Tako da se na koncu radilo o sprezi razlicitih stvari, ali sve se zaista svelo samo na... Bellu", objašnjavao je Edvvard. Naša obitelj i preostalih dvoje gostiju sjedili su u velikoj sobi Cullenovih dok je šuma iza visokih prozora tonula u mrak. Vladimir i Stefan izgubili su se prije nego što nam je slavlje završilo. Krajnje ih je razocarao nacin na koji se situacija razriješila, ali Edward je rekao da im je kukavicko držanje Voltura bilo
zabavno gotovo u dovoljnoj mjeri da im nadoknadi osjecaj osujecenosti. Benjamin i Tia otišli su brzo nakon Amuna i Kebi, jedva cekajuci da im jave ishod sukoba; bila sam sigurna da cemo ih opet vidjeti - barem Benjamina i Tiu. Nijedan se nomad nije zadržao. Peter i Charlotte obavili su kratak razgovor s Jasperom, a zatim su i oni nestali. I ponovno okupljene Amazonke jedva su cekale povratak kuci - teško im je padalo izbivanje iz ljubljene kišne prašume - premda su više oklijevale s odlaskom od drugih pojedinaca. "Moraš mi dovesti dijete u posjet", usrdno me zamolila Zafrina. "Obecaj mi, mlada." Nessie je pritisnula rucicu na moj vrat, takoder me moleci. "Naravno, Zafrina", pristala sam.
"Bit cemo mi velike prijateljice, Nessie moja", izjavila je divlja žena prije nego što je otišla sa svojim sestrama. Irski je koven otputovao za njima. "Svaka cast, Siobhan", pohvalio ju je Carlisle dok su se opraštali. "Ah, moc pustih želja", sarkasticno mu je odgovorila, zakolutavši ocima. A onda se uozbiljila. "Naravno, ovo nije gotovo. Volturi nece oprostiti to što se tu dogodilo."
Edvard je na to dao odgovor. "Ozbiljno su poljuljani; samopouzdanje im je smrskano. Ali, tocno, siguran sam da ce se jednog dana oporaviti od udarca. A tada..." Oci su mu se stvrdnule. "Slutim da ce nas pokušati likvidirati jednog po jednog." "Alice ce nas upozoriti kada odluce napasti", rekla je Siobhan sigurnim glasom. "Pa cemo se opet okupiti. Možda dode vrijeme kad ce naš svijet biti spreman u cijelosti se riješiti Voltura." "Možda dode to vrijeme", odvratio je Carlisle. "Dode li, stajat cemo zajedno." "Da, prijatelju, hocemo", složila se Siobhan. "A kako da doživimo neuspjeh, kada ja to svojom voljom necu dopustiti?" Grohotom se nasmijala. "Upravo tako", rekao je Carlisle. Zagrlio se sa Siobhan, te rukovao s Liamom. "Pokušajte pronaci Alistaira i ispricati mu što se dogodilo. Grozno mi je kad ga zamislim kako se iducih
deset godina skriva u mišjoj rupi." Siobhan je opet prasnula u smijeh. Maggie se izgrlila s Nessie i sa mnom, a zatim je irski
koven otišao. Denalijevci su otišli posljednji, a Garrett je pošao s njima - kao što ce i ubuduce ici s njima, bila
sam prilicno sigurna. Slavljenicko je ozracje preteško padalo Tanyi i Kate. Trebalo im je
vremena za žalovanje nad izgubljenom sestrom.
S nama su ostali Huilen i Nahuel, makar sam ocekivala da ce se njih dvoje vratiti s
Amazonkama. Carlisle je bio duboko uživljen u razgovor s Huilen; Nahuel je sjedio blizu nje i
slušao kako Edvvard nama ostalima pripovijeda ostatak price o sukobu, kako ga je samo on
znao.
"Alice je dala Aru izgovor koji mu je trebao da se izvuce iz borbe. Da ga Bella nije tako
prestravila, po svoj prilici bi pristupio provedbi njihova prvotnog plana."
