuci.
Aro se lagano nasmijao. "Samo izreci svoje mišljenje."
Amun je podigao bradu. "Ne vidim opasnost u djetetu. Ona uci još brže nego što raste."
Aro je zamišljeno kimnuo glavom. Trenutak potom, okrenuo se od njega.
"Aro?" pozvao ga je Amun.
Aro se okrenuo na peti. "Da, prijatelju?"
"Posvjedocio sam. Ovdje više nemam što tražiti. Partnerica i ja voljeli bismo se sada udaljiti."
Aro mu se toplo osmjehnuo. "Pa naravno. Tako mi je drago što smo mogli malo procavrljati. I siguran sam da cemo se uskoro opet vidjeti."
Amunove su usne bile tvrda crta kad je nacas nagnuo glavu, priznavajuci jedva prikrivenu
prijetnju. Dotaknuo je Kebinu nadlakticu, a onda su njih dvoje hitro potrcali prema južnom rubu livade i izgubili se medu drvecem. Znala sam da još vrlo dugo nece prestati bježati.
Aro je klizio natrag duž naše vrste prema istoku, okružen svojom napetom gardom. Zaustavio se kad se našao pred masivnom pojavom Siobhan.
"Zdravo, draga Siobhan. Nikad nisi bila naocitija." Siobhan je nagnula glavu i pricekala.
"A ti?" upitao ju je. "Bi li ti odgovorila na moja pitanja jednako kao i Amun?"
"Bih", rekla je Siobhan. "Ali možda bih dodala još nešto. Renesmee shvaca ogranicenja. Ona nije opasnost za ljude - uklapa se medu njih bolje nego mi. Ne predstavlja prijetnju izlaganja."
"Ne pada ti nikakav nacin na pamet?" trijezno ju je upitao Aro.
Edvard je zarežao, muklim glasom koji mu je proparao duboko iz grla.
Caiusu su se zakrijesile mutne grimizne oci.
Renata je zaštitnicki ispružila ruku prema svome gospodaru.
A Garrett je pustio Kate da se primakne korak bliže, zanemarivši Kateinu ruku kad je ovaj put ona njega pokušala upozoriti.
Siobhan je polagano odgovorila: "Mislim da ne znam što želiš reci."
Aro se lagano odmaknuo, nehajno, ali prema ostatku svoje garde. Renata, Felix i Demetri bili su mu bliži od vlastite sjenke.
"Nijedan zakon nije prekršen", kazao je Aro smirujucim tonom, ali svatko od nas razaznavao je da slijedi uvjetovanje te izjave. Oduprla sam se gnjevu koji mi se pokušao uzverati uz grlo i rezanjem objaviti svoj prkos. Prebacila sam srdžbu u svoj štit, zgušnjavajuci ga, pazeci da svi budu zašticeni.
"Zakon nije prekršen", ponovio je Aro. "Medutim, slijedi li iz toga da nema niti opasnosti? Ne."
Blago je odmahnuo glavom. "To je zasebno pitanje."
Jedini odgovor bilo je napinjanje vec nategnutih živaca, dok je Maggie, na rubu naše skupine boraca, pocela odmahivati glavom u sporome bijesu. Aro je zamišljeno koracao, izgledajuci kao da pluta, a ne da stopalima dotice zemlju. Zamijetila sam da svakim prolaskom prilazi sve bliže zaštiti svoje garde.
"Jedinstvena je... krajnje, nemoguce jedinstvena. Kakva li bi šteta bila uništiti nešto tako
ljupko. Narocito kada bismo toliko toga mogli nauciti..." Uzdahnuo je, kao da mu je mrsko
nastaviti. "Ali opasnost postoji, opasnost koja se ne može samo tako zanemariti."
Nitko nije odgovorio na njegovu tvrdnju. Vladao je mukli tajac dok je nastavljao držati monolog, zvuceci kao da se obraca samo samome sebi.