"Prestravila?" sumnjicavo sam rekla. "Ja?"
Osmjehnuo mi se pogledom koji nisam potpuno prepoznala - blagim, ali takoder punim divljenja, a cak i pomalo iznurenim. "Kad ceš se napokon jasno sagledati?" nježno je rekao. Zatim je glasnije progovorio, obracajuci se i meni i ostalima. "Volturi nisu vodili poštenu borbu
vec dvije i pol tisuce godina. I nikad, nikad nisu vodili borbu u kojoj ne bi bili u prednosti. Narocito otkako su stekli Jane i Aleca, upuštali su se iskljucivo u klanja gdje im se nitko nije protivio. Da si samo vidjela kako smo im mi izgledali! Obicno Alec dokine sve osjete i osjecaje u
njihovim žrtvama dok oni izvode farsu vijecanja. Tako da nitko ne može pobjeci nakon izricanja presude. Ali, eto, mi smo stajali spremni i cekali ih, brojcano nadmocni i naoružani vlastitim darovima, dok je Bella njihove ucinila ništavnima. Aro je znao da ce, uz Zafrinu na našoj strani, oni biti slijepci kada bitka pocne. Siguran sam da bi naši redovi bili prilicno teško desetkovani, ali oni su bili sigurni da bi ista sudbina snašla i njihove redove. Postojala je cak uvjerljiva mogucnost da pretrpe poraz. Nikad se dosad nisu susreli s tom mogucnošcu. Danas se nisu uspjeli dobro nositi s njome."
"Teško je osjecati samopouzdanje kad te okružuju vukovi velicine konja", nasmijao se Emmett i bubnuo Jacoba u mišicu.
Jacob mu se kratko iscerio.
"Upravo zbog vukova su uopce i zastali", rekla sam. "Nego što", složio se Jacob.
"Apsolutno", složio se Edvvard. "To je bio još jedan prizor koji nikad nisu vidjeli. Prava Mjeseceva djeca rijetko se kad udružuju u copore, a nikada ne mogu narocito vladati sobom. Sesnaestero pregolemih, postrojenih vukova pružilo im je iznenadenje za koje nisu bili spremni. Caius zapravo premire od straha od vukodlaka. Prije nekoliko tisuca godina zamalo je izgubio borbu s jednim i nikada nije uspio prijeci preko toga."
"Znaci, postoje pravi vukodlaci?" upitala sam. "S punim Mjesecom, srebrnim mecima i svim tim?"
Jacob je frknuo. "Pravi. Ti to hoceš reci da sam ja izmišljen?"
"Znaš što hocu reci."
"Puni Mjesec, da", rekao je Edvvard. "Srebrni meci, ne - to je još jedna tlapnja koju su ljudi izmislili ne bi li sebe uvjerili da imaju ikakvih izgleda. Nije ih baš mnogo preostalo. Caius je poveo lov na njih i gotovo ih istrijebio."
"A to nikad prije nisi spomenuo zato što...?"
"Nikad nismo razgovarali o tome."
Prevrnula sam ocima, a Alice se nasmijala i nagnula - bila se ugnijezdila pod Edvvardovom
drugom rukom - da mi namigne. Zauzvrat sam je ošinula pogledom. Suludo sam je voljela, naravno. Ali sad kad sam imala priliku shvatiti da se zaista vratila kuci, da je njezin bijeg bio samo varka zato što je Edvvard morao vjerovati da nas je napustila, pocinjala mi je prilicno ici na jetra. Alice mi je dugovala podosta objašnjenja.
Alice je uzdahnula. "Hajde, više, skini to sa srca, Bella."
"Kako si mi to mogla uciniti, Alice?"
"Bilo je nužno."
"Nužno!" prasnula sam. "Potpuno si me uvjerila da cemo svi stradati! Tjednima sam bila u
komi."
"Moglo je i tako završiti", smireno je rekla. "A u tom si slucaju trebala biti spremna spasiti
Nessie."