"Koje li ironije ima u tome da što ljudi više napreduju, što im vjera u znanost više buja i
ovladava njihovim svijetom, to mi bivamo sve slobodniji od prijetnje razotkrivanjem. No, dok mi postajemo sve manje sputani kako jenjava njihovo vjerovanje u natprirodno, oni postaju tehnološki tako jaki da bi nam, ako požele, doista mogli postati prijetnja, cak i uništiti neke od nas. Tisucama i tisucama godina tajnovitost je za nas prije bila pitanje prakticnosti i lagodnosti, negoli istinskog osiguranja. Ovo proteklo sirovo, bijesno stoljece izrodilo je tako mocne vrste oružja da su se cak i besmrtnici našli ugroženi. Sada nas status pukoga mita uistinu štiti od tih slabih stvorenja koja lovimo.
Ovo cudesno dijete" - podigao je ruku dlanom naniže, kao da ce je položiti na Renesmee, iako je sad bio cetrdeset metara daleko od nje, maltene se vrativši u formaciju Voltura - "kad bismo barem mogli znati njezin potencijal - znati s apsolutnom sigurnošcu da ce zasvagda moci ostati obavijena istom onom tajnovitošcu koja štiti i nas. Ali pojma nemamo što ce ona postati! Vlastite joj roditelje muce strahovanja za njezinu buducnost. Ne možemo znati u što ce ona izrasti." Zastao je, pogledao prvo u naše svjedoke, a onda, znacajno, i u svoje. Glasom je dobro oponašao dojam da ga razdiru rijeci koje mora izgovoriti. Gledajuci i dalje u vlastite svjedoke, ponovno je prozborio. "Samo je poznato ujedno i sigurno. Samo je poznato ujedno i podnošljivo. Nepoznato je... ranjiva tocka."
Caiusov se osmijeh opako raširio.
"Natežeš argument, Aro", rekao je Carlisle sumorno.
"Mir, prijatelju." Aro se osmjehnuo, najsuosjecajnijeg izraza lica, najblažeg tona glasa. "Ne
trcimo pred rudo. Sagledajmo ovo sa svake strane."
"Smijem lija ponuditi jednu stranu za razmatranje?" uložio je Garrett molbu smirenim glasom, istupivši još za korak.
"Nomadu", rekao je Aro i kimnuo glavom, dajuci mu dopuštenje.
Garrett je podigao bradu. Oci su mu se usredotocile na stisnutu gomilu na suprotnom kraju
livade, obratio se izravno volturskim svjedocima.
"Došao sam ovamo na Carlisleov zahtjev, kao i ostali, da posvjedocim", rekao je. "To svakako više nije neophodno, što se djeteta tice. Svi mi vidimo što je ona.
Ostao sam posvjedociti necemu drugome. Vama." Upro je prstom prema opreznim vampirima.
"Dvoje vas znam - Makenna, Charles - a vidim i da su mnogi od vas ostalih takoder potucala, lutalice poput mene. Da nikome ne polažete racune. Pažljivo razmislite o tome što cu vam sada reci. Ovi pradavnici nisu došli ovamo poradi pravde, kao što vam kažu. Tako smo i slutili, a sada se to i dokazalo. Došli su zavedeni, ali s valjanom izlikom za svoj postupak. Posvjedocite sada kako traže traljave izlike za obavljanje posla po kojem su zaista došli. Posvjedocite kako se upinju pronaci opravdanje za svoj istinski cilj - uništenje ove ovdje obitelji." Mahnuo je prema Carlisleu i Tanyi.
"Volturi su došli ukloniti one koje doživljavaju kao konkurenciju. Možda vi, kao i ja, gledate
zlatne oci ovoga klana i cudite se. Teško ih je shvatiti, to je tocno. Ali kad ih pradavnici
pogledaju, u njima vide još nešto povrh njihova neobicnog odabira. Vide moc.
Posvjedocio sam sponama unutar ove obitelji - kažem obitelji, a ne kovena. Ovi cudni zlatooki nijecu samu srž svoje prirode. Ali nisu li zauzvrat pronašli nešto još vrednije, možda, od pukog udovoljavanja žudnji? Malo sam ih proucavao u vremenu koje sam proveo ovdje, i cini mi se da je suštinski dio tog intenzivnog spajanja njihove obitelji - razlog što su uopce moguci - miroljubiva priroda ovog življenja u odricanju. Tu nema agresivnosti kakvu smo svi vidjeli u velikim južnim klanovima koji su tako brzo nabujali i okopnili u svojim divljim razmiricama. Nema nikakve želje za ovladavanjem drugima. A Aro to zna bolje od mene." Promatrala sam Arovo lice dok su ga Garrettove rijeci osudivale, napeto cekajuci nekakvu reakciju. Ali Arovo lice tek se pristojno smješkalo, kao da ceka da malo dijete koje upravo prireduje scenu shvati da nitko ne obraca pažnju na njegova prenemaganja.