Nagonski sam cvršce obujmila Nessie, koja mi je sada spavala u krilu.
"Ali znala si da postoje i druge mogucnosti", optužila sam je. "Znala si da ima nade. Je li ti ikada palo na pamet da si mi mogla sve ispricati? Znam da je Edvvard zbog Ara morao misliti da smo se našli u bezizlaznom položaju, ali mogla si reci meni."
Odmerila me kratkim pogledom. "Ne bih rekla", kazala je. "Jednostavno nisi tako dobra glumica."
"Razlog su bile moje glumacke sposobnosti?"
"Joj, daj se snizi za oktavu, Bella. Imaš li pojma koliko je ovo bilo komplicirano organizirati?
Cak nisam mogla biti sigurna da netko poput Nahuela postoji - samo sam znala da cu tražiti nešto što ne mogu vidjeti! Pokušaj zamisliti potragu za slijepom tockom - nije baš najlakši zadatak koji se ikada našao preda mnom. K tome, morali smo poslati ovamo kljucne svjedoke,
kao da nam se ionako nije vec dovoljno žurilo. I još sam cijelo vrijeme morala držati otvorene oci za slucaj da mi uvališ još neku uputu. Morat ceš mi u jednom trenutku reci što se to tocno nalazi u Riju. A prije svega toga, morala sam pokušati razabrati svaku varku koju bi Volturi
mogli smisliti i dati vam one malobrojne naputke koje mogu kako biste bili spremni za njihovu strategiju, a imala sam tek nekoliko sati da udem svim mogucnostima u trag. Iznad svega, morala sam vas cvrsto uvjeriti da sam vam dala nogu, jer Aro je morao biti uvjeren da vam
ništa nije ostalo u rukavu, inace se nikada ne bi obvezao dati vam ovakvu mogucnost da se
izvucete. A ako misliš da se nisam osjecala kao prasica—" "Okej, okej!" upala sam joj u rijec. "Žao mi je! Znam da ni tebi nije bilo lako. Ma samo što... znaš, nepodnošljivo si mi nedostajala, Alice. Nemoj mi to više raditi."
Cvrkutavi Alicein smijeh zazvonio je sobom, i svi smo se osmjehnuli na povratak te glazbe. "I ti si meni nedostajala, Bella. Oprosti mi, zato, i pokušaj se zadovoljiti time što si superjunakinja dana."
Sada su se i svi ostali nasmijali, a ja sam postideno sakrila lice u Nessienu kosu. Edvard se vratio analiziranju svake promjene namjera i prevlasti koja se danas zbila na cistini, te izjavio da je upravo moj štit natjerao Voltureda pobjegnu podvijena repa. Svi su me pogledali tako da mi je postalo neugodno. Cak i Edvard. Bilo mi je kao da sam tijekom jutra narasla za trideset metara. Pokušala sam zanemariti zadivljene poglede, držeci oci na usnulom Nessienu lišcu i nepromijenjenom Jacobovu izrazu.
Njemu cu ja uvijek biti samo Bella, a od toga mi je bilo lakše. Najteže je bilo zanemariti onaj pogled koji me ujedno i najviše zbunjivao. Nije baš daje ovaj polucovjek-poluvampir Nahuel imao naviku gledati na mene na odreden nacin. Koliko je on znao, ja sam svaki dan rutinski odbijala napade vampirskih postrojbi, pa prizor na cistini nije bio ni po cemu neobican. Ali decko ni trenutka nije odmicao oci s mene. Ilije možda buljio u Nessie. A i ta mi je mogucnost nelagodno padala. Nije moguce da nije zamijetio cinjenicu daje Nessie jedina pripadnica njegova soja koja mu pritom nije polusestra. Imala sam dojam da Jacob to još nije pokopcao. Pomalo sam se nadala da u dogledno vrijeme i nece. Bilo mi je dovoljno borbe za dogledno vrijeme. Ostalima je napokon ponestalo pitanja za Edvvarda, pa se rasprava raspala na niz manjih razgovora. Osjetila sam cudan umor. Nisam bila pospana, naravno, ali bilo mi je kao da je dan vec sasvim dugo potrajao. Poželjela sam malo mira, malo normalnosti. Htjela sam spremiti Nessie u njezin krevetic; htjela sam se okružiti zidovima vlastite kucice. Pogledala sam Edvvarda i na trenutak imala dojam da mogu citati njegove misli. Vidjela sam da on u potpunosti dijeli moj osjecaj. Da je spreman za malo mira.
"Da ponesemo Nessie..."
"Vjerojatno bi trebalo", brzo se složio. "Siguran sam da se sinoc nije naspavala od silnog
hrkanja."
Iscerio se Jacobu. Jacob je zakolutao ocima, pa zijevnuo. "Vec dosta dugo nisam spavao u krevetu. Kladim se da bi mome tati bilo super da mu se malo vratim pod krov." Dotaknula sam mu obraz. "Hvala, Jacobe." "Uvijek, Bella. Ali vec to znaš." Ustao je, protegnuo se i poljubio u tjeme prvo Nessie, a onda i mene. Na kraju je bubnuo Edvvarda u rame. "Vidimo se sutra, narode. Život ce nam sada postati pomalo dosadan, je 1'
tako?"
"Usrdno se nadam", rekao je Edvvard.
Ustali smo nakon što je otišao; pažljivo sam premjestila težinu, tako da nisam prodrmala Nessie. Bila sam duboko zahvalna na tome što cvrsto spava. Toliko je breme nosila na malenim ramenima. Bilo je vrijeme da opet smije biti dijete - zašticeno i sigurno. Da ima još koju godinu djetinjstva. Pojam mira i sigurnosti podsjetio me na nekoga tko se ne može cijelo vrijeme tako osjecati.
"E, da, Jaspere?" oslovila sam ga kad smo krenuli prema vratima.
Jasper je sjedio cvrsto uglavljen izmedu Alice i Esme, nekako više djelujuci kao središte obiteljske slike nego inace. "Da, Bella?"
"Nešto me zanima - zašto je J. Jenks u smrtnom strahu vec na sam spomen tvoga imena?"
Jasper se zahihotao. "Samo zato što iz iskustva znam da odredenim vrstama poslovnih odnosa bolji poticaj daje strah nego mogucnost zarade."
Namrštila sam se i obecala sama sebi da cu ubuduce preuzeti taj poslovni odnos na sebe i poštedjeti J.-a srcanog udara koji mu se nedvojbeno sprema.
Primili smo poljupce i zagrljaje i poželjeli laku noc obitelji. Jedina je neskladna nota opet bio Nahuel, koji je napeto gledao za nama, kao da bi nam se najradije pridružio. Nakon što smo prešli rijeku, poceli smo šetati jedva brže od ljudi, bez žurbe, držeci se za ruke. Bilo mi je dosta pritiska rokova i samo sam si htjela dati vremena. Edvvard je zacijelo dijelio moj stav.
"Moram ti reci da me Jacob u ovom trenutku istinski zadivio", kazao mi je Edvvard.
"Vukovi stvarno ostave dojam, zar ne?"
"Nisam na to mislio. Ni jedan jedini put nije danas pomislio na cinjenicu da ce, prema Nahuelovim tvrdnjama, Nessie doci u punu zrelost za samo šest i pol godina."
Porazmislila sam o tome. "Ne gleda on tako na nju. Ne žuri mu se da ona odraste. Samo mu je stalo do njezine srece."
"Znam. Kao što kažem, zadivio me. Nije uobicajeno da kažem takvo što, ali mogla je i gore proci."
Namrštila sam se. "Necu razmišljati o tome još otprilike šest i pol godina."
Edvvard se nasmijao, a onda je uzdahnuo. "Naravno, cini se da ce imati briga oko konkurencije kada dode to vrijeme."