"Carlisle je svima nama, kad nam je kazao što se sprema, dao uvjerenje kako nas nije pozvao da se borimo. Ovi su svjedoci" - Garrett je pokazao na Siobhan i Liama - "pristali dati iskaz, svojom nazocnošcu usporiti napredovanje Voltura kako bi Carlisle imao priliku kazati svoje. Ali neki od nas upitali su se" - pogled mu je nacas pao na Eleazarovo lice - "hoce li to što je istina na Carlisleovoj strani biti dovoljno da zaustavi takozvanu pravdu. Jesu li Volturi došli kako bi zaštitili našu sigurnost u tajnovitosti, ili kako bi zaštitili vlastitu moc? Jesu li došli uništiti nešto stvoreno usprkos zakonu, ili neciji nacin življenja? Mogu li se oni zadovoljiti time što se ispostavilo da opasnost nije ništa više od nesporazuma? Ili tjerati po svome i bez izlike izvršavanja pravde? Imamo odgovor na sva ta pitanja. Culi smo ga u Arovim lažljivim rijecima - jedno od nas ima dar znanja takvih stvari s izvjesnošcu - i sada ga vidimo u Caiusovu zluradom osmijehu. Njihova je garda tek bezumno oružje, orude nastojanja svojih gospodara ka svevlašcu. I tako sada ima još pitanja, pitanja na koja vi morate odgovoriti. Tko vama vlada, nomadi? Slušate li volju nekoga osim sebe samih? Imate li slobodu odabira puta, ili ce vam Volturi reci kako da živite?
Došao sam posvjedociti. Ostajem se boriti. Volture nije briga za smrt ovoga djeteta. Njima je stalo do smrti naše slobodne volje."
Zatim se okrenuo prema pradavnima. "I zato, samo naprijed! Nemojte samo da slušamo
daljnja lažljiva objašnjenja. Budite iskreni u svojim nakanama kao što cemo mi biti iskreni u svojima.Branit cemo svoju slobodu. Vi cete je ili napasti, ili necete. Donesite sada svoju
odluku i pustite da ovi svjedoci vide stvarno pitanje o kojem se ovdje raspravlja."
Ponovno je pogledao volturske svjedoke, istražujuci ocima svako lice. Moc njegovih rijeci
vidjela im se na licima. "Razmislite o tome da nam se pridružite. Ako mislite da ce vas Volturi ostaviti na životu da pricate ovu pricu, grdno se varate. Svi cemo možda biti uništeni" - slegnuo je ramenima - "ali možda i necemo. Možda su nam snage bolje izjednacene nego što to oni znaju. Možda su Volturi napokon naišli na sebi ravne. Kako bilo da bilo, obecavam vam ovo - padnemo li mi, past cete i vi."
Završio je gorljivi govor tako što se vratio do Kate, te prignuo u polu-cucanj, pripravan za
navalu.
Aro se osmjehnuo. "Vrlo lijep govor, moj revolucionarni prijatelju."
Garrett je ostao u položaju spremnom za napad. "Revolucionarni?" zarežao je. "Protiv koga ja to dižem revoluciju, ako smijem pitati? Jesi li ti moj kralj? Želiš li da te i ja zovem gospodarom kao tvoja ulizicka garda?"
"Mir, Garrette", snošljivo je rekao Aro. "Samo sam aludirao na vrijeme u kojem si roden. Još uvijek si patriot, kao što vidim."
Garrett ga je ošinuo bijesnim pogledom.
"Upitajmo naše svjedoke", predložio je Aro. "Saslušajmo što oni misle prije nego što
donesemo odluku. Recite, prijatelji" - i tu nam se nehajno okrenuo ledima, prešavši nekoliko metara prema gomili svojih promatraca u nedoumici, sada bližih nego ikad rubu šume - "što vi kažete na sve ovo? Uvjeravam vas da dijete nije ono cega smo se bojali. Hocemo li se izložiti riziku i pustiti dijete da preživi? Hocemo li dovesti svoj svijet u opasnost samo zato da njihova obitelj ostane netaknuta? Ili iskreni Garrett tocno tumaci stvar? Hocete li stati na njihovu stranu u borbi protiv naše iznenadne potrebe za svevlašcem?"
Svjedoci su docekali njegov pogled pažljivo složenim izrazima lica. Jedna od njih, sitna i
crnokosa, nacas je pogledala muškarca zagasitoplave kose pokraj sebe.
"Jesu li nam to jedine mogucnosti?" odjednom je upitala, naglo opet pogledavši Ara. "Složiti se s vama, ili se boriti protiv vas?"
"Naravno da nisu, najšarmantnija moja Makenna", rekao je Aro, naizgled užasnut time što bi itko mogao doci na takav zakljucak. "Naravno da smijete otici u miru, kao što je otišao Amun, cak i ako se ne slažete s odlukom vijeca."
Makenna je opet pogledala svoga partnera u lice, a on je jedva primjetno kimnuo.
"Nismo došli ovamo zbog borbe." Zastala je, izdahnula, a onda rekla: "Došli smo zbog
svjedocenja. A naše svjedocenje glasi da je ova optužena obitelj nedužna. Svaka je
Garrettova tvrdnja istinita."
"Ah", tužno je rekao Aro. "Žao mije što tako gledate na nas. Ali takova je priroda našeg posla."
"Nije stvar u tome što vidim, vec u tome što osjecam", progovorio je Makennin partner kose
boje žita visokim, plahim glasom. "Garrett kaže da oni imaju nacina da prozru laž. I ja znam
kada je to što cujem istina, a kada nije." Zabrinutih je ociju prišao bliže partnerici, cekajuci
Arovu reakciju.
"Ne strahuj od nas, Charles, prijatelju. Nema sumnje da patriot istinski vjeruje u to što kaže",
lagano se zahihotao Aro, a Charles je stisnuo oci.
"To je naše svjedocenje", rekla je Makenna. "Sada odlazimo."
Ona i Charles polako su poceli uzmicati, ne okrenuvši se prije nego što su se izgubili s vidika medju drvecem. Još jedan neznanac poceo se povlaciti poput njih, a onda je još troje
šmugnulo za njim. Procijenila sam trideset sedmero vampira koji su ostali. Nekolicina je djelovala jednostavno prezbunjeno da donese odluku. Ali vecina se cinila i previše svjesna smjera u kojem je ovo suocavanje pošlo. Pretpostavila sam da su se odlucili odreci pocetne prednosti za volju tocnog saznavanja tko ce krenuti za njima u progon.
Bila sam sigurna da Aro vidi isto što i ja. Okrenuo se i odmjerenim koracima vratio do svoje
garde. Zastao je pred njima i obratio im se jasnim glasom.
"Brojcano smo nadjacani, najmiliji moji", rekao je. "Ne možemo ocekivati pomoc izvana. Bismo li trebali ostaviti ovo pitanje neriješenim kako bismo spasili sebe?"
"Ne, gospodaru", prošaptali su uglas.
"Vrijedi li zaštita našega svijeta možda i stradavanja ponekih izmedu nas?"
"Da", dahnuli su. "Ne bojimo se."
Aro se osmjehnuo i obratio svojim sudruzima u crnom.
"Braco," ozbiljno je rekao Aro, "mnogo toga ovdje valja razmotriti."
"Vijecajmo", željno je rekao Caius.
"Vijecajmo", ponovio je Marcus nezainteresiranim tonom.
Aro nam se opet okrenuo ledima, dolazeci licem u lice s drugim pra-davnicima. Primili su se
za ruke i oblikovali trokut ogrnut crnilom.
Cim se Aro sav posvetio tome nijemom vijecanju, još dvoje njihovih svjedoka necujno se
izgubilo u šumi. Za njihovo dobro, ponadala sam se da su brzi.
To je bilo to. Pažljivo sam odvojila Renesmeeine ruke od svoga vrata. "Sjecaš se što sam ti
rekla?"
Suze su joj navrle na oci, ali kimnula je glavom. "Volim te", prošaptala je.
Edvvard nas je sada promatrao širom otvorenim ocima boje topaza. Jacob nas je netremice
gledao iz kuta svojega krupnog, tamnog oka.