Mrštenje mi se pojacalo. "Primijetila sam. Zahvalna sam Nahuelu zbog ovoga danas, ali bilo mi je malo trknuto što onoliko bulji. Uopce me ne zanima što je ona jedina poluvampirica koja mu nije u rodu."
"Ma, nije on buljio u nju - buljio je u tebe."
Tako mi je to i izgledalo... ali to mi nije imalo smisla. "Kakvog bi razloga imao za to?"
"Razlog mu je što si živa", tiho je rekao.
"Ne uspijevam te pratiti."
"Cijeloga života", pojasnio je,"—a pedeset je godina stariji od mene..." "Starkelja", ubacila sam se.
Precuo me. "Uvijek je sebe smatrao stvorenjem zla, ubojicom po prirodi. Sve su njegove sestre takoder ubile svoje majke, ali one za to nisu hajale. Joham ih je odgojio tako da ljude smatraju životinjama, dok su oni sami bogovi. Ali Nahuela je odgojila Huilen, a Huilen je voljela svoju sestru više od svega na svijetu. To je oblikovalo cijeli njegov svjetonazor. I u nekim je pogledima istinski mrzio sebe."
"Kako je to tužno", promrmljala sam.
"A onda je vidio nas troje - i prvi put shvatio da sama cinjenica da je napola besmrtan ne znaci da je po naravi zao. Kad mene pogleda, on vidi... to što je njegov otac trebao biti."
"Kad i jesi prilicno idealan u svakom pogledu", složila sam se.
Frknuo je, pa se opet uozbiljio. "Kad tebe pogleda, vidi život koji je njegova majka trebala
imati."
"Siroti Nahuel", promrmljala sam, a onda uzdahnula, jer sam znala da nikad više necu moci ružno misliti o njemu nakon ovoga, ma koliko mi nelagodno bilo zbog njegova zurenja.
"Nemoj biti tužna zbog njega. Sada je sretan. Danas je napokon poceo opraštati samome
sebi."
Osmjehnula sam se zbog Nahuelove srece i onda pomislila da današnji dan pripada sreci. Premda je Irinino žrtvovanje bacalo tamnu sjenku spram bijele svjetlosti i prijecilo da trenutak bude savršen, radost se nije mogla zanijekati. Život za koji sam se borila bio je ponovno siguran. Obitelj mi se opet našla na okupu. Pred mojom se kceri prostrla prekrasna, beskrajna buducnost. Sutra cu otici ocu u posjet; vidjet ce da mije namjesto strahovanja u ocima radovanje, i bit ce i sam sretan. Odjednom sam postala sigurna da ga necu zateci samoga kod kuce. U proteklih nekoliko tjedana nisam zapažala koliko sam možda trebala, ali u ovom trenutku bilo mi je kao da sam cijelo vrijeme to znala. Sue ce biti s Charliejem - vukodlacka majka s vampirskim tatom - i on više nece biti sam. Široko sam se osmjehnula zbog te nove spoznaje.
Ali naznacajnija je u tom plimnom valu srece bila ona najizvjesnija cinjenica: s Edvvardom
sam. Zauvijek.
Ne kažem da sam htjela ponoviti proteklih nekoliko tjedana, ali morala sam priznati da sam zbog njih naucila više nego ikad cijeniti to što imam.
Koliba je bila mjesto savršena mira u srebrnkastomodroj noci. Odnijeli smo Nessie u njezin krevetic i nježno je ušuškali. Osmjehnula se u snu. Skinula sam Arov poklon s vrata i lagano ga odbacila u kut njezine sobe. Ako želi, može se
igrati njime; svidale su joj se svjetlucave stvarcice.
Edvvard i ja polako smo prošetali u svoju sobu, ljuljajuci ruke kojima smo se držali.
"Noc za proslave", prišapnuo mi je i stavio mi ruku pod bradu da prinese moje usne svojima.
"Cekaj", odmaknula sam se, oklijevajuci.
Zbunjeno me pogledao. U pravilu se opcenito nisam odmicala. No dobro, bilo je to cešce nego u pravilu. Ovo je bio presedan.