"I ja tebe volim", rekla sam joj, a onda sam dotaknula njezin privjesak. "Više od vlastita života."
Poljubila sam je u celo.
Jacob je zacvilio, pun nelagode.
Protegnula sam se na nožnim prstima i šapnula mu u uho. "Pricekaj da im se pažnja potpuno skrene, a onda bježi s njom. Idite što je moguce dalje odavde. Kada odmakneš najdalje što možeš pješice, kod nje je sve što vam treba da nastavite zrakom."
Lica Edvvarda i Jacoba nosila su gotovo istovjetne maske užasa, premda je jedno od njih bilo životinjske. Renesmee je ispružila rucice prema Edvvardu, a on ju je primio u narucje. Cvrsto su se zagrlili.
"Ovo si tajila od mene?" prišapnuo mi je preko njezine glave. "Od Ara", dahnula sam. "Alice?"
Kimnula sam.
Lice mu se izoblicilo od razumijevanja i boli. Je li takav izraz nosilo i moje lice kada sam
napokon protumacila znacenje naznaka koje je Alice ostavila? Jacob je tiho režao, ispuštajuci potmulo struganje koje je zvucalo ravnomjerno i neprekinuto kao da prede. Krzno na zatiljku stršalo mu je kruto uvis dok je kezio zube.
Edvard je poljubio Renesmee u celo i oba obraza, a onda je stavio Jacobu na rame. Okretno
se uzverala na njegova leda, primajuci se punim šakama za krzno da se pridrži, i s lakocom se smjestila u udubinu izmedu njegovih masivnih lopatica.
Jacob se okrenuo prema meni, izražajnih ociju punih agonije, dok mu je prigušeno rezanje i
dalje paralo prsa.
"Ti si jedini kome bismo je ikada mogli povjeriti", prišapnula sam mu. "Da je toliko ne voliš,
nikada ne bih mogla ovo podnijeti. Znam da je ti možeš zaštititi, Jacobe."
Opet je zacvilio i spustio glavu da mi njome lagano gurne rame.
"Znam", prošaptala sam. "Volim i ja tebe, Jake. Uvijek ceš mi biti najbolji frend."
Suza velicine teniske loptice skotrljala mu se u crvenkastosmede krzno ispod oka.
Edvvard je oslonio glavu na isto rame na koje je bio smjestio Renesmee. "Zbogom, Jacobe,
brate moj... sine moj."
Prizor rastanka nije prošao neopaženo medu ostalima. Pogledi su im bili uprti u šutljivi crni
trokut, ali razabirala sam da nas slušaju.
"Zar onda zaista nema nade?" prošaptao je Carlisle. U glasu mu nije bilo straha. Samo
odlucnosti i prihvacanja.
"Svakako da ima nade", odgovorila sam mu tiho. To bi moglo biti tocno, opomenula sam se.
"Znam samo svoju sudbinu."
Edvvard me primio za ruku. Znao je da mislim i na njega. Kad sam rekla svoju sudbinu, nije
bilo spora oko toga mislim li na nas dvoje. Bili smo tek polovice cjeline.
Esme je isprekidano disala iza mene. Krenula je pokraj nas, dodirnuvši nam lica u prolazu,
stala uz Carlislea i primila ga za ruku. Odjednom su nas okružili prošaptani pozdravi i izrazi ljubavi na rastanku.
"Ako preživimo ovo," prišapnuo je Garrett Kate, "nikad se više necu odvojiti od tebe, ženo."
"Sad mi to kaže", promrsila je.
Rosalie i Emmett poljubili su se na brzinu, ali strasno.
Tia je pomilovala Benjamina po licu. Uzvratio joj je vedrim smiješkom, ulovivši joj ruku i
prislonivši je sebi uz obraz.
Nisam vidjela sve njihove izraze ljubavi i boli. Pažnju mi je odvukao iznenadan, treperav
pritisak na vanjsku stranu moga štita. Nisam mogla razabrati odakle dopire, ali stekla sam
dojam da je uperen u rubove naše skupine, napose u Siobhan i Liama. Pritisak nije nanio
štetu, a onda je nestao. Šutljive, nepomicne prilike pradavnika u vijecanju nisu se promijenile. Ali možda je odaslan neki signal koji mi je promaknuo.
"Spremite se", prišapnula sam ostalima. "Pocinje."