"Htjela bih nešto pokušati", obavijestila sam ga i blago se osmjehnula njegovu smetenom
izrazu.
Prislonila sam dlanove na obje strane njegova lica, sklopila oci i usredotocila se. Ovo mi nije išlo narocito dobro prije, kad me Zafrina pokušala poduciti, ali sada sam bolje poznavala svoj štit. Shvacala sam onaj dio koji se opire odvajanju od mene, onaj automatski nagon za zaštitom sebe same iznad svega ostaloga. I dalje mi nije bilo ni približno tako lako kao štititi druge uz samu sebe. Osjetila sam kako se elasticno tkivo opet zbija, jer se štit upinje da me zaštiti. Morala sam uložiti silan napor da ga potpuno odgurnem od sebe; sva sam se u to usredotocila.
"Bella!" zgranuto je prošaptao Edvvard.
Tada sam znala da mi uspijeva, pa sam se usredotocila još jace, prizivajuci konkretne uspomene koje sam cuvala za ovaj trenutak, puštajuci ih da preplave moj um, kao i - nadala sam se - njegov. Neke mi uspomene nisu bile jasne - mutna ljudska sjecanja koja sam vidjela slabim ocima i cula slabim ušima: prvi put kad sam vidjela njegovo lice... kako mi je bilo kad me grlio na proplanku... zvuk njegova glasa u mraku gašenja moje svijesti kad me spasio od Jamesa... njegovo lice dok je cekao pod cvjetnim svodom da se vjencamo... svaki dragocjeni trenutak s otoka... njegove hladne ruke što dodiruju našu bebu kroz moju kožu...
I bistre uspomene, savršeno prizvane u pamcenje: njegovo lice kad sam otvorila oci u svoj novi život, u beskrajnu zoru besmrtnosti... onaj prvi poljubac... ona prva noc...
Njegove su se usne odjednom žestoko priljubile o moje i raspršile mi usredotocenost.Zgranuto sam zinula i ispustila tešku masu koju sam držala izvan sebe dok se otimala. Odapela se natrag u mene poput otpuštene gumice i ponovno mi zaštitila misli.
"Ups, pobjeglo mije!" Uzdahnula sam.
"Cuo sam te", dahnuo je. "Kako? Kako si to izvela?"
"Toga se Zafrina sjetila. Nekoliko puta smo to uvježbavale."
Bio je ošamucen. Dvaput je zatreptao i odmahnuo glavom.
"Sada znaš", lagano sam rekla i slegnula ramenima. "Nitko nikoga nikada nije volio toliko koliko ja volim tebe."
"Maltene si u pravu." Osmjehnuo se, ociju i dalje malcice razrogacenijih nego inace. "Znam za samo jednu iznimku."
"Lažeš."
Ponovno me poceo ljubiti, ali onda je naglo prekinuo. "Možeš li to ponoviti?" upitao me. Složila sam grimasu. "Vrlo je teško." Pricekao je, željna izraza lica.
"Ne mogu to održati ako mi išta iole odvraca pažnju", upozorila sam ga. "Bit cu dobar", obecao mi je.
Naškubila sam usne i stisnula oci. Zatim sam se nasmiješila. Ponovno sam prislonila dlanove uz njegovo lice, odignula štit potpuno iz svoga uma te nastavila na mjestu gdje sam stala - s kristalno bistrom uspomenom na prvu noc moga novog života... s naglaskom na potankostima. Zadihano sam se nasmijala kad me njegov žustri poljubac ponovno omeo u naporu.
"Dovraga", zarežao je dok me gladno ljubio niz rub vilice.
"Imamo obilje vremena da to razradimo", podsjetila sam ga.
"Zauvijek i zauvijek i zauvijek", promrmljao je.
"Meni to zvuci baš kako treba."
A onda smo blaženo produžili u taj mali, ali savršeni deo naše vecnosti.
***************************
THE END
Pet Jul 02, 2010 2:58 pm